Na 11 kilometara od Berana, okruženo sa pet ledničkih jezera, na raskršću brojnih planinarskih i biciklističkih staza, smješteno je selo Lubnice.
Oni koji se odluče da svoj život posvete selu je uvijek manji nego što bi trebalo da bude, s obzirom na mogućnosti koje nam pruža. Ipak, jedna porodica je odlučila da staru, kamenu kuću pretvori u mjesto gdje će turisti rado dolaziti i pokušati da im dočaraju kako se nekada živjelo u crnogorskim selima.
Porodica Kljajić, koja broji šest članova, posvetila se seoskom turizmu. Ipak, među njima nema raspodjele poslova, već svako vrijedno radi na imanju. Kod njih možete osjetiti ukuse tradicionalne crnogorske kuhinje, da slušate cvrkute ptica, a oči ćete “odmarati” u zelenim predjelima ovog poznatog partizanskog sela.
Milan Kljajić, domaćin kuće, za Magazin kaže da se trude da sačuvaju nešto što je njihovo i staro više od 100 godina.
”Nešto što je autohtono i što sve više propada u Crnoj Gori, a sve je manje ljudi koji znaju to da naprave ponovo. Mi smo željeli da obnovimo ono na čemu smo mi odrastali, da pokažemo drugima da je to održivo i moguće, ali i da seoski turizam može da živi ako neko želi da ga oživi”, priča Milan.
Kod njih takođe možete odspavati u “kućici” u kojoj se osjeća miris pčela i meda, a kako pojašnjava Milan “zdravo je i za psihičko i fizičko stanje”.
Kljajići su jedni od korisnika programa Evropske unije koji je finansiran u okviru IPA programa prekogranične saradnje Crne Gore i Albanije, a Milan navodi da su zahvaljujući tom projektu dobili set klupa, sto, tablu za čuvare tradicije, ali da je od svega toga mnogo draže “što se neko sjetio da prepozna njihov trud”, a to je u ovom slučaju Razvojna regionalna agencija za Komove, Bjelasicu i Prokletije.
Ne pokušavajte da se bavite seoskim turizmom ako cijela porodica nije uključena u to
”Svi koji misle da ovo rade, a da nekog drugog angažuju, poručujem im da ne pokušavaju”, savjetuje Milan.
Ako cijela familija nije uključena u taj posao, domaćin smatra da taj posao neće funkcionisati.
”Mi niti dijelimo poslove, niti neko izbjegava da radi. Radimo svi, od najmanjeg do mene, a ja najviše slušam. Jednostavno drugačije ne bi moglo, ako svako ne da svoj doprinos i nema želju da to uspije, zaista nema potrebe pokušavati. Ne možete očekivati da domaćinstvo održava jedna osoba”, kaže Milan.
Projekat je za njih bio, prema njegovim riječima, izuzetno značajan, ali prije svega je trebala volja da se sa tim poslom krene. “Da se sklonite iz grada, odete gdje je mirnije i zdravije i prije svega da sami odlučite da staroj kući vratite nekadašnji izgled i osposobite je za život”.
Porodica proizvodi svoj med, sir, rakiju, vino, ali ipak im je najdraže “kada su gostima puni stomaci”.
”Nije sve ni u tome iznijeti na sto, zvuči kliše, ali zaista treba sve to spremiti sa ljubavlju i željom da neko okusi ono što ste vi imali priliku da jedete kod svojih roditelja ili babe i djedova. Morate dati ono što želite da dobijete zauzvrat. Naša želja je da oni koji nas posjete vide kako je lijepo na selu, da posjete i druge i da nam se zadovoljni vrate”, priča Milan.
Dan na selu traje od jutra do sjutra
Glavnu riječ za spremanje hrane, ali i poslove oko kuće vodi Milanova žena - Maja. Njoj četvoro djece pomažu oko svega, ali je ona ta koja im je svo znanje prenijela. Njen radni dan, kako kaže, traje “od jutra do sjutra”.
”U toku ljetnje sezone ustajem oko 5 sati. Prvo se sredi stoka, a onda se mijesi hljeb, pogača, krofne, palačinke... Doručak je već oko 7, 7.30. Dan traje negdje do daleko u noć, dok se svi poslovi ne obave”, kaže Maja.
Ipak, kako rad na selu zahtijeva više od spremanja hrane i rada oko stoke, tu je i sređivanje bašte, košenje, okopavanje cvijeća.. Sve ono što proizvedu, kako kaže, gostima se nudi i za degustaciju ali i kupovinu.
”Vi spremite ručak koji bi svaka žena ili majka spremila kod kuće, proizvedenu domaću radinost upotrijebite i naplatite. Ja svoj posao volim, znam da mi djeca odrastaju u zdravoj sredini i da se hrane zdravo, pa zašto to isto ne bi još neko iskusio?”, ističe Maja.
Ona kaže i da im dolaze ljudi “sa raznih strana svijeta” i da se uvijek oduševe prirodom, hranom, ali da vjeruje da je njihov odnos prema gostima ključan za lijepe uspomene.
”Trudimo se da se ljudi osjećaju kao kod kuće, da osjete gostoprimstvo Crne Gore i da upiju svaki njen djelić. Naša zemlja ima toliko toga da ponudi, kada bismo samo svi željeli da to pokažemo svijetu...”, kaže ona.
Domaćinstvo prepoznato kao čuvar kulturne tradicije
Radojka Šćekić iz Razvojne regionalne agencije za Komove, Bjelasicu i Prokletije navodi da je domaćinstvo Kljajića prepoznato kao “jedno od najjačih čuvara tradicionalne arhitekture u našem kraju”
”Pomogli smo im da njihovo domaćinstvo urede u skladu sa tradicijom i omogućili im da budu promovisani kroz naše različite promotivne materijale”, kaže Šćekić.
Ona pojašnjava da je to domačinstvo uključeno i u gastro rutu, kroz projekat lokalna kuhinja kao turistička ponuda prekograničnog regiona.
Šefica zajedničkog tehničkog sekreterijata za programe prekogranične saradnje Crne Gora-Albanija i Crna Gora-Kosovo Sanja Todorović ističe da program prekogranične saradnje ima “izuzetan značaj za širu društvenu zajednicu”, a posebno na lokalnom nivou.
”Pruža se podrška različitim ljudima kroz različite alokacije i tematske prioritete, kako bismo unaprijedili njihov životni standard i njihove mogućnosti za dalji napredak”, kaže Todorović.
Navodi i da Crna Gora učestvuje u devet IPA programa, bileteralnih i transnacionalnih.
”Ovdje se konkretno radi o prekograničnoj saradnji Crna Gora-Albanija koji je finansiran u okviru instrumenta za pretpristupnu podršku, takozvan IPA2 i to u okviru programskih alokacija 2014-2020. Pored toga, naš zajednički tehnički sekreterijat je nadležan za sprovođenje programa prekogranične saradnje Crna Gora-Kosovo”, zaključuje Todorović.
Bonus video:
