Ukupne garancije države od 2009. godine, kada su zbog Kombinata aluminijuma (KAP) one postale uteg na vratu crnogorskih građana, iznosile su oko 800 miliona eura. Taj novac, koje su dale vlade na čijem su čelu bili Milo Đukanović, Igor Lukšić i Duško Marković, mogao je biti uložen u izgradnju jedne dionice auto-puta ili nekoliko većih energetskih objekata.
Od ukupno odobrenih, a nevraćenih garancija države, koje su vlade Demokratske partije socijalista (DPS) dijelile kapom i šakom njima bliskim firmama, prethodnih decenija građani su platili oko 230 miliona eura, koliko, na primjer, vrijedi manji luksuzni turistički rizort ili nekoliko dobro opremljenih bolnica.
Rekordan iznos garancija izdat je 2010. godine - 247 miliona eura, što je tada činilo osam odsto BDP-a. Prema podacima Monstata, BDP je 2010. iznosio oko tri milijarde eura.
Prema Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti, državnu garanciju izdaje Vlada u svrhu obezbjeđenja otplate obaveza po osnovu kreditnih ugovora ili dužničkih hartija od vrijednosti. Ukupan iznos garancija ne smije da pređe 15 odsto BDP-a.
Ministar finansija Aleksandar Damjanović za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je kazao da je izdavanje garancija mehanizam za podršku kod ključnih razvojnih projekata, predviđen Zakonom, i suština je da se opsežno i sa svakog aspekta prate razvojni projekti i pravovremeno reaguje na eventualne probleme u njihovoj realizaciji.
”Suština je da se garancije daju kompanijama koje će, u negativnom scenariju biti u mogućnosti da vrate obavezu koju bi za njih eventualno država platila”, rekao je Damjanović.
Najviše garancija država je izdala za kompanije koje su bile nosioci industrijskog razvoja države - KAP, Željezara, Rudnici boksita, željeznička i energetska preduzeća. Međutim, garancije u slučaju KAP-a, Boksita i Željezare završile su u džepovima njihovih bivših vlasnika, koji su ta preduzeća opustošili, a državi ostavili dugove.
Samo za KAP, koji se, iako ponovo privatizovan, praktično gasi posljednjih godina, garancije države, koje su na kraju plaćene iz državnog budžeta, iznose 135 miliona eura.
Garancije su date KAP-u prije više od deceniju (2009. i 2010. godine), za vrijeme Đukanovićeve Vlade, a dok je njim gazdovao Oleg Deripaska, oligarh blizak Vladimiru Putinu. Deripaska je sada pod sankcijama EU i SAD, kao i Crne Gore, zbog napada Rusije na Ukrajinu.
Garancije su tada date i drugoj Deripaskinoj firmi - Rudnicima boksita, koji sada takođe propadaju, za kredite od više od šest miliona eura, koje je na kraju platila država. Đukanovićeva Vlada je garantovala za tri kredita Boksita kod NLB banke.
Slučaj garancija za KAP još izviđa Specijalno državno tužilaštvo (SDT), zbog sumnje da je državi nanijeta šteta.
Da su garancije za KAP date bez odgovarajuće procjene i obezbjeđenja potvrdila je i Državna revizorska institucija (DRI).
U izvještaju DRI iz 2013. godine navedeno je da su činjenice u finansijskim i revizorskim izvještajima KAP-a upozoravale da fabrika ima “nagomilane gubitke, da je prezadužena i da sa velikom izvjesnošću od svoje djelatnosti ne može vraćati kredite”.
”Kupac KAP-a, u periodu prije izdavanja državnih garancija nije u potpunosti izvršio ugovorene obaveze, što je mogao biti jedan od razloga za raskid ugovora zaključenog 2005. godine”, naveli su državni revizori.
Sporne su bile i garancije za Željezaru, koja je praktično ugašena, a dala ih je 2009. i 2010. godine Đukanovićeva Vlada, privatnoj kompaniji Montenegro speciality steels (MNS), povezanoj sa Anom Đukanović, sestrom tadašnjeg premijera, a aktuelnog predsjednika države. Država je za Željezaru na osnovu palih garancija platila 34,5 miliona eura 2009. i 2011. godine.
Za tada državno novinsko preduzeće Pobjeda, vlade premijera Lukšića i Đukanovića, platile su 3,2 miliona eura garancija, 2011. godine, 2012. i 2013. dok je još bila u državnom vlasništvu i predstavljala udarnu pesnicu DPS vlasti, posebno u obračunu sa nezavisnim medijima i NVO.
”Revizijom je utvrđeno da (s obzirom da Pobjeda, bez podrške većinskog vlasnika nije bila u mogućnosti da izmiruje obaveze prema kreditorima, kao i dio obaveza iz poslovanja, u slučaju da se ne realizuje prodaja državnog udjela), postoji rizik od uvođenja stečaja, odnosno postoji visok stepen rizika da će obaveze po osnovu dugoročnih kredita odobrenih od Podgoričke banke i Erste bank za koje su date državne garancije otplatiti država”, piše u izvještaju DRI.
Garancija države 2010. godine, kada je premijer bio Đukanović, a ministar finansija Lukšić, data je i za kredit za oživljavanje proizvodnje i otpremnine za radnike u Primorci Bar, koju je 2008. godine privatizovala podgorička Krisma grupa Nebojše Boškovića. Tokom 2010. prelazi u vlasništvo of-šor firme Melgonija holdings ltd sa Kipra, koju je takođe osnovao Bošković.
Zajam za Primorku je, međutim, preusmjeren za vraćanje dugova Boškovićevih firmi Krisma motors i Krisma trade, pa je Primorka bankrotirala, a državne garancije su aktivirane u korist NLB banke i Krisma grupe, zbog čega je podignuta optužnica, a suđenje je u toku.
Država je 2019. godine platila i garancije za Opštinu Budva od skoro 30 miliona eura, za zajam od njemačko-austrijske WTE grupe, za sporni projekat otpadnih voda u koji je umiješana budvanska kriminalna grupa, na čijem čelu je bio, po sopstvenom priznanju, bivši predsjednik države zajednice Srbija i Crna Gora i funkcioner DPS-a Svetozar Marović. Marovića čeka odsluženje zatvorske kazne u Crnoj Gori, međutim on se nalazi u Srbiji koja odbija da ga izruči šest godina. Budvi prijeti opasnost da izgubi još miliona u ovom poslu, jer je investitor pokrenuo međunarodne arbitraže.
DPS vlade su odobravale garancije i manjim privatnim firmama, kao što je nikšićka Mi-Rai grupa, zatim bankama odbjeglog biznismena Duška Kneževića, opštinama, Montenegro erlajnsu kojeg su držali na aparatima do prije dvije godine, kada je ugašen.
Od državnih preduzeća, najviše garancija dobijaju željezničke kompanije, a “vise o koncu” garancije odobrene za kredite kod kineske Exim banke za kupovinu brodova Crnogorske i Barske plovidbe.
SDT ćuti o garancijama za KAP
Tužilaštvo još ne donosi konačnu odluku zbog garancija ruskim vlasnicima KAP-a, od ukupno 135 miliona eura, iako je prošlo već skoro dvije godine od hapšenja više državnih funkcionera zbog sumnje u zloupotrebu službenog položaja. Iz SDT-a nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG kada će donijeti odluku koju su najavili još prošle godine dok je na čelu te institucije bio bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić.
Prva garancija za KAP-ov kredit od 49,68 miliona kod mađarske OTP banke izdata je 2009. godine. U 2010. godini izdate su još dvije - za kredit kod Dojče bank od 22.000.000 i ruske VTB bank od 60.000.000 eura. Garancija za kredit kod Dojče banke aktivirana je 2012, a ostale dvije 2013. godine.
KAP je 2005. kupila kompanija Salomon Enterprises ltd (kasnije preimenovana u CEAC), ruskog biznismena Olega Deripaske, koji je bio blizak sa tadašnjim premijerom, a sada predsjednikom države Milom Đukanovićem i njegovim savjetnikom, nekadašnjim ministrom vanjskih poslova Milanom Roćenom. Roćen je bio ambasador u Rusiji i imao je jake veze sa tamošnjim vrhom i samim Deripaskom, o čemu svjedoče i presretani razgovori koji su ranije objavljeni u crnogorskim medijima.
KAP je decenijama bio strateško crnogorsko preduzeće, najveći izvoznik, od kojeg je zavisio cijeli metalurško-energetski lanac u državi. Pored KAP-a, Deripaska je privatizovao i nikšićke Rudnike boksita, koji su takođe dio tog značajnog ekonomskog sistema. Oba preduzeća, nekada giganti, od tada počinju da tonu, i sada su pred gašenjem, što pokazuje da je novac, za koji je garantovala država, praktično bačen.
Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da to što se desilo sa garancijama upućuje da se sve učini kako se takve stvari više nikada ne bi desile.
”Da li će nadležni organi zaokružiti svoj dio posla, vidjećemo. Ali, sve što se desilo nas obavezuje da se sve učini kako se takve stvari više nikada ne bi desile i kako bi država bila zastićena kada kroz garancije bilo kojoj kompaniji, državnoj ili privatnoj, pomaže u obezbjeđivanju kreditne podrške za realizaciju kapitalnih projekata koji imaju širi društveni i državni značaj, jer se jedino i za takve projekte treba izdavati garancija”, rekao je Damjanović.
Podsjeća da dok je bio poslanik to komentarisao često u Skupštini i da je kao predsjednik Odbora za ekonomiju finansije i budžet formalno inicirao aktivnosti na utvrđivanju okolnosti i posljedica izdavanja garancija kompanijama (KAP, Željezara), na osnovu koje je i urađena revizija.
Garancije KAP-u su date na osnovu Ugovora o poravnanju kojeg su potpisali Vlada i CEAC 2009. godine, kada je državi pripalo 50 odsto akcija Rusa u KAP-u i Boksitima. Država je time, nekoliko godina nakon privatizacije, postala suvlasnik KAP-a, odnosno dobila je 29,36 odsto akcija u podgoričkoj fabrici, a u Rudnicima boksita 31,82 odsto, koliko i CEAC.
Državni revizori su utvrdili da je nominalna vrijednost akcija KAP-a i Rudnika tada iznosila svega 22.185.131 eura, što je predstavljalo 16,85 odsto državnih garancija KAP-u, ako bi se akcije prodale po nominalnoj vrijednosti. Tržišna vrijednost akcija tih preduzeća je bila znatno niža zbog gubitaka i dugova.
Ugovor sa ruskim menadžerima u KAP-u potpisao je bivši ministar ekonomije Branko Vujović koji je hapšen u aprilu prošle godine, kao i 11 državnih službenika, zbog sumnje u zloupotrebu položaja i nanošenje štete državnom budžetu. Vujović je bio ministar ekonomije od 2009. do 2013. godine, u periodu kada su date garancije za KAP.
Vujović i ostali službenici su odmah pušteni da se brane sa slobode, a Đukanović je nedavno odlikovao Vujovića Ordenom crnogorske zastave “za doprinos izgradnji, razvoju i afirmaciji Crne Gore, obnovi njene državnosti i značajna postignuća u različitim oblastima”.
Zbog garancija za KAP, poslanici Pokreta za promjene su u maju 2011. godine podnijeli krivične prijave protiv Đukanovića, Deripaske i više državnih funkcionera i ruskih menadžera u fabrici. Tada je u SDT-u formiran predmet. Zbog toga je i MANS podnio krivičnu prijavu protiv Đukanovića i Lukšića i više državnih funkcionera, 2013. godine.
Novinar Monitora Zoran Radulović za CIN-CG kaže da je slučaj garancija za KAP, kojim sada, kao i Boksitima, upravlja lokalni biznismen Veselin Pejović, jedan od jednostavnijih za tužilaštvo i da je za podizanje optužnice dovoljan izvještaj DRI.
Komentarišući decenijski izviđaj garancija za KAP u SDT-u, rekao da je “manje trebalo Ajnštajnu da definiše teoriju relativiteta”.
Deripaska i njegove kompanije su, s druge strane, pokrenuli više arbitražnih postupaka protiv Crne Gore, tvrdeći da je Crna Gora preduzela mjere koje su stvorile neprijateljsko radno okruženje za KAP i Boksite nakon privatizacije 2005. godine i na kraju “eksproprisala” (prisilno oduzela) KAP tako što ga je otjerala u stečaj i vlasniku “uskratila mogućnost da zaštiti investiciju”.
Privredni sud je uveo je stečaj u fabriku u julu 2013. godine, a zatim i u Boksite, čime su Rusi izgubili pravo upravljanja. Stečaj je uveden na zahtjev Ministarstva finansija, zbog duga od 24,4 miliona eura po osnovu aktiviranih garancija prema Dojče banci. Imovinu fabrike je 2014, kroz stečaj, kupio Uniprom Veselina Pejovića, kao i Rudnike boksita, a Deripaska i CEAC su se obratili međunarodnim sudovima.
Nakon što su dva arbitražna postupka, koje su pokrenule Deripaskine kompanije pred arbitražnim sudovima u Beču i Parizu, završena u korist Crne Gore, on je lično pokrenuo treći pred švedskim Arbitražnim tribunalom u decembru 2016. godine, tvrdeći da je Crna Gora prekršila više obaveza iz sporazuma o zaštiti investicija između SRJ i Ruske Federacije. Švedski sud se proglasio nenadležnim navodeći da sporazum između SRJ i Rusije nije primjenjiv na Crnu Goru koja je nezavisna država, Deripaska se žalio Apelacionom sudu u Stokholmu, tražeći da poništi odluku Arbitražnog tribunala. Apelacioni sud je 11. novembra ove godine presudio u korist Crne Gore.
Iz Ministarstva ekonomije je saopšteno da je sud naložio Deripaski da Crnoj Gori nadoknadi troškove postupka od 628.456 eura i 86.075 dolara. Iz Ministarstva su kazali da Deripaska nije platio ni troškove ranijeg postupka od oko 1,6 miliona eura u korist Crne Gore.
Tužilaštvo se nije bavilo garancijama za Željezaru i Pobjedu
Osim garancija za KAP, predmet državne revizije bile su i garancije izdate Željezari, Željezničkoj infrastrukturi, Željezničkom prevozu i Pobjedi, u 2010. i 2011. godini. Njima se tužilaštvo nije bavilo.
Od ukupnog iznosa plaćenih garancija za Željezaru, 32,92 miliona odnosi se na nevraćeni kredit Željezare kod Credit Suisse banke, a 1,6 miliona na pozajmicu od of-šor kompanije BlueBay Multi-Strategy investments iz Luksemburga, čiji je krajnji vlasnik britanska BlueBay grupa, preko niza of-šor preduzeća.
Garancije su date dok je fabrikom upravljala holandska kompanija MNSS, a predsjednik Borda direktora bio Radomir Vukčević, tadašnji partner Ane Đukanović koja je i sama jedno vrijeme bila član borda direktora Željezare. Ona je bila advokat u toku dvije privatizacije kupcima Željezare, ruskom Midlend risorsisu i MNSS-u.
Garancija za zajam BlueBayu odobrena je iste godine kada je pala, 2009, a za kredit kod švajcarske banke 2010. godine.
Nakon što je MNSS nagomilao milionski dug za plate radnicima, u fabriku je u aprilu 2011, na zahtjev zaposlenih uveden stečaj, a dotadašnji vlasnik je pokrenuo arbitražni postupak protiv Crne Gore pred sudom u Parizu, tražeći isplatu 72 miliona eura. MNSS i povezana firma Rekupero su u tužbi naveli da su arbitražu pokrenuli zbog “nepravilnog i nezakonitog postupanja Crne Gore prema ulaganjima investitora u Željezaru Nikšić”.
MNSS je izgubio arbitražu, a Željezarom je za vrijeme stečaja upravljao nikšići biznismen Miodrag Daka Davidović. Fabrika je četvrti put prodata u maju 2012. godine turskoj kompaniji Tosčelik za 15,1 milion eura. Željezara je danas ponovo u krizi, jer je turski vlasnik obustavio proizvodnju, a Vlada razmatra mogućnosti da fabriku preuzme državna Elektroprivreda.
U 2011. godini država je platila garancije od 992 hiljade za Pobjedin kredit kod Podgoričke banke, zatim 750 hiljada eura u 2012. kod iste banke, a 2013. godine još 1,48 miliona kod Societe generale banke (koja je kupila Podgoričku banku).
Država je godinama pomagala to novinsko preduzeće, pa mu je i 2009. godine izdala garanciju za kredit od 2,97 kod Podgoričke banke, a 2010. godine za 3,5 miliona eura kod Erste banke.
Pobjedu je 2014. godine kupio grčki biznismen Petros Statis, blizak Đukanoviću i kome su ranije u paketu dati u zakup najelitnija crnogorska ljetovališta Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža.
Sporne su bile i garancije za Primorku Bar, koju je privatizovala podgorička Krisma grupa u vlasništvu Nebojše Boškovića 2008. godine. Vlada 2010. daje garanciju novom vlasniku Primorke, of-šor firmi Melgonija holdings ltd sa Kipra. Tu firmu je, prema navodima iz optužnice, formirao Bošković. Primorka je dobila od Vlade garanciju od četiri miliona eura za kredit od 14,4 miliona eura, za koji je založena kompletna imovina Primorke. Garancije su pale 2014. godine, a SDT je podiglo optužnicu protiv više osoba, između ostalih i bivšeg direktora NLB banke Črtomira Mesariča, Boškovića, kao i NLB banke zbog sumnje da su početkom 2009. godine formirali kriminalnu grupu i da je na štetu budžeta Crne Gore, NLB banci pribavljena imovinska korist od oko 6,6 miliona eura. Suđenje u Višem sudu u Podgorici je u toku.
Nebojša Bošković osuđen je 2019. godine, u drugom slučaju, na tri godine i pet mjeseci zbog kriminalnog udruživanja u cilju računarske prevare i skidanja milionskog iznosa sa stranih bankarskih računa. On je u bjekstvu i za njim je prošle godine raspisana potjernica. Zbog toga je u februaru ove godine odloženo suđenju u slučaju Primorke, jer je advokat Boškovića, kako su prenijeli mediji, rekao da ne zna gdje mu je klijent.
Država prikrivala propuste, kupovala socijalni mir
Iz prethodnih primjera evidentno je da su DPS vlade u prethodnom periodu garancije davala svojim provjerenim biznismenima i firmama bliskim vlasti.
Zoran Radulović smatra da država nije davala garancije da riješi kratkoročne probleme ili da privredu učini boljom, nego da prikrije vlastite propuste i kupi socijalni mir.
”Zato imamo izdate garancije bez adekvatne procjene, da su one pale, a da država kroz postojeće mehanizme obezbjeđenja nije naplatila ni djelić onoga što je bio naš novac, a potrošio ga je neko drugi”, kazao je Radulović.
Zaštitnica imovinsko-pravnih interesa Crne Gore Bojana Ćirović nije odgovorila na pitanja CIN-CG koja preduzeća su ostala državi dužna po osnovu izdatih garancija i da li su pokrenuti postupci naplate. Nije poznato da je ijedno preduzeće vratilo državi dug po osnovu garancija.
I pored učestalih upozorenja Centralne banke (CBCG), posebno kroz izvještaje viceguvernera Nikole Fabrisa, da se zbog garancija povećava dug države, Vlada je nastavila da izdaje državne garancije i nakon onih izdatih KAP-u.
”Zabrinjava tendencija rasta spoljnjeg duga posljednjih nekoliko godina. Stoga, u narednom periodu treba biti vrlo restriktivan prilikom izdavanja garancija”, upozorila je CBCG još 2011. godine u izvještaju o dugu države.
Bezuspješan pokušaj obnove pomorske flote
Crna Gora je kupovinom brodova za Crnogorsku i Barsku plovidbu željela da obnovi pomorsku flotu, međutim ti brodovi, ukupno četiri, odmah su dati u najam.
Garancija za kredit od 36.632.368 eura kod kineske Exim banke za nabavku brodova Crnogorske plovidbe, data je 2010, kada je premijer Đukanović, a ministar finansija Lukšić. Osim Crnogorskoj plovidbi, Vlada je 2013. godine garantovala i za kredite Barske plovidbe za dva broda, u iznosu od 46,4 miliona dolara kod takođe kineske Exim banke. Tada je premijer ponovo bio Đukanović, a ministar finansija, Radoje Žugić.
Analiza NVO MANS i “Vijesti” iz 2016. godine pokazala je da je Vlada nabavku novih brodova ugovarala bez valjanih ekonomskih analiza o isplativosti tih projekata i u vrijeme najveće finansijske krize. U analizi je već tada upozoreno na opasnost da će značajan dio državnih garancija datih po tom osnovu platiti crnogorski građani.
Pomorske kompanije su, zahvaljujući poboljšanju prilika na tržištu i rastu vozarina, tek ove godine uspjele da plate rate Exim banci, umjesto da to u njihovo ime radi država, kao u prethodnih nekoliko godina. Kompanije godišnje plaćaju po dvije rate u januaru i julu, koje ukupno iznose oko devet miliona dolara jer je u toj valuti dogovoren kredit.
U januaru prošle godine, zbog gubitaškog poslovanja obje kompanije prijetio je pad garancija i da država odmah plati cijelokupni preostali iznos plus kamate i troškove, ali je Vlada u pregovorima sa Eksim bankom uspjela da dogovori da za kompanije plati obje rate u 2021.
Niko ne odgovara za naduvane fakture
Za sporni projekat otpadnih voda u naselju Vještice u Bečićima, Vlada je 2019. godine platila 29,25 miliona eura, po osnovu garancija. Njemačko-austrijski koncern WTE je, nakon što je aktivirao državnu garanciju, u januaru 2020. napustio postrojenje, ostavljajući ga u lošem stanju Opštini Budva na upravljanje.
Kako je CIN-CG ranije pisao, Budva, uz to, nije riješila svoj ključni ekološki problem, jer je na izgrađeno postrojenje priključen samo uži dio grada, dok se fekalne vode sa teritorije Jaza, Petrovca i Buljarice i dalje izlivaju u more, a nije izgrađena i kanalizaciona mreža za Sveti Stefan. I prije početka radova tri miliona eura je opljačkano iz opštinske kase lažnom fakturom, što je priznao osuđeni šef budvanske kriminalne grupe, tadašnji potpredsjednik DPS-a Svetozar Marović.
Za naduvane fakture, izmišljene radove i usluge, ugradnju jeftinijeg i lošijeg materijala niko još nije odgovarao, a Njemci su pokrenuli međunarodne arbitražu u Frankfurtu i Ženevi, tražeći više od 100 miliona eura odštete.
Garancije i za pobjednike tranzicije
Đukanovićeva Vlada dala je garancije za nikšićku Mi-Rai grupu za kredit kod Hipotekarne banke od 800.000 u 2010. godini, a Lukšićeva 2011. godine za kredit od 700.000 kod Hipotekarne banke. Za kredite preduzeća Mi-Rai prema Hipotekarnoj banci država je platila 1,69 miliona u 2013. godini.
Vlasnik Mi-Rai grupe Branko Mićković jedan je od “pobjednika” tranzicije, poznat po privatizaciji nikšićke fabrike namještaja “Javorak” koju je kupio iz stečaja 2004. godine da bi destak godina kasnije u nju ponovo uveo stečaj.
Bivši radnici Javorka protiv Mićkovića su 2016. godine podnijeli krivičnu prijavu u kojoj ga terete da je prekršio kupoprodajni ugovor tako što je prodavao i izdavao pod zakup imovinu Javorka i zalagao je za kredite.
U 2019. godini država je, po osnovu datih garancija, platila ukupno 9,43 miliona duga za Invest Banku Montenegro i Atlas banku prema Evropskoj investicionoj banci. Garancije je izdala Vlada Mila Đukanovića 2009. i 2010. godine, a aktivirane su jer je u tim bankama biznismena Duška Kneževića krajem 2018. godine, uvedena prinudna uprava kao i privremena obustava plaćanja obaveza, što je onemogućilo otplatu duga.
Protiv Kneževića je SDT podiglo optužnice u kojima ga tereti za više krivičnih djela iz oblasti finansija, kao što su utaja poreza, pranje novca, korupcija...
Knežević je pokrenuo arbitražnu parnicu kojom traži 500 miliona eura obeštećenja od Crne Gore zbog, kako je naveo u zahtjevu, štete nastale “nezakonitim uvođenjem stečaja u dvije banke i nezakonitim postupanjem državnih organa u kompleksu Meljine u Herceg Novom”.
Knežević je bio vlasnik i bolnice u Meljinama, u koju je uveden stečaj 2018. godine, a koja je pred gašenjem.
Iz Vlade su nedavno najavili rješenje za tu bolnicu.
Garancije naredne godine samo za državna preduzeća
Vlada je Predlogom budžeta za narednu godinu planirala da izda garancije od 160 miliona za šest državnih preduzeća - Regionalni vodovod, Željezničku infrastrukturu, Željeznički prevoz, Montekargo, Crnogorski elektroprenosni sistem (CGES) i Elektroprivredu.
Ministar finansija Aleksandar Damjanović kazao je da su garancije namijenjene za kreditne aranžmane iz kojih će se finansirati infrastrukturni i razvojni projekti.
”U skladu sa Zakonom o budžetu i fiskalnoj odgovornosti, državne garancije se mogu izdati samo za finansiranje kapitalnih projekata, što se iz prikaza planiranih garancija i vidi. Da li će planirani aranžmani biti realizovani zavisi od zrelosti projekata koje potencijalni korisnik garancije planira da realizuje, kao i sposobnosti korisnika garancije da se zaduži i izmiruje sopstvene obaveze”, rekao je Damjanović.
Za željeznička preduzeća država je od 2009. do ove godine izdala garancije od preko 100 miliona eura, uglavnom za zajmove za remont pojedinih djelova pruge i nabavku opreme.
Bonus video:
