Crna Gora bi mogla da kopira model Slovenije po kojem se poljoprivredno zemljište može ostaviti samo članu porodice koji će se baviti tim poslom, ali i podršku za mlade koji postanu nosioci farmi u iznosu od 60 hiljada eura.
To je jedna od mjera koja bi se mogla sprovesti za povratak mladih na selo, koju je u intervjuu “Vijestima” predložio osnivač platforme Seljak.me Marko Maraš.
Platforma služi kao podrška poljoprivrednicima, a oni na tom sajtu objavljuju oglase o prodaji stoke, stočne i hrane za ljude, sijena, đubriva, sjemena i rasada...
Maraš je istakao da trenutno rade na teritoriji Crne Gore i Srbije i da planiraju širenje na Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju, Albaniju i Kosovo. Naveo je da poljoprivrednici ponaosob ne mogu da isprate zahtjeve potražnje, te da se mora raditi na udruživanju, kako bi došlo do standardizacije kvaliteta i lakšeg pristupa tržištu.
Šta nedostaje u Vladinoj politici prema poljoprivredi i selu, a što bi bilo korisno poljoprivrednicima i što oni traže?
Došli smo do toga da se bavljenje poljoprivredom smatra za nešto što je sramota. Višedecenijski se radi bez strategije razvoja poljoprivede, uz mnoštvo zloupotreba i dobijete ovo gdje smo danas. Razvijati poljoprivredu a ne ulagati u razvoj ostale infrastrukture u ruralnim krajevima, kao što su putevi, struja, voda, internet, škole i ambulante, ne ide jedno bez drugog. Smatram da se na važnim mjestima koja se tiču ruralnog razvoja većinom nalaze ljudi bez vizije o razvoju sela. Naravno postoje tu ljudi koji se bore, ali me je strah da broj uhljeba značajno ne preskoči broj onih koji se trude da nešto naprave, jer smo onda tek u ćorsokaku. Valjda će biti spasa kad stoka počne da glasa, tj. da glas svakog poljoprivrednika vrijedi proporcionalno sa brojem grla koje drži na farmi ili proizvodnim površinama. Jedino u tom modelu će funkcioneri imati sluha za poljoprivrednike i shvatati ih ozbiljnije.
Smatrate li da li je potrebno povećati postojeće subvencije i mjere podrške, ili uvesti neke nove i koje?
Zalažem se za to da se kreiraju servisi gdje će sve informacije vezane za direktna plaćanja u Crnoj Gori da budu javno dostupne cjelokupnoj javnosti, a sve u cilju stajanja na kraj zloupotrebama. Trenutno imamo i procese koji se vode protiv određenih službenika u MPŠV i smatram da taj slučaj može biti okidač da se konačno sve vidi crno na bijelo. Kad spriječimo takve slučajeve, vratimo poljoprivrednicima kompletno povjerenje u sistem, možemo da pričamo o kreiranju nekih novih mjera. Subvencije uvijek mogu biti veće, ali mislim se treba da se okrenemo motivaciji poljoprivrednika ka pokretanju prerade i stvaranju udruženja. Ovo je nešto što će morati da postane obavezno ukoliko želimo da ih zaštitimo i ojačamo.
Vidite i sami da je svaki protest poljoprivrednika u Evropi dao rezultate, da su uspjeli da se izbore za svoje uslove, a to su mogli samo jer su bili udruženi. Takođe bi bilo poželjno kreirati mjere za povratak ljudi na selo jer postoji dosta entuzijasta koji bi se odlučili na ovaj korak, napraviti neki projekat sa određenim opštinama i pokušati. Bolje je pokušati nešto konkretno odraditi nego samo pričati o selu, razvoju sela, poljoprivredi dok se naša sela prazne. Jednu od mjera koju bih predložio jeste da se kopira model iz Slovenije gdje se poljoprivredno zemljište može ostaviti samo članu porodice koji će da se bavi poljoprivredom, kao i mjeru za direktnu podršku za mlade koji postanu nosioci farmi i koja u ovoj zemlji iznosi oko 60 hiljada eura.
Popis je pokazao da je sve više sela bez stanovnika ili sa neznatnim brojem. Da li se ta situacija može preokrenuti i na koji način?
Sedamdeset i pet sela je bez stanovnika. Strah me da je ovaj broj možda i veći. Bez ikakve vizije, mi ćemo na sljedećem popisu imati 200 praznih sela. Konstantno slušam kako pratimo EU tekovine i slično, pa zašto se onda ne organizujemo kao u tim istim zemljama i probamo da naselimo prazna sela. Kreirajmo zakone i mjere podsticaja koje će motivisati ljude, a ne biti samo slovo na papiru. Ono što se ne smije zaboraviti jeste da ako želite da imate ljude na selu, moraju im se obezbijediti i uslovi za život. Bez toga nema razvoja sela.
Kakav je prema Vašim iskustvima odnos naučnih institucija iz oblasti poljoprivrede prema tom sektoru, konkretno Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) i Biotehničkog fakulteta (BTF), a kakav bi trebalo da bude? Da li poljoprivrednici imaju prilike da razmjenjuju iskustva sa kolegama iz drugih država?
Nešto se radi, ali ne u tolikoj mjeri koliko bi trebalo i veoma mali broj rješenja naiđe primjenu u praksi. Postojao je Centar izvrsnosti “BIO ICT” koji je trebalo da objedini rad BTF-a i Elektrotehničkog fakulteta u cilju razvoja servisa i proizvoda. Uloženi milioni, završen projekat, nula rezultata. Smatram da odnosi na nivou MPŠV i obrazovnih i istraživačkih institucija i inovatora ne postoje i da se nažalost nema toliko sluha. I sam sam dolazio i dolazim sa predlozima rješenja koja su neophodna za kreiranje infrastrukture za bolju poljoprivredu, ali i sam ministar mi je tokom jednog javnog nastupa rekao da njih toliko ne zanima digitalizacija i implementacija ovih rješenja. Imamo komunikaciju sa većinom nabrojanih institucija, ali nažalost ne možemo ići svakodnevno i vući ih za rukav dok konačno ne shvate šta imamo za cilj. Važno je napomenuti da se radi o idejama koje su za opšte dobro svih i niko im ne prodaje nikakve usluge, već želimo da kreiramo bolju svakodnevicu, jer će nam svima biti bolje.
Naši poljoprivrednici uglavnom sami dolaze do određenih saznanja i inovacija u ovom sektoru. Posjećuju sajmove i slične događaje uz poneko studijsko putovanje koje se organizuje. Moramo prije svega napraviti strukturu razvoja poljoprivrede pa ćemo lako doći i do sektora inovacija. Postoji manji broj projekata koji su pozitivan primjer kao što su “Food Hub”, kao i neki manji projekti lokalnih udruženja i inovatora, ali dok se ne udruže svi akteri poljoprivredne zajednice ne možemo očekivati da ćemo iskoristiti sve kapacitete.
Na Vašem sajtu postoje oglasi za prodaju poljoprivrednih proizvoda, koliko ima korisnika koji na takav način plasiraju svoje proizvode? Da li je plasman proizvoda glavni problem poljoprivrednika, šta bi trebalo uraditi da se on poboljša, da domaći proizvodi budu vidljivi na tržištu i da se smanji uvoz hrane?
U prethodnoj godini smo imali preko 250.000 korisnika sa preko 1,3 miliona sesija. Glavni problem je taj što tržište diktira trendove, veliki broj poljoprivrednika ima kvalitetan proizvod, ali često nemaju količine za tržište. Zato je neophodno da se udružuju kako bi standardizovali kvalitet i mogli da nastupaju na tržištu. Sve veći broj trgovinskih lanaca pokreće svoju proizvodnju jer im je lakše da sami proizvode, nego da sarađuju sa različitim proizvođačima pojedinačno. Sigurno je da bi i njima odgovaralo da sarađuju sa grupama proizvođača. Razloga tome je više: od dostupne količine, standardizacije proizvodnje, to što sve asocijacije imaju unutrašnju kontrolu proizvoda i time se rješavaju problemi plasmana, količina, porijekla i kvaliteta hrane.
Kakav rezultat je imalo širenje platforme na susjedne zemlje? Koliko korisnika imate u tim državama?
Za sada smo samo aktivni u Crnoj Gori i Srbiji, a do kraja godine i u 2025. nas očekuju širenja na tržište Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Što se tiče Srbije, u prvim mjesecima smo zadovoljni sa brojkama od nekoliko desetina hiljada posjeta, ali ćemo morati da poradimo više na promociji našeg proizvoda. Želim da se zahvalim podršci kroz program “Reconomy” koji su nas podržali, i gdje smo uspjeli obezbijediti pola sredstava za unapređenje postojećih kapaciteta, kreiranje mobilne aplikacije i širenje na regionalno tržište. Da nije bilo te podrške stvari bi dosta sporije išle. Fascinantno je da kroz ovih šest godina rada, uglavnom nas prepoznaju kao partnere organizacije i institucije van Crne Gore.
Tokom 2022. je najavljena Vladina, ali i pomoć Glavnog grada, kako bi platforma bila besplatna za sve korisnike. Da li se to do danas desilo, imate li saradnju sa državom i kakva je?
Bio mi je cilj da se kreira jedan servis od opšteg dobra, da se svi uključe kako opštine tako i ministarstva i napravimo jednu lijepu priču. Nažalost, u Crnoj Gori svi bježe na pomen opšteg dobra. I tako smo išli od jednih do drugih, trećih i četvrtih. Tri vlade različite, tri ministra, hiljadu nazovi promjena i jedan isti mentalitet koji ostaje. Tražili smo jedan euro po registrovanom gazdinstvu na godišnjem nivou kako bismo mogli da nastavimo da pružamo besplatne usluge poljoprivrednicima. Najavljen je taj vid podrške. Na kraju je tadašnji premijer Dritan Abazović pokušavao da sa MPŠV nađe model podrške, ali se to izjalovilo.
Na jedan pomalo neprofesionalan način smo se osvijestili i našli model sa korisnicima gdje više ne moramo da molimo nikoga i ovaj servis može da radi sa ili bez MPŠV. Imamo partnere u vidu UNFAO organizacije, polaznik sam IVLP programa američke Ambasade, koji mi je značajno pomogao, a jedan od rezultata može biti da “Seljak” postane globalna platforma za poljoprivrednike. Sva podrška, makar malo olakša krajnjim korisnicima, tj. poljoprivrednicima i ruralnoj zajednici. Ove godine ću državu predstavljati u organizaciji “European Young Leaders”. Opet kao neko kome je stalo do ove zemlje moram priznati da nekada zaboli to što su rezultati prepoznati van granica, dok oni najbliži nemaju sluha za naše ideje.
Bonus video:
