Cipela vremena zgazila "Košutu"

Redovne plate, slobodni vikendi, regresi, zimnice, 1.200 kolega, proizvodnja gotovo šest hiljada pari cipela na dan, izvoz u Italiju i Rusiju, danas su samo dio sjećanja radnika u nekadašnjoj Industiji modne obuće “Košuta”.

Radnici cetinjske fabrike danas na ulici traže zaostale zarade i sa sjetom govore o srećnijem i jednostavnijem vremenu, kada su zadovoljni išli na posao.

Fabrika je otvorena 1961. godine, na vrhuncu je zapošljavala gotovo 1.600 ljudi, imala je prodavnice širom tadašnje Jugoslavije, ali je 4. marta 1996. dočekala i otvaranje stečajnog postupka, i njegov završetak 14. juna 2001. Bivši zaposleni i danas čekaju na isplatu devet preostalih plata i povezivanje radnog staža.

“Košuta” je od početka ovog vijeka prošla kroz ruke nekoliko privatnika, a kasnije i nakon nekoliko licitacija prodata je lokalnim privrednicima i Prijestonici. Prostor nekadašnjeg privrednog giganta, koji čini gotovo 25 hiljada kvadrata, danas se koristi za skladištenje i poslovanje cetinjskog Biznis centra. Dio je u rasulu.

Krajem 80-ih godina prošlog vijeka, Cetinje je bilo visoko razvijen industrijski grad, a tadašnja tri najveća poslodavca - “Obod”, “Košuta” i “Tara”, imali su zajedno više od 7.000 zaposlenih. Prema procjenama, prije tranzicije, u opštini je nekada bilo zaposleno deset hiljada ljudi.

2,8

miliona eura je potrebno za isplatu dugovanja stečajcima “Košute”

Prema podacima Uprave za statistiku Monstat, u Prijestonici je na jesen 2023. ukupno radilo oko 4.000 zaposlenih, a prema ranijem pisanju “Vijesti”, nijedna od firmi nije imala više od 100 zaposlenih. Među najvećim tamošnjim poslodavcima danas su opštinska preduzeća - Komunalno i Vodovod.

Radnici “Košute” prava i zaostale plate već nekoliko sedmica traže na ulici, pri čemu ponedjeljkom blokiraju put Cetinje-Podgorica. Tako će biti i sjutra, od 12 do 16 časova, zaustaviće promet u mjestu Kruševo ždrijelo, kazao je predstavnik radnika Petar Martinović.

Martinović je “Vijestima” rekao da će u ponedjeljak, po dogovoru sa ministrom ekonomskog razvoja Nikom Đeljošajem, dostaviti zahtjeve za isplatu devet neisplaćenih plata. Precizirao je da je za potraživanja 693 radnika potrebno izdvojiti ukupno 2,8 miliona eura. Osim toga, naveo je da su zatražili i povezivanje radnog staža za 81 radnika.

Sistem zakazao, država nas zeznula

Da je država zakasnila u brizi za radnike, da samo potražuju ono što ih sljeduje jer su bili u prvom isplatnom redu tokom stečaja, kazala je bivša radnica “Košute” Dijana Vujović. Naglasila je da je u “Košuti” radila ukupno 13 godina, od čega je dio provela u kuhinji, a ostatak u proizvodnji. Vujović je dodala da su bili zadovoljni poslom, da su zarađivali, podizali porodice, ali da su ostavljeni na ulici dok su neki radnici i dalje na Birou rada. Pri posjeti bivše fabrike sa reporterom “Vijesti”, kazala je da joj je teško i da misli da je sistem zakazao.

“Mene koja sam manje tu radila emocije stignu - tako je kako je. Ja sam radila 13 godina i među mlađe radnike sam, ali sam osjećala da treba nešto da se uradi jer su to generacije stvarale. Trebaju da se radnici obeštete, kao što su u svim drugim preduzećima, zato smo mislili da će mirnim putem to da se riješi. Država nije reagovala na nas, druge fabrike su isplaćene, a mi smo ostali. Tako da smo prinuđeni da stojimo na ulici, bili smo mirni jer smo mislili da će vlast Demokratske partije socijalista (DPS) to da riješi, ali smo vidjeli da nema izlaza pa smo radikalizovali proteste...”, kazala je Vujović.

Da je iz “Košute” nekada dnevno izlazilo i do šest hiljada pari cipela, kazao je bivši radnik Nikola Pavićević. On je pojasnio da je u fabrici proveo gotovo 18 godina, od čega šest u krojačnici, a nakon neslaganja sa tadašnjim šefom, ostatak na montaži, odnosno na postavljanju đonova. Pavićević je naveo da je lijepio đonove, nakon čega su cipele išle na presu i stavljanje tabanica, a zatim i na pakovanje. Dodao je da je u jednom periodu radilo šest montaža, u njima ponaosob do 40 radnika, te da je svaka mogla da izradi od 1.000 do 1.100 pari cipela na dan.

“Tačno me tuga hvata i čini mi se da bih sada pao u nesvjest kada pogledam kako je bilo, a u kakvom je sad stanju. Svaki dan je izlazilo od 5,5 hiljada do šest hiljada pari cipela i vidite što su napravili od nas. Tuga, prošlo je 30 godina da čovjek ne može da prepozna. Država nas zeznula i šta ćeš, ko drugi nego država. Ovo je četvrta Vlada da tražimo potraživanja i ne znam hoćemo li uspjeti. Ako ne uspijemo, prinuđeni smo da blokiramo put, ne jednom sedmično, nego više puta. A ako ni to ne uspije, idemo direktno pred Vladu, tamo ćemo štrajkovati, raširićemo šatore i ležaćemo, kao što je Mandić (Andrija) organizovao njegovu ekipu i ležao ispred Skupštine”, naveo je Pavićević.

Štrajkovali i u vrijeme DPS-a

Šale ovog 1. aprila za ove stečajce neće biti, već će, kako je advokat radnika Martinović najavio, danas opet u blokadu magistralnog puta Cetinje - Podgorica. Dodao je da su zahtjevi koje su u petak predali Đeljošaju identični onima koje su prethodno uputili premijeru Milojku Spajiću. Pojasnio je da je prioritet devet neisplaćenih plata zbog kojih je stečajni postupak i otvoren. Naveo je i da je od 1.200 nekadašnjih radnika sada ostalo samo 693, te da su osim plata zatražili i spajanje radnog staža za 81 stečajca.

“Njih je 693, nažalost je samo toliko ostalo živih... Iznos koji se potražuje za to, po minimalnoj cijeni rada, je 2.806.650 eura. Nakon toga predajemo dopis i za spajanje radnog staža za 81 stečajca. To su ljudi koji su u godinama i zreli za penziju, koji nemaju 15 godina navršenog radnog staža, upravo jer su pri otvaranju stečaja završili na Birou rada. Spajanjem tog staža, baš koliko je trajao stečajni postupak pet godina, tri mjeseca i deset dana, ti ljudi bi ostvarili pravo na minimalnu penziju. Bili smo korektni da to tražimo za njih, dok ostatak jedva ispunjava uslove za minimalnu penziju, jer niko od njih nema preko 25, 30 godina radnog staža”, naveo je Martinović.

Kako je kazao, blokade će održavati dok se problemi ne riješe. Martinović se osvrnuo i na komentare dijela javnosti, da radnici nisu tražili isplatu dugovanja dok je državom rukovodio DPS, istakavši da su najviše tražili baš za vrijeme vlasti te partije i da su četiri i po godine štrajkovali pred zgradom opštine Cetinje.

“Bili smo ispred Vlade više od deset puta na protestu, kao i ispred Specijalnog državnog tužilaštva za vrijeme Milivoja Katnića. Tako da se preduzelo sve što je bilo moguće, da bi se došlo do isplate i ostvarila ova prava. Neđe smo bili i nadomak da ih ostvarimo, međutim, došlo je do promjene vlasti pa je ostalo isto. Da javnost zna, štrajkovali smo od 2014. do današnjeg dana jednakim intenzitetom. U vrijeme 42. Vlade kojom je rukovodio Zdravko Krivokapić ispred Vlade smo imali protest, a 2016. smo novu godinu svi čekali ispred zgrade opštine Cetinje u protestu, u tadašnjem režimu DPS-a koji je kroz pravosudne sisteme i cjelokupni državni sistem, oštetio ove radnike”, istakao je Martinović.

Kvadrat fabrike 14 eura

Martinović je naveo da su bivša fabrika kao i zemljište od 25 hiljada metara kvadratnih, krajem 2015. nakon nekoliko licitacija prodati Prijestonici i četvorici privrednika, što je plaćeno 340 hiljada, odnosno 13,9 eura po kvadratu. Prostor je, kako tvrdi, toliko velik da kupci još nisu stigli da ga adaptiraju u cjelosti, pa dio nekadašnje fabrike i dalje ostaje neiskorišćen.

Kroz obilazak se vidi da su na prostoru “Košute” danas skladišta raznih kompanija, trošni neadaptirani djelovi fabrike, dok je u bivšoj upravnoj zgradi Prijestonica otvorila Biznis centar.

Martinović je naveo da u tom objektu radi do 15 zaposlenih, ali da i dalje preostaje oko šest hiljada neiskorišćenih kvadrata na ovoj lokaciji.

Prema sajtu tog centra, tu posluje opštinska Agencija za razvoj i podršku poslovanju koja priprema i vrši realizaciju razvojnih programa i projekata Prijestonice za ekonomski razvoj, zaštitu životne sredine, održivi razvoj, preduzetničke inicijative i javno-privatna partnerstva... Navodi se da ova firma vrši analizu stanja malih i srednjih preduzeća, vodi bazu podataka firmi koje posluju na teritoriji Cetinja, daje podršku lokalnoj poslovnoj zajednici pri izradi biznis planova, investicionih projekata i studija izvodljivosti.

Martinović je istakao da kvadrat stana u izgradnji na Cetinju danas košta od 1.600 do 1.800 eura, te da je jasno kako je došlo do prodaje “Košute”. Dodao je da ne krive one koji su “Košutu” povoljno trgovali, ali da bi isto uradila većina građana jer se to zemljište sada može prodati i do 500 eura po kvadratu. Martinović vjeruje da je država dopustila da dođe do ove situacije i da je zakazao pravosudni sistem, odnosno Privredni sud, stečajni sudija, upravnici... Istakao je da se situacija mogla popraviti pravičnom prodajom.

Naveo je da je stečajni postupak nad dijelom imovine okončan 2001. godine, nakon čega je novac podijeljen povjeriocima.

Kako je kazao, radilo se od šest do sedam miliona njemačkih maraka, pa se u zaključenju postupka vide oni koji su namirili svoja potraživanja, dok isto nije učinjeno za radnike. Navodi da je zatim preostalo 1,26 miliona maraka kojima su trebalo da se isplate stečajci, ali do toga, kako tvrdi, nije došlo zbog radi malverzacija, nakon čega je novac usmjeren Fondu za razvoj Crne Gore. Istakao je da su radnici uredno prijavili svoja potraživanja i bili u prvom naplatnom redu.

Martinović je pojasnio da je nakon stečaja, fabrikom kratko rukovodila firma “MGPL” a kasnije i “Montenegro modern shoes” (MMS). Pojasnio je da su oni stupili kao pravni sljedbenici i preuzeli kompletnu imovinu, poslovali, a kasnije i prodali 48 poslovnih prostora. On je naveo da je tada isplaćeno 20 radnika MMS u stečaju.

“Oni su stupili kao pravni sljedbenici i uzeli kompletnu imovinu, raspolagali sa njom i prodali 48 poslovnih prostora, a kako je to krčmeno, to nema u nijednom udžbeniku. Bukvalno su se kupovali stanovi pojedinim ljudim i prodavali poslovni prostori kojih je bilo širom bivše Jugoslavije. Radnika je u momentu stečaja 1.200, a fabrika je brojala i preko 1.600 radnika (Danilovgrad, Bar, Ostros)”, naveo je Martinović.