Crna Gora već sedam decenija nema konzistentnu i plodotvornu agrarnu politiku, primjerenu prirodnim, tržišnim i socijalno ekononomskim potrebama države. Ona bi morala da čvrsto korespondira sa postulatima moderne agrarne politike kakvu decenijama primjenjuju zemlje zapadne Evrope, prilagođena našim specifičnostima.
To je „Vijestima“ kazao biotehnički inženjer i agrarni ekonomista u penziji Čedomir Marović, nekadašnji direktor Agroekonomskog instituta, zamjenik ministra poljoprivrede i šumarstva i direktor Agrobanke u Podgorici.
„Zemlje koje nedovoljno koriste svoje prirodne i tržišne prednosti ne mogu računati na ekonomsko-socijalnu stabilnost države na duži rok. Zbog nerazvijene privredne strukture na selu, stradaju maltene, svi segmenti koji čine mozaik ekonomskog i socijalnog bića jedne države. Otuda i krilatice koje bi trebalo da upozore nosioce javnih funkcija, na svu ozbiljnost problema kao što su: 'Zemlja je Božji dar'. Čovjek je rođen da živi u simbiozi sa zemljom i prirodom, i dužan je da taj neponovljivi dar, čuva i unapređuje i kao takav, preda na korišćenj narednoj generaciji. Kod nas kao da nije poznata ova velika istina“, kazao je Marović.
Poljoprivreda i turizam su vječito figurirale kao prioriteti razvoja. Golim okom je vidljiv raskorak između proklamovane politike i svarnosti. Koji su razlozi ovakvog stanja?
Crna Gora već sedam decenija nema primjerenu agrarnu politiku koja bi korespondirala sa ogromnim mogućnostima u razvoju države odnosno njene ekonomije, na jednoj strani, a na drugoj sa praksom i iskustvima razvijenih zemalja Evrope, čijem članstvu Cna Gora. teži. Odatle počinju i završavaju se sva naša ostvarenja i posrnuća u trodecenijskom periodu.
Stalno se potencira pitanje nedostatka zemljišne politike kao temeljne vrijednosti za svaki uspješan agrarni razvoj. Koliko je ova činjenica uticala na proizvodno - ekonomski napredak za vrijeme tranzicije?
Svojinski „dualitet“, nastao nakon vraćanja 7.000 hektara osposobljene zemlje za proizvodnju ranijim vlasnicima, otvorio je novu složeniju dimenziju razvoja farmske proizvodnje u odnosu na viševjekovnu sitnu tradicionalnu privrednu strukture na selu.
Država je bila u obavezi da na načelima dobre agrarne politike, još početkom posljednje decenije prošlog vijeka, pristupi rješavanju složenih problema agrarne produkcije na selu. To se nije dogodilo, tako da nakon skoro tri decenije trajanja tranzicionih procesa, Crna Gora bez uspjeha pokušava da razvije ovaj sektor privređivanja na principima neoliberalne ekonomije.
Ne smije se zaboraviti, da je država u socijalističkom sistemu, svojom privredno-ekonomskom politikom, umjesto podsticanja razvoja, razgrađivala život i ekonomiju na selu. Nestankom društvene svojine, država je vješto prikrivala privredno-eekonomsku prazninu, koja se kao 'tihi požar' godinama širila na seoskom prostoru, sa prijetnjom da u jednom trenutku proguta socijalno-ekonomsko biće Crne Gore. Da nevolja bude potpuna, početkom i u toku prve decenije prošlog vijeka društvena svojina je doživjela propast. Vraćeno je ranijim vlasnicima 7.000 hektara zemljišta u koje je Crna Gora godinama ulagala novac iz svoje sirotinje, kako bi otkupljenu zemlju, (šikare i zapuštine), pretvorila u proizvodno zemljište. Bilansno posmatrano, Zakonom iz 1992. godine, država je vrednosno izgubila najmanje koliko danas mogu odbaciti tri ili četiri plantažna kompleksa u Ćemovskom polju. U tu proizvodnju nije uračunat gubitak nadgradnje - farmska proizvodnja u stočarstvu, mljekarska industrija, dugogodišnji zasadi i drugi proizvodi, koje je vraćena zemlja povukla za sobom u ambis.
I nije sporan čin vraćanja zemlje ranijim vlasnicima, već što je to zemljište prepušteno svim vrstama devastacije. I danas je to zemljište zaraslo u šikaru i korov i u stanju je kao i pedesetih godina prošlog vijeka.
„Agrarna vlast je tvrdila je da će probleme o kojima je riječ, regulisati privatna inicijativa i 'svemoćna' ruka tržišta!? Međutim, od takve tvdnje kao što je poznato, nije bilo ništa.
Problemi su kulminirali onog trenutka kada je iz resora poljoprivrede lansirana teza da poljoprivredi i selu nije potrebno 'kumovanje' države, jer postoji privatna inicijativa i tržište, što uz robnu konkurentnost, predstavlja formulu na kojoj će se temeljiti buduća agrarna politika.
Kao posljedica ovakve politike prepolovljeno je brojno stanje stoke, a time i proizvodi stočarskog porijekla, i još nekim poljoprivrednim granama, pri čemu je bilans samodovoljnosti države u prehrambenim proizvodima pao na 30 do 35 odsto naspram nekih 70 odsto koje je Cna Gora posjedovala pred kraj 1989. godine. Riječ je o nezvaničnim procjenama iz 2015, jer zvanične evidencije i podataka nema.
Kada je riječ o produktivnosti, na primjer, mlječnost u govedarstvu, kao najvažnijoj poljoprivrednoj grani, u toku jedne godine kod nas je 2015. iznosila 2.720 litara mlijeka po kravi, u regionu 3.500 - 4.000 litara, dok se u zemljama zapadne ekonomije mlječnost kreće 6.000 - 7.000 litara mlijeka po kravi godišnje.
Da li je ispravno bazirati razvoj poljoprivrede i sela u Crnoj Gori samo posredstvom sitnih seoskih farmi?
Sadašnji koncept razvoja poljoprivrede i sela koji počiva na seoskim farmama je po mnogo čemu defektan. Ne znači to da je pogrešna orijentacija na razvoj farmske proizvodnje, međutim za uspješnu robnu proizvodnju nijesu stvoreni preduslovi. Sitni privatni posjed teško može u dogledno vrijeme odgovoriti tržišnim potrebama. Meni je jako žao što za skoro tri decenije tranzicionog procesa, niko da pokrene pitanje aktiviranja najvećeg crnogorskog proizvodnog potencijala u naseljenom području Zete sa 5.000 hektara i melioracijom 12.500 hektara u priobalnoj zoni Skadarskog jezera. U ranijem sistemu privređivanja urađeni su obimna istraživanja i idejni projekti aktiviranja ovih dviju zona, međutim, nastupilo je vrijeme raspada Jugoslavije, a sa njom zaborav mnogih vrijednosti, pa i proizvodnog aktiviranja najveće Crnogorske ravnice od 20.000 hektara, računajući tu i plantažni zasad u Ćemovskom polju.
Ukoliko je sadašnji koncept agrarne politike nesaglasan sa razvojnim i socijalno ekonomskim potrebama Crne Gore, šta bi valjalo uraditi da bi se konstituisao plodotvorniji agrarni sistem?
Sadašnja agrarna politika u Cnoj Gori je centralizovana, nasuprot potrebi postojanja decentralizacije uz postojanje jake naučno-stručne institucionalne infrastrukture, koja bi na tržišno-ekonomskim osnovama razvijala kako tekuću proizvodnju, tako i nove investicione i tržišne kapacitete. Sadašnja centralizovana agrarna politika nema para u zemljama razvijene ekonomije.
Tako se proizvodnja zdravstveno bezbjedne hrane duže vrti oko 0,13 odsto od ukupne godišnje agrarne produkcije. Niko ne zna koliko će još dugo preovlađivati konvencionalna proizvodnja, ili proizvodnja sa hemijom. Izdvajanja podsticajnih sredstava od strane države vječito se kretalo oko jedan odsto državne budžetske potrošnje za godinu, dok se u zemljama regiona taj procenat kreće na nivou od tri do četiri odsto. O Evropi da ne govorimo. Tržišna funkcija kao životno pitanje svake uspješne produkcije na selu, svih proteklih godina, nije rješavana na adekvatan način, pri čemu su niska produktivnost, nelojalna konkurencija, i nekonkurentnost domaće proizvodnje, naše proizvođače hrane često dovodila do očaja. Udruženja poljoprivrednih proizvođača nijesu uspjela da ostvare svoju funkciju, i danas djeluju kao 'sveta voda'- niti pomažu niti odmažu.
Kako postupiti da bi se razvezao sadašnji čvor, kada su u pitanju proizvodno-ekonomski rezultati i potpuna podijeljenost struke i nauke na ovom vitalnom pitanju privrednog razvoja Crne Gore?
Crna Gora se konačno mora suočiti sa svojom stvarnošću u oblasti razvoja poljoprivrede i sela, ma koliko ona bila surova.
Otvaranjem dijaloga i traganje za mogućim rješenjima u ovoj oblasti označio bi početak prevazilaženja stručno-naučnih podjel a i velikog zaostajanja iza stanja na regionalnom i evropskom nivou. Agrarna vlast treba da razmisli o potrebi formiranja Nacionalnog savjeta za razvoj poljoprivrede i sela, ili menadžerskog tima kao stručno-naučnog interdiciplinarnog tijela, pri Vladi ili resornom ministarstvu, koje bi analiziralo sadašnje stanje u poljoprivredi i na selu, i na osnovu svojih nalaza predložilo dalji postupak koji bi vodio ka izradi i usvajanju koncepta nove strategije zelenog razvoja Crne Gore, na ekološkim i tržišnim osnovama.
Ukoliko bi preovladalo shvatanje o neophodnosti razdvajanja sada centralizovanih funkcija agrarne politike, pri čemu bi agrarna vlast brinula o kreiranju optimalnog ambijenta za razvoj privredne grane o kojojoj je riječ, a operacionalizacija, tekuće i razvojne politike prepustila institucijama struke i nauke, onda bi mogli govoriti da umjesto korak naprijed , dva nazad, možemo govoriti samo o dva koraka naprijed . Kreiranje plodotvorne i dugoročnije agrarne politike u jednoj zemlji, ne mogu zamijeniti povremene zakonske i podzakonske intervencije.
Pored sedam fabrika vode uvozi se 40 miliona litara godišnje
Obradive zemljišne površine na selu pale su u 2015. godini na svega 6.000 hektara, ili tri odsto od ukupnih poljoprivrednh površina u Crnoj Gori. Kao posljedica toga, Crna Gora svake godine uvozi hranu u vrijednosti između 450 i 500 miliona eura, kaže Marović.
„Farmska produkcija je permanentno pod ekonomskom presijom, bilo zbog svoje tehnološke i tržišne zaostalosti ili nelojalne konkurencije, što u cjelini čini da farmeri, nekonkurentni na usitnjenom posjedu, sa svojom internom ekonomijom jedva izlaze na kraj ili propadaju.
Kao posljedicu višedecenijskog stanja u toj oblasti mogli smo nedavno pročitati da imamo situaciju da pored sedam fabrika vode, Crna Gora uvozi 40 miliona litara vode godišnje.
Konačno, selo je izgubilo mladu populaciju do krajnje zabrinjavajućih razmjera, pri čemu socioloških istraživanja koja prate promjene na crnogorskom seoskom prostoru nema, tako da su danas projektanti razvoja sela, suočeni sa problemom kako projektovati ekonomski održivu i bezbjednu proizvodnju hrane na selu, integralno sa pružanjem usluga u oblasti seoskog turizma, drvoprerade, uzgoja i prikupljanja šumskih plodova i ljekovitog bilja.
Skoro 70 godina agrarni sektor država drži na nivou životarenja
Marović tvrdi da je plan kao ekonomska kategorija u aktuelnom sistemu privređivanja davno izgubio funkciju, pri čemu su se sa nestajanjem plana izgubile mnoge životne karike ekonomske funkcije u proizvodnji i uslugama, što ne poznaju ekonomska teorija i svjetska praksa.
“Iz ovakve prakse, danas imamo situaciju, da skoro 70 godina agrarni sektor država drži na nivou životarenja, bez strategije zelenog razvoja, (a imali smo je), pri čemu investicione intervencije u poljoprivredi i na selu, nemaju vidljivog odraza, u sopstvenoj produkciji i ekonomiji.
Nema podatka koliko je farmi ekonomski propalo u tranzicionom periodu, a o vremenu prije tranzicije da ne govorimo.
Kako onda tražiti odgovornost?
Ovdje treba uvažiti i pozdraviti proizvodnju vina, žestokih pića i voća, djelom prerađivače mesa i proizvođače povrća”.
Bonus video:
