Nekada je to bio mit, sada je san, a uskoro će postati očekivanje. Odjednom nauka o produžetku životnog vijeka daje neke izuzetne rezultate. U novim naučnim radovima dati su nagovještaji o mogućim tretmanima koji bi mogli radikalno produžiti rok trajanja čovjeka.
Toliko toga se dešava da je teško odlučiti odakle da počnete. Međutim ja ću se osvrnuti na dva događaja. Prvi se tiče grupe enzima pod nazivom sirtuini. U ovomjesečnom izdanju časopisa „Trends in dženetiks“ navodi se da je odgovor na pitanje da li ovi enzimi mogu produžiti životni vijek sisara „definitivno pozitivan“.
Prošlog mjeseca rad objavljen u žurnalu „Ejdžing sel“ pokazao je kako sintetički mali molekuli (ili drugim riječima, mogući ljekovi) mogu stimulisati proizvodnju sirtuina kod miševa. Enzimi produžavaju njihov život i u isto vrijeme poboljšavaju zdravlje. U radu se navodi da je „moguće stvoriti mali molekul koji može usporiti starenje i odgoditi više bolesti vezanih za starenje kod sisara, što potkrepljuje terapeutski potencijal... kod ljudi“.
Najglasniji pristalica nauke produžetka života Obri de Grej, tvrdi da će „veliki broj ljudi koji su danas živi doživjeti 1000 godina ili više“
Ima tu još karika koje nedostaju, ne samo kliničkih testova i razvoja ljekova, međutim snažan je utisak da živimo u izuzetnom trenutku.
Ko ne bi poželio da prevari bogove i naruga se smrti. Prednosti su toliko očigledne da se u jednom nedavnom članku insistira na tome da političari koji ne obezbijede dovoljno sredstava za nauku o produžetku života treba da budu optuženi za ubistvo. To je uzbudljivi, vrijedno divljenja, zapanjujuće, i nadasve alarmantno.
Najglasniji pristalica nauke produžetka života Obri de Grej, tvrdi da će „veliki broj ljudi koji su danas živi doživjeti 1000 godina ili više“. On navodi četiri opšta razloga zabrinutosti, koje odbacuje kao „nevjerovatne izgovore... za starenje“. Prvi glasi „zar ne bi bilo užasno dosadno?“, i u pravu je što ga odbacuje. Život, ukoliko imate određeni stepen ekonomskog izbora, uzbudljiv je onoliko koliko ga mi takvim učinimo. Ukoliko postane previše dosadan, možete jednostavno prestati da uzimate lijek.
Nauka o produžetku života mogla bi čovječanstvo podijeliti na liječene i neliječene: prvi bi živjeli još duže a drugi umirali mlađi nego danas
Obri de Grej odbacuje još jednu bojazan: „diktatori bi vladali zauvijek“. Da li je ova tvrdnja (ukoliko se ne shvati bukvalno) smiješna? Oni su već sada predugo tu uz pomoć najbolje zdravstvene njege koju njihove ukradene milijarde mogu da kupe. Ukombinujte ponudu dugotrajne političke moći sa ekonomskom moći i jasno je da hiljadugodišnji život može da dovede do hiljadugodišnjeg rajha. De Grejovo ruganje postaje najuvredljivije kod njegovog četvrtog retoričkog pitanja: šta je sa Afrikancima koji umiru od gladi?“ Da, šta je sa njima? Šta ako, u jednom trenutku dugotrajnost postane igra u kojoj neko ispada? Šta ako svaka produžena godina onima koji mogu priuštiti tretman postane godina manje za one koji ne mogu?
Već sada, na ovoj našoj planeti ograničenih resursa, siromašni i bogati su u nezvaničnom konfliktu dok hiperpotrošnja smanjuje kapacitete planete da održi život. Žitarice se koriste kako bi se proizvodilo meso umjesto da se direktno nahrane ljudi; bezbjedni prostor za čovječanstvo je smanjen zbog štetnih gasova, industrijskih zagađivača, nestašice svježe vode i erozije tla. Poslije izvjesnog vremena očigledno je da ovo može rezultirati samo direktnom borbom za sredstva života, u kojoj jedni moraju pobijediti a drugi izgubiti. Možda bogati moraju umrijeti da bi siromašni mogli živjeti.
Istina je da bi cijena tretmana za produžetak života, koja bi u početku bila astronomska, uskoro počela da pada. Međutim, ovo je svijet u kojem mnogi ne mogu sebi priuštiti čak ni antiseptik, svijet u kojem čak i u bogatim zemljama univerzalnu dostupnost zdravstvenoj njezi polako guši sebična elita, u kojem se nova era ličnije medicine nažalost poklopila sa novom erom sve veće nejednakosti. Ideja da bi poslije izvjesnog vremena svi imali pristup ovim terapijama izgleda neizvodljiva. Moguće je kao što se sugeriše u jednom članku da bi se dvije klase ljudi – liječeni i neliječeni – našle na suprotnim krajnostima, prva bi živjela još duže, dok bi druga umirala mlađa nego danas.
Ne znam odgovore na ova pitanja, i daleko od toga da mogu predložioti rješenja. Od sada pa nadalje sve je nepoznanica. Međutim, znam da ih je glupo olako odbaciti. Nauka o produžetku života mogla bi dovesti do jednog sunčanog čarobnog svijeta oslobođenog straha. Ili do jedne gerontokratske tiranije. Ukoliko je ovo drugo, nadam se da neću živjeti dovoljno dugo da to vidim.
Prevela: N. BOGETIĆ
Bonus video:
