Selo Daljam nalazi se nedaleko od izvorišta Mareze, na samom rubu Podgorice, prema Danilovgradu. Istoričarima i arheolozima je dobro poznato, jer je trasa rimskog puta upravo tuda iz lješkopoljske ravnice preko brda vodila ka Spužu i Bjelopavlićima.
Istraživači su počeli da ustanovljavaju tu trasu krajem 19. vijeka na osnovu više tragova. Negdje naspram ušća Ribnice na desnoj obali Morače uočeni su ostaci kaldrmisanog puta širine 6 metara „koji je narod zvao kolovoz“. Šrober je pronašao miljokaz jedan kilometar zapadno od Momišića. Tragovi rimskog puta nađeni su i u dolini Trešanice prema vrelu Mareze. Konačno, bilo je ostataka kolovoza usiječenog u stijenu i kod sela Kolovoz (Daljam) na prevoju iz Lješkopolja ka Bjelopavlićima.
Sve ovo navelo je istraživače na (pravilan) zaključak da glavna rimska cesta nije vodila pored Duklje, već kroz Lješkopolje, otprilike, paralelno sa bulevarom koji od Blažovog mosta vodi ka Marezi.
„Time je potpuno dokazano da put od Skadra preko Zete na Naronu nije išao na Duklju nego preko Lješkopolja, kako je i Kiepert u svom atlasu nacrtao“, komentarisao je Pavle Mijović („Alata – Ribnica – Podgorica“, 1966, 69-93).
Drevni put od Daljma ka Bjelopavlićima postojao je do- nedavno. U proteklim decenijama njime se služilo lokalno stanovništvo. Bilo je tako sve do prije četiri godine kada je probijena nova trasa autoputa. Sada se tamo nalazi široki makadamski put, koji čeka na asfaltiranje. Posjetio sam tada Daljam, samo par mjeseci nakon probijanja trase, u nadi da ću pronaći rimsku cestu, ali mi je rečeno da su sve to uništili buldožeri.
Pa, gdje baš posred drevnog puta!?
Pomirio sam se sa tim, misleći da nije ostalo baš nikakvog traga i da je sve otišlo u dim. Vjerovao sam u to sve donedavno kada se ispostavilo da je jedan dio rimskog puta ipak pretekao! Taman, koliko treba za potrebe nauke. Na ovo ćemo se vratiti kasnije.
Daljam je u nauci poznat i kao moguća lokacija legendarne “Dalme” koja se pominje se u Ljetopisu popa Dukljanina. U IX glavi Ljetopisa naširoko se pripovijeda kako je blizu tog mjesta kralj Svetopelek održao višednevni “Duvanjski sabor”. Većina istoričara taj događaj vezuje za Livanjsko polje. Ali jedan ugledan istoričar mislio je drugačije. Riječ je o Ludvigu Steindorfu, koji je jedno vrijeme uporno dokazivao da se sve odigralo negdje blizu Duklje, baš na prostoru sela Daljma (L. Steindorff „Tumačenja riječi Dalmatia u srednjovjekovnoj historiografiji. Istovremeno o saboru na planities Dalmae“, Zbornik „Etnogeneza Hrvata“, Zagreb, 1995, str. 148-158). Steindorf je nedavno odustao od te pretpostavke.
Za Daljam je vezano još jedno predanje. U narodnoj tradiciji upamćeno je da je na blagoj kamenitoj strani, poviše polja, nekada postojao manastir - čiji se tragovi i danas poznaju. Sa ovim je u vezi i poznata Kraljičina oka, snažno izvorište podno sela, iz koga izvire rječica sa veoma indikativnim imenom - Crkovnica.
Vraćam se sa obilaska Orlove gradine u Bjelopavlićima, početkom maja, pred Vaskrs. Pomalo umoran, ali i zadovoljan istraživanjem zaboravljene srednjovjekovne utvrde nad Orjom Lukom. Skrećem sa magistrale prema Marezi. Taj dio Lješkopolja me oduvijek privlači, jer obiluje plodnom zemljom i izvorima. Istinski zemaljski raj, koji je jednako zagonetan koliko i slikovit. Kako je moguće da na tom bogomdanom prostoru nema znatnijih arheoloških tragova?
Misli mi skreću ka Daljmu, još jednom “tajnom” i zaboravljenom mjestu iz naše prošlosti, koje je u proteklim decenijama potpuno gurnuto na marginu. Bio sam tamo prije četiri godine s namjerom da pronađem i dokumentujem ostatke rimskog puta usječenog u stijenu, ali sam se vratio poražen viješću da je zauvijek nestao. Zbog toga tada nijesam posjetio ni Kraljičinu oku, ni potražio tragove manastirišta...
Skrećem pomalo nevoljno ka tom selu. Nevoljno, zato što početni kontakti i raspitivanje znaju da budu zamorni, osobito ako ste prije toga nekoliko sati po vrućini obilazili utvrde po Bjelopavlićima. Ipak prepuštam se intuiciji. Osim toga, iskustvo kaže – ne ostavljaj za drugi put ono što ti stoji pred nosom. Da, znam to odavno...
Ulazim u pusti Daljam. Gluvo popodne. Penjem se uza stranu, pa se spuštam. Nigdje nikoga. Taman da odustanem, primjećujem ženu ispred kuće. Pitam je za Kraljičinu oku i manastirište. Pun pogodak. Tu je odrasla. Pominje legendu o zvonu i upućuje me na ljude u polju. To me namah oraspoložuje. Krećem niz stranu makadamskim putem, prema izvoru. Nakon dvjesta metara preda mnom se ukazuje rajski prizor. Snažan i veliki zdenac pod samim brdom, na početku prostranog plodnog polja. Čujem glasove. Prilazim, raspitujem se. “Evo ti ga Miladin, on je odavde, on će ti kazat' najbolje” – pokazuju na starijeg čovjeka u polju. Ubrzo sa Miladinom Savovićem započinjem razgovor o Kraljičinoj oki. Kaže mi da su počeli sa njenim uređivanjem prije nekoliko godina, uz pomoć države, ali da su radovi obustavljeni...
Izvor je dubok i povelik, prečnika petnaest metara. Sada je ograđen betonskom ogradom. Do skoro se po njegovoj sredini, poput ucrtanog prečnika, nalazio drevni pregradni zid, koji je tokom uređivanja uklonjen. Kakva šteta!
Za oku je vezana legenda o kraljici koja je naredila da se baci zvono u dubinu da ne bi palo Turcima u ruke. Lijepa priča.
Pitam Miladina za manastirište. Uzvraća da se ostaci nalaze na oko dvjesta metara uza stranu i da je najbolje da o tome pitam braću Raduloviće koji tu žive. Prije polaska, pravim fotografije oke i rječice Crkovnice koja iz nje teče kroz idilični predio i uliva se u Maticu (koja se potom uliva u Sitnicu). Miladin me upozorava da dobro pazim na zmije. Pokazuje mi mrlju na betonskom obodu izvorišta. “Tu su juče ubili poskoka od 80 centimetara.”
Stojim nad Crkovnicom, čiji naziv najvjerovatnije ukazuje da je nekada pripadala manastirskom imanju. Nekadašnja crkvena dobra obično su idilična i uređena “preko mjere” za crnogorske prilike. Poput Sinjca ili Korneta. I nakon nekoliko stotina godina još uvijek je prepoznatljiva ta kultivisanost. Pitome, ravne, ograđene terase i obično, najplodnija zemlja.
Krećem uz stranu makadamskim putem prema Radulovićima. Predraga zatičem u poslu pred kućom. Kažem mu što sam došao. Fino me dočekuje. Pitam ga, zna li nešto o manastirištu i ako zna, bi li mi pokazao. Prihvata bez razmišljanja. Ubrzo se probijamo preko zarasle, kamenite strane. Nakon tridesetak metara staje i pokazuje ka jednom žbunu. “Evo to ti je to.” Ispod žbuna ukazuje se ugao od neke građevine, očuvan u visini od tridesetak centimetara. Lomljeni kamen u malteru. Širina zida oko 30 cm. Obilazim ga i fotografišem iz svih uglova. Potom pažljivo osmatram okolinu. Tragovi temelja prostiru se u dužini od oko 15 metara. Predrag mi se pridružuje. Otkrivamo drugi ugao. Sada se već naziru konture objekta. I dalje pratimo tragove. Temelji se jedva uočavaju ali se ipak vide u obliku latiničnog slova P.
Predrag pominje da je tu bilo iskopavanja prije par decenija. U okolini, međutim nema ničega, samo kamen i drača. Što god da se tu nalazilo, nestalo je tokom dugih vjekova. Ostalo je predanje.
Nastavljamo kroz šikaru ka kući Predragovog brata Zorana. Zatičemo ga u poslu. Ubrzo započinjemo ugodan razgovor na terasi sa koje puca lijep pogled na polje. Okolo kuće lijepe iskrčene i zaravnjene površine. Kad bi svi tako radili podgorička okolina bi ličila na rajsko okruženje.
Raspredamo priču o Daljmu i govorimo Zoranu đe smo bili. On priča o zidini koja je doskora stajala posred Kraljičine oke. Bila je toliko čvrsta da su morali da je miniraju. U jednom momentu izgovara riječ “kolovoz” i počinje da mi objašnjava da se to odnosi na rimski put koji je nekada išao preko prevoja... Prekidam ga i kažem da sam pokušavao da tu cestu pronađem prije četiri godine ali da sam zakasnio. Zoran sada prekida mene i kaže da nije tako, već da je jedan dio ipak pretekao. Zapanjen sam i oduševljen. Predrag se čudi, jer ne zna gdje je taj sačuvani dio. Zoran mu objašnjava.
Kažem im da je to veoma važno jer nigdje u Zetskoj i Bjelopavlićkoj ravnici nije sačuvan nijedan kvadratni metar.
Pitam da li bi mi pokazao. Raspoložen je. Ubrzo krećemo širokim makadamskim putem preko prevoja. Stajemo nakon nekoliko stotina metara. Svuda okolo ljuti krš i rijetke kuće. Zoran razgleda nekoliko trenutaka, a onda nedaleko od puta pronalazi očuvanu trasu u dužini od dvadesetak metara. “Ovuda smo išli u školu”, kaže.
Posmatram bez daha ostatke drevne ceste. Usječena je u niskom kršu u širini oko dva metra, pa potom popločana. Trava i korov su je dobro pritisli, bilo bi bolje da sam došao u martu. Nije ravna kako sam zamišljao. Kamenje ne stoji u savršenom poretku. Ali to je očito trag dugih vjekova.
Kada sam u literaturi čitao o tragovima rimskog puta kod Daljma usječenog u stijeni, mislio sam da se ono “u stijeni” ne odnosi na usijecanje kroz krš preko cijelog prevoja, već eventualno na probijanje neke stjenovite prepreke, koja je oblikovana tako da svjedoči o graditeljskom zahvatu i nakon dvije hiljade godina.
Takođe sam mislio da je teren bio mnogo pitomiji. Ali ovdje se radilo o usijecanju u goli kamen u dužini od par kilometara...
Obuzima me nevjerica. Razmišljam na glas. Da li bi to mogao biti turski put? Jer, Turci su na potezu od Spuža ka Podgorici mnogo gradili sredinom 19. vijeka. U okolini se nailazi na brojne ostatke utvrda i fortica. Pitam Zorana, stoji li možda trasa starog puta na liniji gdje se nalaze turske utvrde? Da li njem pravac ima kakve veze sa njima?
Zoran nema nikakvih dilema. Pokazuje gdje su turska uporišta. Očito je da ovo može biti samo “rimski put” koji se pominje u literaturi. Kaže da je kod sela bio popločan na isti način. Projektant novog makadamskog puta je postavio trasu tačno na pravcu drevne ceste, ali je srećom odlučio da nakon petsto metara promijeni smjer, pa je nešto ipak preteklo. Pravim fotografije iz više uglova. Tražim djelove na kojima se kaldrma bolje vidi.
Na koncu nastavljamo još stotinak metara do Zorske crkve koja i danas stoji otkrivena i polurazrušena. Isprva je to bila mala crkva, a potom je nadograđena poveća priprata. Predanje kaže da su mještani dobili dozvolu od Turaka da je podignu, ali pod uslovom da to izvedu za jednu noć, do zore. Otud ono “Zorska”. Jedinstveni naziv. Priprata je kasnije obložena betonskim omotačem. Možda je to bilo između dva svjetska rata kada je i crkva Sv. Đorđa pod Goricom obložena slojem betona?
Oko crkve nailazim na grobove sa kiljanima. Sličnih grobova ima još po Lješkopolju i Zetskoj ravnici. Sve do Gostilja u Zeti i Dinoše u Malesiji. To ukazuje na veliku starost. Vraćamo se polagano novim putem ka selu. Rastajem se sa braćom Radulovićima. Kažu mi da dođem opet. Doći ću.
Polagano klizim drumom pored lijepih daljamskih imanja sa izvorima i zdencima oko kojih vile igraju po mjesečini. Sumnjate li u to?
Kroz Daljam je 2009. probijena nova trasa auto- puta. Posjetio sam tada to selo u nadi da ću pronaći makar trag drevne rimske ceste, ali mi je rečeno da su sve to uništili buldožeri. Vjerovao sam da je sve zauvijek nestalo, sve donedavno kada se ispostavilo da je jedan dio puta ipak pretekao. Taman, koliko je potrebno za naučne svrhe!
Galerija
Bonus video:
