Nakon Berlinskog kongresa 1878. započeo je duži period državne i kulturne obnove. U toj opštoj relaksaciji od ratnog ambijenta i psihologije pojavile su se i prve inicijative za proučavanjem crnogorske prošlosti.
Istoričar Marko Dragović je 1885. godine sačinio uputstvo crnogorskim učiteljima za bilježenjem starina. Odazvao mu se uskoro gradački učitelj Janko Uskoković, šaljući bilješku o nekoliko lokaliteta na prostoru Lješanske nahije. Ti dragocjeni podaci objavljeni su u „Glasu Crnogorca“ u broju od 20. maja 1886. godine.
Dragović/Uskoković u rubrici „Domaće vijesti“ izvještavaju da se u selu Kornetu „u srezu draževinskom nalazi manastir vladike Mardarija Kornećanina. Na trista koraka od manastira nalazi se mala kapela. Od manastira do kapele napravljena je lijepa džada. Ima kamenja u kojijema je izsječeno ime vladike Mardarija i ikona hrama Svetog Đorđija. Blizu Korneta nalaze se stanovi i obori Ivana Crnojevića i mala kapela u mjesto Papratnicu. Blizu Korneta (odavle će biti rodom i vladika Mardarije) nalazi se selo Kruse đe je poginuo Mahmut paša Bušatlija 1796. godine.“
U članku se nadalje izvještava o Piran gradu „blizu Farmaka kojega je, kako kažu, zidao Stefan Crnojević“.
Dodaje se da se „u srezu Gradačkom nalazi i brdo Krivi vrh đe je Stefan Crnojević započinjao graditi grad. On je tamo dao napraviti tri ubla (vode dubenice) koji se zovu Dobreš, Gnjilež i Lokva gradačka. Kako se priča, Stevan Crnojević prekinuo je ovu građevinu zbog toga što nije bilo tekuće (žive) vode“.
Povodom ovog članka Risto Dragićević komentarisao je da je vladika Mardarije živio od 1639-1659. godine (pozivajući se na I. Ruvarca). Bilo je to pola vijeka prije pojave vladike Danila, sa kojim započinje era Petrovića (uz kratku pojavu Arsenija Plamenca koga romantičarsko uznošenje Petrovićima obično zanemaruje).
Vladika Mardarije potiče od Uskokovića, jedne od značajnijih crnogorskih porodica iz predpetrovićevskog perioda, koje su imale veliki uticaj na istorijska dešavanja - da su događaji sredinom 17. vijeka krenuli drugim pravcem, crnogorska istorija bi izgledala bitno drugačije.
U namjeri da saznam više o bilješci Janka Uskokovića iz 1886. godine, zaputio sam se prema Kornetu u Lješanskoj nahiji.
Putokaz za ovo važno istorijsko mjesto nalazi se na magistrali, na samom izlasku iz Podgorice prema Cetinju, otprilike kilometar poviše Farmaka i Donjih Kokota. Odatle slijedi nekoliko kilometara uspona uzanim putem po serpentinama kroz kamenjar.
Usput se prolazi kroz Šteke, a potom i kroz Propratnicu, gdje su se po Janku Uskokoviću nalazili „stanovi i obori Ivana Crnojevića i mala kapela“.
Ubrzo stižem i do sela Korneta, smještenom povisoko na obodu kamenite visoravni, na vrhu brdske strane, u jednoj zgodnoj udolini, odvojenoj strminom od doline u podnožju.
To je onaj predio, koji se vidi na brdskom obodu sa magistrale prema Cetinju, nasuprot Barutani, prije Bigora.
Ono što posjetioce impresionira odmah pri ulasku u selo je lijep pogled koji puca nadaleko ka jugu. Sve se vidi kao na dlanu - Goljemadi, Sinjac i jezero Malo blato u daljini.
Na prvi pogled Kornet se ne razlikuje od drugih crnogorskih sela smještenih u krševitom okruženju.
Ono što posjetioce impresionira odmah pri ulasku u selo je lijep pogled koji puca nadaleko ka jugu
Ali čim se malo zađe ka središtu naselja, slika se mijenja. Najveći prostor sela zauzimaju prostrane i lijepo ograđene zelene terase. Reklo bi se, neobično kultivisane za taj dio Lješanske nahije u kome preovlađuje ljuti krš.
Taj detalj odmah privlači pažnju, jer govori o vrlo organizovanom, mukotrpnom i dugotrajnom obdjelavanju zemlje. Čini se da je od krša otet svaki komadić gdje to bilo moguće.
Na ulazu u selo nailazim na dom Gojka i Danice Vukčevića sa kojima započinjem poduži razgovor. Njihov dom izdiže se nad selom. Pored kuće još stoji staro gumno sa pomoćnom građevinom. Kod Vukčevića srijećem i Nebojšu Uskokovića. Ubrzo se ispostavlja da je riječ o direktnom praunuku učitelja Janka Uskokovića koji je prije 127 godina zabilježio podatke o nekadašnjem manastiru u Kornetu. Nakon ugodnog druženja sa gostoprimnim Vukčevićima, spuštam se ka drugom kraju sela gdje se nalaze stara i nova kuća Uskokovića. Nebojša je u vikend-posjeti predačkom domu - Kornet je, kao i druga brojna sela skoro potpuno opustjeo i oživi samo subotom i nedjeljom.
Pored nove kuće Uskokovića nalazi se jedinstveno gumno, izvedeno u prirodno oblikovanoj stijeni, malo elipsastoj. Gledam po svoj prilici u „pragumno“ - prizor namah budi pomisao o samoj genezi gumna, koje očito nije moralo biti građeno kao savršeno okrugla terasa sa uzdignutim obodom, već je moglo biti improvizovano u pogodno oblikovanoj stijeni - kada su za tako nešto postojali uslovi. Možda se u najstarijem dobu tome naročito težilo, možda je to u davna vremena bilo jedino rješenje?
Tokom razgovora o istoriji sela i kraja, dotičemo se i crnogorskih porodica čiji je veliki značaj potisnut u petrovićevskom dobu. Uskokovići su obilježili istorijska dešavanja na polovini 17. vijeka, kada je došlo do značajnog približavanja crnogorske crkve sa rimokatoličkom, ali je ta ideja na koncu odbačena.
Spontano prelazimo i na bilješke Nebojšinog prađeda Janka Uskokovića. Saznajem za živu tradiciju o nekadašnjem manastiru u Kornetu. Štaviše, sve je više posjetilaca koji zalaze u ovo zabačeno selo i zanimaju se za tu predaju.
Konačno, krećemo ka lokaciji koja se naziva „Manastir“. U kasnijem razgovoru sa Nebojšinim bratom Savom Uskokovićem, koji je rođen u Kornetu, saznajem da su lokalitet „Manastir“ tako odvajkada nazivali i stariji. Nalazi se na mjestu gdje počinju lijepo ograđene, očišćene i zaravnjene livade-terase.
Na njima nema nikakvih očiglednih ostataka manastira, niti kamenja u kojima je po kazivanju Janka Uskokovića „izsječeno ime vladike Mardarija“. Ali zato upadaju u oči neobično velike pravilno oblikovane gomile kamenja koje se nalaze na obodima livada. Taj prizor na prvi pogled budi pomisao da je riječ o međama, ali očito je da se ne radi o tome, jer su gomile mnogo više i šire od uobičajenih seoskih ograda, a ponegdje se u njihovom dnu vide i zidani ostaci.
Pored toga ovi ostaci ne podsjećaju na uobičajenu ruševinu, iako je očito da je riječ o ostacima građevine. Iskustvo nas uči da stvari treba sagledati bukvalno iz svih uglova. Stoga se uspinjem na jednu gomilu pravilnijeg oblika u čijem se dnu nalazi poveća podzida. Pravi potez, jer tek s njenog vrha uočavam da se nesumnjivo radi o ostacima one „lijepo oblikovane džade“ koju je pomenuo gradački učitelj, a koja je vodila od manastira ka maloj crkvi.
„Na trista koraka od manastira nalazi se mala kapela. Od manastira do kapele napravljena je lijepa džada“, kaže Janko Uskoković.
Budući da se ostaci puta nalaze baš na oko trista koraka od sadašnje crkve, vrlo je izvjesno da se negdje na tom mjestu nalazio i manastir. Ali, bilješka o tome načinjena je prije 127 godina. Nebojša Uskoković kaže da je taj lokalitet u potrazi za ostacima manastira prije nekoliko godina posjetio i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.
„Lijepi put“ se u međuvremenu urušio, a ponegdje je i ragrađen, nakon čega je kamenje iskorišćeno za pravljenje međa. Nekadašnja struktura je stoga bitno izmijenjena, a ambijent je naročito narušila asfaltna cesta prilikom čije izgradnje je znatno proširen stari uzani seoski put, kada su vjerovatno i postradali drevni ostaci „lijepe džade“. Sve je jasnije da se radi o manastirištu.
Budući da se ostaci puta nalaze baš na oko trista koraka od sadašnje crkve, vrlo je izvjesno da se negdje na tom mjestu nalazio i manastir
Mala kapela koju pominje učitelj Uskoković u međuvremenu je izrasla u poveću crkvu u kojoj je postavljen i novi ikonostas, koji će uskoro biti oslikan – ispred njega, na podu stoji ploča sa krstom koja bi mogla poticati iz starije građevine – nekadašnje crkve. Od starog groblja koje pominje Uskoković preostalo je samo par izmještenih kamenih ploča.
Nedaleko od lokaliteta „manastir“, na jednoj od terasa, nalazi se prirodni ubao „Mačkarica“, poznat po nepresušnoj, kvalitetnoj i ledenoj vodi u svako doba godine. Malo dalje, na samom obodu omeđenih livada prema kamenitim stranama, stoje ostaci više objekata, kućišta „vojvoda Uskokovića“. Probijamo se kroz visoku travu i šiblje ka tim odavno napuštenim imanjima. Od visokih i izduženih „kula“ preostale su samo zidine. U nekima od njih moglo je živjeti i po dvadesetoro čeljadi. Uz malo napora i pentranja po zidinama stižemo i do povećeg „gumna Uskokovića“ građenog od lijepo tesanih i poslaganih ploča, uz koje stoji pomoćni objekat. Seoska ekonomija je nekada očito cvjetala.
Da su žitelji bili dobrostojeći svjedoči i poveća kuća-utvrda sa nekoliko pomoćnih objekata, dvadesetak metara niže. U okviru nje nailazim na još jedno dobro građeno gumno od lijepo tesanih ploča, koje je već dobro prekrio korov. Ova „kula“ ograđena je povisokom zidinom na kojoj se nalaze brojne puškarnice. Spojena je sa susjednim kućama, što je sve zajedno funkcionisalo kao izdužena utvrda i znatno olakšavalo odbranu. Nebojša pripovijeda da je nedavno osujećen pokušaj da se odnese kamenje sa ovih nijemih spomenika...
Narušio sam zakratko tišinu ovog važnog mjesta crnogorske istorije koje je poodavno počeo da prekriva veo zaborava. Otrgnuo sam samo djelić priče koju čuva ovaj kraj Lješanske nahije. U kasno popodne krećem polagano ka Podgorici.
Gradački učitelj Janko Uskoković je 1886. zabilježio da se u Lješanskoj nahiji, u selu Kornetu u srezu draževinskom, nalazi manastir crnogorskog vladike Mardarija Kornećanina, kao i da se na trista koraka od manastira nalazi mala kapela. “Od manastira do kapele napravljena je lijepa džada. Ima kamenja u kojijema je izsječeno ime vladike Mardarija i ikona hrama Svetog Đorđija”, izvijestio je Uskoković
Oskudica u istorijskim podacima
Mardarije Kornećanin pripada dugom nizu crnogorskih vladika u periodu prije pojave Petrovića. Ovaj vladika potiče od Uskokovića iz Korneta, a prije izbora za mitropolita bio je od 1627. iguman Cetinjskog manastira. Prije njega je četiri i po decenije vladao vladika Ruvim Njeguš. Mardarije se prvi put pominje 1637. Njegova vladavina pada u doba rasta velikih mletačkih ambicija na ovim prostorima.
Postao je vladika pred početak dugotrajnog Kandijskog rata (1645-1669) vođenog oko ostrva Krita, koji se snažno odrazio na prostore Dalmacije i Crne Gore. O Mardariju je sačuvano nešto više podataka, svakako i zbog pojačanog interesa Venecije za ove prostore. U njegovo doba ojačala je ideja o unijaćenju Crne Gore, u čemu je trebalo da odigra presudnu ulogu.
Navodi se da je vladao do 1659. godine, ali stvari u vezi toga nijesu najjasnije. Jer, postoji podatak da je umro 1647. godine u vrijeme vladavine pećkog patrijarja Pajsija, kao i da ga je naslijedio Visarion II koji je prethodno bio cetinjski arhiđakon. Štaviše, pominje se da je ovaj Visarion u oktobru 1642. (što se poklapa sa početkom Mardarijeve vladavine) doveo misionara rimske Kongregacije Trogiranina Frana Leonardija u Peć kod patrijarha Pajsija, koji je odbio ideju o unijaćenju.
Takođe se pominje da je Visarion u dogovoru s patrijarhom pokušavao da mobiliše crnogorska plemena na borbu protiv Turaka za račun Venecije, zbog čega je morao da napusti Cetinje i skloni se na mletačku teritoriju u manastir Maine kod Budve 1654. Prema toj verziji Visariona je naslijedio Mardarije II, takođe od Uskokovića iz Korneta iza koga je od 1673. godine vladao Ruvim II Boljević.
Na sajtu www.rastko.rs objavljena je lista crnogorskih vladika nastala sravnjivanjem podataka Nićifora Dučića, Ilariona Ruvarca (1982), Dušana Vuksana i episkopa šumadijskog Save (1996). Iz nje proizilazi da je postojao samo jedan Mardarije Kornećanin, između 1640. -1659, kao što je objavio i Risto Dragićević. U ovoj verziji se dakle ne pominje Visarion II, a redosljed vladika u 17. vijeku (uz upadljivu prazninu između 1659. i 1673.) ide ovim redom: Ruvim Njeguš (između 1593. i 1640), Mardarije Kornećanin (između 1640. i 1659), Ruvim Boljević (pominje se 1673, 1675, 1882. i 1685.), Vasilije Veljekrajski (pominje ga Nićifor Dučić ali bez godine), Visarion II Borilović (od 1682. do iza 1690), Sava I Očinić (od 1694. do 1697) i Danilo Petrović (od 1697).
Bonus video:
