Svjetska ekonomska kriza izmijenila je umnogome socijalni profil zapadnih društava. Mnogi su odavno bankrotirali i prepustili se jedinome što im je preostalo - beskućničkom životu. Mnogi od njih su do juče obavljali odgovorne poslove, što podrazumijeva manju ili veću informatičku kulturu.
Tako se uz klasične skitnice („bamove“) pojavio i sasvim novi sloj, informatički obrazovanih beskućnika.
Uz ovo treba imati u vidu ranije dostignute informatičke standarde, koji spadaju u opštu kulturu zapadnih društava.
Rezultat ovakvih trendova je prilično neočekivan. Naime, istraživanje Univerziteta u Dejtonu pokazalo je da i beskućnici koriste Fejsbuk i ostale društvene mreže, kao i da im to daje osjećaj prihvaćenosti i jednakosti s drugim ljudima, bez obzira na njihov socijalni status.
Beskućnici imaju jednak pristup svim sadržajima na Fejsbuku, što im donosi osjećaj pripadnosti, a to je nešto što je jače od materijalnog posjedovanja, tvrdi američki sociolog i kriminolog Art Džipson
"Ljudi na Fejsbuk gledaju kao na entitet od milijardu dolara koji nudi dionice i prodaje gomilu reklama. Ali na Fejsbuku, beskućnici imaju jednak pristup svim sadržajima te tako dobijaju osjećaj pripadnosti, a to je nešto što je jače od materijalnog posjedovanja", ustvrdio je sociolog i kriminolog Art Džipson (Jipson) u studiji koju je objavilo Američko sociološko društvo.
Kroz intervjue s ispitanicima, Džipson je otkrio da se beskućnici koriste društvenim mrežama ne samo da bi izgradili mreže podrške, već da bi riješili svakodnevne probleme poput pitanja gdje jesti, pronaći mjesto za spavanje, kao i gdje se nalaze različite socijalne službe.
„Niko na netu ne mari ako se jučer nisam istuširao ili ako smrdim. Ne osuđuju me, osjećam se prihvaćeno i prihvaćen sam“
„Imam jednaka prava kao i svi drugi. Samo zato što sam beskućnik ne znači da mi do ovih stvari nije stalo. Moja porodica, prijatelji i ljudi za koje marim su na Fejsbuku.“
Džipson je otkrio da nekim članovima zajednice beskućnika, društvene mreže predstavljaju utočište i mjesto za interakciju gdje neće biti osuđivani.
„Niko na netu ne mari ako se jučer nisam istuširao ili ako smrdim. Ne osuđuju me, osjećam se prihvaćeno i prihvaćen sam“, riječi su drugog ispitanika u studiji.
U virtuelnom prostoru, neki klasični statusno-socijalni činioci gube relevanciju
Džipson smatra zanimljivim otkriće da na stranicama društvenih mreža, od kojih neke zarađuju na oglašavanju baziranim na „lajkovima“, klikovima, komentarima, statusima, čak i oni najmanje komercijalno atraktivni korisnici postaju jednaki onim najbogatijim, što pokazuje da duštvene mreže svima donose jednake usluge i korist.
„Naši 'postovi' postaju vlasništvo oglašivačkih kompanija koje čine sve da bi ostvarile dobit u obliku vrijednosti za tu kompaniju i dioničare, radije nego za korisnike, ustvrdio je Džipson.
„Ali za siromašne korisnike društvenih mreža, koji su rastuća populacija, vrijednost je u samoj online zajednici koja je egalitarna“, pojasnio je.
Džipsonova inspiracija za projekt dogodila se slučajno kada je kao istraživač sociologije muzike imao nedjeljni šou na univerzitetskoj radio stanici WUDR. Kada je jednog slušaoca pitao za ime i lokaciju, iznenadio se kada je saznao da se radi o beskućniku koji ima mobitel. Kasnije je kontaktirao tog slušaoca i ustvrdio da ovaj koristi telefon za društvene mreže – provjeravanje i pisanje poruka na Fejsbuku i Tviteru. Organizovao je intervju sa tim slušaocem, što je dovelo do intervjua s 13 drugih beskućnika iz te zajednice. Prema Džipsonu, većina od njih imala je više od 100 Fejsbuk prijatelja.
Bonus video:
