Sljedeći veliki iskorak u istraživanju svemira bi trebalo da bude ljudska misija na Mars, a NASA očekuje da će čovjek prvi put sletjeti na Crvenu planetu za nešto više od deset godina.
Ali svemir je vrlo neprijateljsko okruženje za čovjeka, počev od izostanka gravitacije, preko štetnog zračenja do nepostojanja izmjene dana i noći, te se postavlja pitanje kakve posljedice će na astronaute ostaviti ovaj izlet na Mars.
Misija sa ljudskom posadom na Mars biće fizički i mentalno mnogo zahtjevnija nego dosadašnja putovanja koja su ljudi preduzimali tokom posljednjih 60 godina istraživanja svemira koje je prvim letom započeo Jurij Gagarin. Let do Marsa i nazad bi trebalo da traje otprilike 14 mjeseci, a misija bi trajala najmanje tri godine. Održanje visokog nivoa kognitivnih sposobnosti i efikasan timski rad preduslov su za siguran i uspješan ishod misija.
Međutim, nova studija nedavno objavljena u časopisu Frontiers of Physiology, otkrila je da bi nedostatak gravitacije u takvim misijama mogao negativno da utiče na kognitivne sposobnosti i emocionalnu inteligenciju astronauta.
Koje promjene u našem tijelu izaziva boravak u svemiru
Od prvih svemirskih misija bilo je jasno da izlaganje mikrogravitaciji, odnosno bestežinskom stanju, dovodi do dramatičnih promjena u ljudskom tijelu. To se odnosi na kardiovaskularni, mišićno-koštani i nervni sistem. Na Zemlji, gravitaciju osjećamo pomoću vida i ostalih čula, uključujući i one u unutrašnjem uhu. Kada nam glava stoji uspravno, mali kristali u srednjem uhu - vestibularni otoliti - savršeno se uravnetežuju u viskoznoj tečnosti. Ali kada pomjerimo glavu, gravitacija tjera tečnost da se pokreće i to šalje signal mozgu da je naša glava promijenila položaj. Tokom svemirskog leta, ovaj mehanizam ne funkcioniše.
Let u svemir može nepovoljno da utiče i na anatomiju mozga astronauta. Strukturne promjene mozga primijećene su kod astronauta poslije povratka sa Međunarodne svemirske stanice. Promjene se odnose na pomjeranje mozga ka gore unutar lobanje i manju povezanost između područja na površini mozga, korteksa i onih unutar mozga. Još se ne zna kako ove promjene utiču na ponašanje, ali naučnici i dalje ispituju. Zna se da astronauti pate od osjećaja dezorijentacije, perceptivnih iluzija, poremećaja ravnoteže i mučnine. Međutim, ovi rezultati se temelje na veoma malim uzorcima.
Nova studija Nase
Nova studija koju je preduzela NASA istraživala je učinak mikrogravitacije na kognitine sposobnosti. Ali umjesto da su 24 učesnika eksperimenta poslali u svemir, poslali su ih u krevet jer je učinak određene vrste odmaranja u krevetu jednak učincima bestežinskog stanja i zato se dosta koristi u istraživanjima. Kada stojimo uspravno, tijelo i vestibularni otoliti stoje u ravni sa gravitacijom, a dok ležimo stoje pod pravim uglom.
Učesnici istraživanja su morali da leže na leđima pod uglom od šest stepeni, sa spuštenom glavom u odnosu na tijelo i tako gotovo dva meseca bez promene položaja. Tokom ovog perioda redovno su rešavali niz kognitivnih zadataka namenjenih astronautima koji su relevantni za svemirske letove kako bi procijenili njihovu prostornu orijentaciju, pamćenje, ponašanje tokom kriznih situacija i razumijevanje emocionalnih reakcija drugih osoba.
Rezultati su pokazali malo, ali progresivno usporavanje kognitivne brzine u zadacima koji uključuju senzorne i motoričke vještine, što je u skladu sa promjenama koje su primijećene i kod astronauta poslije leta u svemir. Ispitanici su takođe imali poteškoća u procjeni emocionalnih stanja na osnovu gledanja lica drugih ljudi.
Prilagođavanje promjenama gravitacije zahtijevalo je vrijeme i napor kod učesnika eksperimenta. Iako im je uspješnost u rješavanju većine kognitivnih zadataka u početku opadala, poslije otprilike 60 dana su ostale nepromijenjene do kraja eksperimenta. Ali sposobnost prepoznavanja emocija je nastavila da se pogoršava. U stvari, učesnici eksperimenta su počeli sve više da izraze lica koji su im pokazivani tumače kao negativne emocije, prije nego kao srećne ili neutralne.
Zašto je ovo važno?
Za svemirsku misiju presudno je da astronauti sačuvaju sposobnost da budu odlučni i brzi u donošenju odluka. S obzirom na to da moraju mnogo vremena da provedu zajedno u malom prostoru, neophodno je i da sačuvaju sposobnost ispravnog „čitanja“ emocija kod svojih kolega.
Zato se sugeriše svemirskim agencijama da razmotre uvođenje odgovarajuće psihološke obuke prije misije, kao i neki vid psihološke podrške tokom leta kako bi rizike izbijanja sukoba među posadom sveli na minimu.
Posljednji napredak i ulaganje u raketnu tehnologiju otvaraju novo i uzbudljivo doba istraživanja svemira. Mikrogravitacija može biti duboko uznemirujuća i može na mnogo načina da ugrozi uspjeh ovih misija.
Bonus video:
