„Nema sumnje da je čovek u stanju da vještački hladi planetu“, kaže profesor Dejvid Kejt sa Univerziteta Harvard. Oblast kojom se on bavi zove se solarni geoinženjering, i biće mnogo stručnjaka koji će to nazvati pseudonaukom. Jer, pitanje je ni manje ni više nego može li čovjek da manipuliše Sunčevo zračenje ka zemlji tako da se smanji globalno zagrijavanje?
Prva od naizgled blesavih ideja potiče od erupcija vulkana. Recimo, kad se prije tačno trideset godina dogodila velika erupcija Pinatuba na Filipinima – druga najveća erupcija čitavog vijeka! – Zemlja se narednih mjeseci ohladila za prosječnih pola stepeni Celzijusa.
Kako to? Pepeo se podigao u vazduh, od njega su nastali sitni aerosoli koji mjesecima lebde, te odbijaju dio Sunčevih zraka nazad, a propuštaju manje zračenja ka Zemlji.
Ljudi poput Dejvida Kejta misle da je moguće vještački simulirati taj efekat. Aerosoli bi se raspršile između 15 i 50 kilometara iznad površine naše planete. U teoriji, sitne čestice se povezuju sa vodom i, možda i čitave tri godine, blokiraju dio Sunčevih zraka.
Prskanje iz balona?
„Praktično svaki klimatski model pokazuje da bi se ravnomjernim raspoređivanjem aerosoli u stratosferi (…) mogle umanjiti mnoge važne opasnosti po klimu. Recimo, promene u dostupnosti vode, promjene temperatura, uključujući i sprječavanje ekstremne vrućine“, tvrdi Kejt.
Zamislite prskanje aerosoli iz aviona, možda iz letećih balona ili raketa, ili sa vrha oblakodera. To bi moralo da se radi masovno i decenijama.
Kritičari kažu da bi takav eksperiment mogao da izazove ekstremne nepogode, poput kisjelih kiša, ili da uništi ozonski omotač. U fantastičnim scenarijima, aerosoli bi mogle da se koriste kao klimatsko oružje. Recimo, vojska jedne zemlje ih masovno rasprši nad drugom zemljom i trajno joj poremeti klimu.
Kada su Kejt i saradnici u istraživačkom projektu SCoPEx htjeli da puste probni balon iznad Švedske, mještani su se žestoko pobunili. Balon je već bio spreman, ali je akcija otkazana u posljednjem trenu.
Pjena na moru
Druge ideje solarnog geoinženjeringa zvuče jednako ludo. Recimo, prekriti velike okeanske površine vještačkom bijelom pjenom. Jer, 70 odsto površine Zemlje čini voda, uglavnom tamna, tako da privlači zrake Sunca umjesto da ih reflektuje.
„Ideja je proizvesti pjenu koja odbija dio Sunčevih zraka, a može da se upotrebi na strateškim mjestima gdje se možda mogu postići određeni klimatski efekti“, kaže doktor Kori Gabrijel, stručnjak za klimu sa Univerziteta Kalifornije u San Dijegu.
Navodno bi površina vode prekrivena pjenom odbijala deset puta više Sunčeve svjetlosti. Sa dovoljno pjene, tvrde zagovornici teorije, planeta bi u prosjeku bila 0,5 stepeni hladnija. Tvar bi raznosili ili specijalni brodovi, ili teretnjaci koji ionako putuju okeanima.
No ni ova metoda nije isprobana. Nepoznato je kako bi uticala na morske životinje i biljke i da li bi izazvala lokalne vremenske nepogode.
Kuće male, krečene u bijelo
Ideja koja pak uopšte ne zvuči čudno – štaviše, odvajkada se masovno primjenjuje – jesu takozvani bijeli gradovi. Jer, gradovi, te oaze asfalta i betona, u pravilu su vreliji nego okolina. Recimo, Njujork je u prosjeku od jednog do tri stepena topliji od okoline, a ima večeri kada to ide do čitavih 12 stepeni Celzijusa. Jer, dok se okolo uveče brže hladi, asfalt i beton emituju toplotu.
Jedan od razloga su i tamni krovovi, trotoari i ulice. Oni se nemjerljivo brže zagrijavaju nego zelenilo i svijetla polja.
Rješenje su kuće krečene u bijelo, sa sve krovom. Jednostavno je i jeftino. Bijeli krov je 30 odsto hladniji od crnog. Zato tako izgledaju mediteranski gradići u Grčkoj ili na sjeveru Afrike.
„Lokalna temperatura može da se smanji za jedan stepen u prosjeku“, kaže profesorka Sonja Seneviratne, koja radi na Visokoj tehničkoj školi u Cirihu. „Tokom vrelih dana, kada je još više Sunčevih zraka, efekat bi bio još mnogo veći.“
Nije čudo što je Njujork još 2009. pokrenuo program „Cool Roofs“. U bijelo je ofabrano preko milion kvadratnih metara krovova. Em što hlade, em što štede energiju za klima-uređaje.
Svađa se nastavlja
Neki naučnici procjenjuju da bismo uštedjeli električnu energiju – i izduvne gasove – koja odgovara proizvodnji 700 elektrana na ugalj, samo ukoliko bi svi krovovi i trotoari svijeta bili bijeli.
Dok ova metoda nema rizika i protivnika, ostale ideje solarnog geoinženjeringa su na meti kritičara. Naučna zajednica je podijeljena, a borba za fondove kojim bi se finansirala istraživanja neprestana.
„Ako ne istražujemo, onda će iduće generacije morati da donose odluke u neznanju. Može biti da će na kraju odlučiti da upotrebe ove metode bez valjanog istraživanja“, kaže profesor Kejt. „Mislim da postoji određeni moralni imperativ da se naredna generacija opskrbi informacijama.“
Mnogi se ne slažu sa njim, ali se slažu u nečem drugom: čovječanstvo mora da brzo i održivo smanji emisiju štetnih gasova. Jer, ako solarni geoinženjering i može malo da pomogne, on ne može da preokrene klimatske promene.
Bonus video:
