Nova srpska demokratija pozdavila je odluku Višeg suda u Beogradu, kojom je rehabilitovan general Dragoljub Mihailović, ocjenjujući da će presuda pomoći suočavanju sa vlastitom prošlošću.
„Ova presuda u Beogradu će nam pomoći da se suočimo sa vlastitom prošlošću jer je Crna Gora jedina država bivšeg komunističkog lagera koja nije osudila zločine koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata“, saopštio je predsjednik Nove, Andrija Mandić.
Kako je rekao, interesantno je da su najveći protivnici iskrenog i suštinskog pomirenja u Crnoj Gori upravo oni koji se na svakom koraku izvinjavaju našim susjedima za sukobe početkom devedesetih i „oni drugi koji svaki opozicioni dogovor sa Novom srpskom demokratijom uslovljavaju osudama zločina u susjednim državama“.
„A kada ih upitamo a šta ćemo sa zločinima izvršenim nad našim precima, tražeći podršku u Skupštini za izglasavanje Rezolucije kojom bi se ti zločini osudili, ne dobijamo podršku“, dodao je Mandić.
On je rekao da će i ove godine 13. juna na stratištima u Sloveniji odati počast našim precima i „bezgrobnoj vojsci“ iz Crne Gore.
„Vjerujući da će se prilike u Crnoj Gori promijeniti i da će ubuduće počast stradalima odati ne samo potomci već i država u kojoj živimo. Taj važni posao susreta sa vlastitom prošlošću najbolji rezultat daje ako se odvija u organizaciji države“, naveo je Mandić.
Kako je kazao, odlukom suda u Beogradu stavljena je van snage presuda komunističkih vlasti iz 1946. godine i proglašen pravno nevaljanim cijeli postupak koji je tada vođen.
„Iako se na pravdu čekalo gotovo 70 godina, može se slobodno zaključiti da su prvi gerilac Evrope, kako je generala Mihailovića oslovljavala tadašnja štampa demokratskih država, i njegovi saborci napokon dobili pravno zadovoljenje“, naveo je Mandić.
Prema njegovim riječima, Srbi su u prošlosti bili posebno uvažavani i cijenjeni ratnici i oni su jedan od rijetkih evropskih naroda koji se može pohvaliti da je u vrijeme Drugog svetskog rata imao dva pokreta otpora nacističkom agresoru.
„Nažalost, regularna vojska Kraljevine Jugoslavije i oružane formacije komunističkog pokreta otpora nijesu mogli udružiti snage i zajednički dejstvovati protiv neprijatelja, nego su gotovo cijelo vrijeme rata vodili teške međusobne borbe“, kazao je Mandić.
On je rekao da o razlozima nemogućnosti postizanja dogovora o zajedničkoj borbi postoji mnogo radova relevantnih istoričara kao i učesnika rata, a neka nova dokumenta, koja su nedavno ugledala svijetlo dana, pobliže pojašnjavaju krajnje ciljeve određenih međunarodnih krugova koji su rušili napore za objedinjavanjem svih u jedan front.
„Takođe, treba konstatovati i činjenicu da je pobjednički komunistički pokret, kojeg je predvodio Josip Broz Tito, imao boljeg i pouzdanijeg saveznika u liku prvog čovjeka SSSR Josifa Staljina i njegove Crvene armije“, kazao je Mandić.
Kako je rekao, general Mihailović nije imao takvu sreću, već su ga zapadni saveznici predvođeni Vinstonom Čerčilom iznevjerili, a kralja Petra prisilili da ga se čak i javno odrekne kako bi se njegovim porazom mogla ispoštovati nagodba sa Staljinom na osnovu koje je Jugoslavija ušla u sovjetsku zonu uticaja.
„Strašnu sudbinu doživjeli su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini jer pobjednik nije imao nimalo milosti za poraženog. Za razliku od kakvog takvog suđenja, za koje se danas konstatuje da nije bilo pravično i koje je pobjedniku trebalo da posluži najviše u prpagandne svrhe, Mihailovićevi oficiri, vojnici i pristalice su bez ikavog suđenja poubijane na potezu od Grčke do austrijske granice“, naveo je Mandić.
Pošto se, kako je rekao, smatralo da je to jedno suđenje bilo dovoljno za sve, današnja odluka tim postaje značajnija zato što proglašavanjem ništavne sudske presude o ubistvu Mihailovića istovremeno se vrši osuda Broza. „Koji je sam odlučio da se bez ikakvog suda, a nakon završetka drugog svjetskog rata, poubija više od sto hiljada pripadnika ili simpatizera Jugoslovenske vojske u otadžbini“.
„Siguran sam da se danas ovoj presudi Višeg suda u Beogradu ne raduju samo potomci pripadnika te vojske nego i duša generala Mihailovića i duše njegovih saboraca“, saopštio je Mandić.
Kako je rekao, interesantno je da je baš prvu knjigu o Mihailoviću napisao naš intelektualac iz Crmnice Jovan Petrov Plamenac, profesor sa Oksforda.
„On je u junu 1944. godine o svom trošku štampao i u Londonu izdao knjigu „Slučaj đenerala Mihailovića“. Shvatio je da Čerčilova vlada izdaje Mihailovića i sam je pokušao da pomogne generalu tako što je napisao knjigu koja govori o borbama i stradanju Jugoslovenske vojske u otadžbini“, dodao je Mandić.
Prema njegovim riječima, posebno je potencirao razloge zasto Britanija ne smije da odbaci takvog saveznika, pa je taj svoj rad poslao na više stotina važnih adresa u Londonu i Vašingtonu. „Profesor Plamenac nije uspio da promijeni politiku Čerčilove Vlade ali je zaslužio da ga se danas baš mi iz Crne Gore sjetimo i istaknemo njegov primjer, patriotizam i napor koji je uložio“.
„Pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini iz Crne Gore su onaj dio Mihailovićeve vojske koji je najviše stradao. Zapravo, glavnina tih snaga je nakon završetka Drugog svjetskog rata masovno poubijana u šumama Slovenije bez ikakvog suđenja, a na osnovu naređenja komunističkog vođe Josipa Broza Tita“, kazao je Mandić.
Ta njihova pogibija, dodao je, je istovremeno i najveće stradanje u istoriji Crne Gore, jer je po procjenama istoričara tamo stradalo oko deset hiljada ljudi.
„O kojem se broju i tragediji radi najbolje se može ilustrovati činjenicom da je više ljudi iz Crne Gore tada stradalo Sloveniji nego što je zbirno u oslobodilačkim ratovima: 1876 – 1878, 1912 – 1913. ili 1914 – 1918. godine“, zaključio je Mandić.
Bonus video:
