Žena u partijskim strukturama, u Skupštini, Vladi Crne Gore, upravnim odborima i na rukovodećim pozicijama nema više od 25 odsto, što govori o nepobitnoj činjenici da je sfera politike i odlučivanja dobro čuvana “muška arena” sedam decenija nakon dobijanja prava glasa za žene, ocijenila je u razgovoru za “Vijesti” menadžerka programa za rodnu ravnopravnost u Kancelariji UNDP u Crnoj Gori, Kaća Đuričković.
Ona je istakla da ima pomaka kada je riječ o broju žena u politici, ali da one u partijama dominantno ne učestvuju u užim partijskim konsultacijama, nedovoljno su eksponirane u javnosti, a često ponavljana teza o “kvalitetnim” političarkama nedvosmisleno ukazuje na diskriminatorni odnos i dvostruke standarde prema ženama i muškarcima.
Koliko su muškarci u političkim partijama spremni i otvoreni da žene zauzmu pozicije u partijskim strukturama, ali i da donose odluke u državnim organima?
Nedovoljno! Najbolji dokaz za to je broj žena u partijskim strukturama, u Skupštini, u Vladi Crne Gore, ali i u upravnim odborima i na rukovodećim pozicijama.
Broj žena u prosjeku ne prelazi 25 odsto u bilo kojoj od pomenutih oblasti, što govori o nepobitnoj činjenici da je sfera politike i odlučivanja dobro čuvana “muška arena” sedam decenija nakon dobijanja prava glasa za žene.
Već 15. put se od uvođenja višestranačja otvara pitanje izbornog zakonodavstva i svaki put je politička participacija žena bila nedovoljno bitna tema za političke partije.
Razumije se da se moraju razmatrati i druge značajne teme poput pitanja manjina u izbornom zakonodavstvu, ali zašto se ne otvara i pitanje prava većine glasačkog tijela - pitanje žena u politici.
Oni koji su se dogovarali o izbornom zakonodavstvu i pravili dogovore i kompromise, bili su apsolutno ili dominantno muškarci, koji su marginalizacijom ovog pitanja jasno iznijeli svoje stavove u vezi sa ženama u politici.
Crna Gora ima značajno lošiji prosjek nego zemlje regiona, recimo Makedonija u Skupštini ima 38 odsto žena, a Srbija 34,4 odsto.
U Albaniji su nedavno uveli kvotu od 40 odsto i krupnim koracima na lokalnom nivou krenuli ka emancipaciji i jednakosti u političkoj sferi. Crna Gora može i mora bolje.
Da li u Crnoj Gori postoji suštinski politička volja u vrhu države da se ženama omogući veći uticaj u politici i da zauzmu rukovodeće pozicije?
Do sada nije postojala dovoljno snažna volja ni u vladajućim ni u opozicionim partijama i zato sporo napredujemo. Politička volja je opet na ispitu. Država je usvojila Nacionalnu strategiju održivog razvoja i postavila za cilj da najmanje 40 odsto žena bude zastupljeno u politici.
Država je demonstrirala opredjeljenje i potpisivanjem svih relevantnih međunarodnih konvencija i ugovora u ovoj oblasti i po pitanju prava i položaja žena.
Ono što daje novu energiju i nadu su udružene političarke iz 16 političkih partija, koje su ujedinjene u Žensku političku mrežu nastupile složno u zahtjevima za punu političku i ličnu odgovornost lidera njihovih partija za postizanje zacrtanog cilja od 40 odsto žena u politici.
Takođe su zahtijevale da se deseti dio sredstava koja partije dobijaju iz budžeta odvoji za politički rad ženskih grupa pri partijama. U mjesecima pred nama svjedočićemo o ozbiljnosti ili neozbiljnosti političkih lidera i ispitu političke volje da se ženama omogući veće učešće u radu partija i institucija.
Ovo je ujedno svojevrstan test istinskih demokratskih kapaciteta političkih partija i doprinosa demokratiji.
Vidite li opstrukcije ili makar nepovjerenje i sumnju u odnosu na Žensku političku mrežu?
Ženska političke mreže je iskoračila iz okvira “poznatog” i jeste iznenađenje i novi izazov za skoro sve političke partije u Crnoj Gori. Ujedinjene političarke su pokazale da imaju političku zrelost i demonstrirale su snagu političkog dijaloga u vrijeme snažnih političkih podjela.
Izrasti iznad političkih podjela i jeste istinska vrijednost koju malo koja politička individua, a pogotovo društvena grupa može da pokaže i zato one jesu suštinska nova vrijednost i nova politička kultura u zemlji.
One imaju akumulirano političko iskustvo i bilo kakvo nepovjerenje u ovakav model saradnje političarki, demantuju konkretnim rezultatima i djelima.
Tako je za svega godinu dana od osnivanja Ženska politička mreža postigla da se u jedanaest opština (Herceg Novi, Tivat, Pljevlja, Mojkovac, Rožaje, Bijelo Polje, Berane, Ulcinj, Podgorica, Bar i Danilovgrad) budžetima za 2019. godinu opredijeli ukupno 144.000 eura bespovratnih sredstava za podršku preduzetnicama.
Takođe, izborile su se da se desetak relevantnih zakona po pitanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici nađe u planu rada Vlade za ovu godinu, poput Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, Krivičnog i ZKP-a, iako nije postojala namjera da se ove izmjene sada rade. To je najbolji odgovor na nepovjerenje nekih.
Ovako jednostavnih i iskrenih pokreta nam treba više. Neophodan nam je konstruktivan dijalog oko životnih tema, poput zdravlja i zdravstvene zaštite, prava na rad, dostojne uslove rada i jednaka primanja i to su sve teme o kojima se razgovara u Ženskoj političkoj mreži i na kojima će se raditi.
Ova pitanja jednako su važna za sve, i žene, i muškarce, bez obzira na političku pripadnost, naciju, vjeroispovijest.
Mnogi političari kažu da se Ženska politička mreža ne bavi ozbiljnim pitanjima i da se zbog toga sada slažu, ali da će na prvom ozbiljnom pitanju, kako kažu, doživjeti neuspjeh? Šta je uzrok takvim stavovima i ocjenama?
Različiti su stavovi o tome što jesu važna pitanja za naše društvo, a i evidentno je nerazumijevanja koncepta ovog nestandardnog političkog saveza žena koji nije politička partija, već drugačiji pristup politici i vrijednostima.
Ženska politička mreža je okrenuta pitanjima poput razvoja ženskog preduzetništva, kreiranja novih radnih mjesta, efikasnog odgovora na nasilje u porodici.
Političarke time žele da se politika približi prevashodno potrebama žena, jer su one zanemarene, ali u suštini to je kreiranje politika za dobrobit svih građana.
Najbrojnije stanovništvo u Crnoj Gori su upravo žene i nose se sa brojnim, a ipak često zanemarenim temama. Recimo siromaštvo u trećoj dobi najčešće ima žensko lice, neplaćeni rad kod kuće i briga o porodici, djeci i starima je dominantno na ženama, jer je institucionalna podrška porodici nedovoljno razvijena.
Postoje značajne razlike u primanjima između žena i muškaraca, postoje barijere pri zapošljavanju ili karijernom napredovanju, zaostajemo u razvoju ženskog preduzetništva, a to su samo neke od tema koje otkrivaju kompleksnost ženskih života, preciznije života većine stanovništva u Crnoj Gori, kojima se politika i društvo u cjelosti nedovoljno bavi.
Ove teme za Žensku političku mrežu nisu marginalne i nebitne teme. Stoga su one napravile model saradnje u onim oblastima u kojima se može postići dogovor, iako su ideološki različite.
Ovo je odličan primjer da politički dijalog nema alternativu, jer kad građani i građanke gube u standardu, pristupu uslugama, mogućnostima za zapošljavanje, onda nema pobjednika, svi smo gubitnici. To je važna poruka koju je Ženska politička mreža poslala svima.
Šta ćete konkretno uraditi da se poveća svijest i sposobnost svih u društvu da prihvate veći broj žena u politici? Da li bi eventualno uvođenje otvorenih lista moglo da šteti većem učešću žena u politici?
Više je strategija koje su u svijetu primjenjivane, ali je dokazano najbolja uvođenje kvota za manje zastupljeni pol u izborni zakon.
Takođe, odgovor je i u političkim partijama, jer su one “kapije” demokratskog društva i izuzetno je značajno sto one rade po ovom pitanju – da li imaju mjere koje podstiču poput unutarpartijske kvote, organizacije žena, prilagođene političke programe i izborne kampanje prilagođene interesovanjima žena i muškaraca, finansiranje i mentorsku podršku za političko usavršavanje žena, kao i učešće u međunarodnim političkim mrežama i organizacijama.
U ovom smislu, u Crnoj Gori ima pomaka. Od 2010. praktično smo udvostručili broj žena u Skupštini Crne Gore i u lokalnim skupštinama opština zahvaljujući postojećoj nepotpunoj kvoti u izbornom zakonu.
Partije su formirale organizacije žena i tokom izbora 2016. smo prvi put mogle čuti partije da se obraćaju glasačicama. Ipak, još uvijek smo u početnom stadijumu, jer ženske partijske organizacije najčešće ne biraju svoje predstavnice, a aktivnosti koje sprovode mogu se shvatiti više kao humanitarne nego političke akcije.
Žene u partijama dominantno ne učestvuju u užim partijskim konsultacijama, nedovoljno su eksponirane u javnosti, a često ponavljana teza o “kvalitetnim” političarkama nedvosmisleno ukazuje na diskriminatorni odnos i dvostruke standarde prema ženama i muškarcima.
Nadalje, društvena podrška izostaje, a pritisak javnosti prema ženama u politici zahtijeva praktičnu i aktivnu podršku cijele porodice.
Naše istraživanje je potvrdilo patrijarhalne vrijednosti u našem društvu i utvrdilo da javnost ocjenjuje pozitivno političarke shodno bračnom statusu, da li su se ostvarile kao majke i to poželjno muške djece, zatim da li su imale dokazano uspješnu karijeru prije nego su ušle u politiku, a takođe vjeruju da nesumnjivo imaju neku “protekciju” da bi uopšte bile u politici. Javnost ovakva očekivanja nema za muške osobe u politici.
U isto vrijeme, prema našim istraživanjima političarke su prisutne u medijima u prosjeku u svega 13 odsto ukupnih sadržaja, što je dvostruko niže od svjetskog prosjeka.
Ovo je nedopustivo nizak postotak, sa kojim političarke ne mogu ostvariti dovoljno vidljivosti što je ključni preduslov za politički rad na bazi kojeg grade povjerenje građana i osiguravaju uspjeh i kontinuitet u svom političkom djelovanju.
Kada ove probleme posložimo postaje jasna zabluda da otvorene liste, kao uslovno veći stepen demokratičnosti u izboru kandidata i kandidatkinja, donose boljitak za žene u politici.
Brojna istraživanja u svijetu potvrđuju suprotno.
Žene su suočene sa nedovoljnom političkom podrškom i uticajem u partiji, nedovoljnim finansijskim resursima koji su presudni u vođenju kampanja, nedovoljnom otvorenošću medija i nedovoljnom prepoznatošću u javnosti, društvenim patrijarhalnim kontekstom za žene u politici, i zato otvorene liste predstavlju splet nepremostivih barijera za političku participaciju žena.
I Evropski parlament je usvojio preporuke o implementaciji Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnog nasilja - Istanbulske konvencije, na tome i vi radite?
Istanbulska konvencija je važan civilizacijski dokument koji u značajnoj mjeri mijenja paradigmu u odgovoru na nasilje nad ženama.
Ona je rezultat decenijski dugog rada političarki, aktivistkinja i međunarodne zajednice i u svjetlu veoma snažnih retrogradnih procesa, te problematizovanog odnosa prema ovoj konvenciji i mjerama rodne ravnopravnosti od strane nekih članica EU, posebno treba pohvaliti i prepoznati da je Crna Gora potpisala i ratifikovala ovu konvenciju bez većih poteškoća i otpora potvrđujući uopšteno gledano progresivan kurs.
Sa druge strane, ispunjavanje preuzetih obaveza iz Istanbulske konvencije je veoma zahtjevan posao i mi pomažemo u kreiranju tih pretpostavki, od unapređenja zakonskog okvira i institucionalnog odgovora, do podrške nevladinim organizacijama u licenciranju specijalizovanih servisa za žrtve...
Neadekvatnog sprovođenja u praksi je puno, a cijena nasilja je izuzetno visoka. Istraživanje koje je UNDP sproveo kroz program koji partnerski realizujemo sa EU i Ministarstvom ljudskih i manjinskih prava pokazalo je da se godišnje izdvaja 9,2 miliona eura za institucionalni odgovor na prijavljene slučajeve nasilja u porodici. Sada zamislite koliko bi prevencija i učinkovito djelovanje institucija mogli učiniti da se ovaj po mnogim političarima “marginalni” problem rješava, a taj novac recimo usmjeri na izgradnju škola, unapređenje zdravstvenih i kulturnih sadržaja.
Evropski parlament je pozvao države članice da povećaju zaštitu protiv nezakonitog otpuštanja povezanog s usklađivanjem poslovnog i privatnog života i da se garantuje pristup pravdi. U Crnoj Gori to i nije slučaj?
Balans privatnog i poslovnog života jedan je od ključnih uslova za produktivan rad savremenog čovjeka i tu rodna dimenzija igra značajnu ulogu, jer zaposlene žene pretežno imaju višestuko opterećenje brigom o djeci, porodici.
U razvijenom svijetu decenijama se ulazu značajni napori da se izmijene ove prakse i podstakne ravnomjernija podjela poslova u kući između žena i muškaraca, kao i podrazumijevani, nevidljivi, višesatni, neplaćeni rad u kući koji direktno uzrokuje veće društvene probleme kao što su niža tržišna zaposlenost žena, češća odsustva sa posla, razlike u karijernim ili političkim mogućnostima, razlike u primanjima, društvenu isključenost žena...
Evropski parlament je u septembru prošle godine donio rezoluciju kojom je pokušao da kreira kompleksan odgovor na ove probleme. Dakle, borba za produktivno i radno aktivno stanovništvo otvorila je snažno vrata promišljanju rodnih dimenzija politika koje sada posmatraju i žene i muškarce i njihove potrebe, kao jednake djelove radno sposobnog i aktivnog stanovništvo, koje je motor razvoja.
Neka istraživanja privatnih kompanija u Latinskoj Americi su potvrdila da se uvođenjem mjera privatno-profesionalnog balansa profit ovih kompanija povećao za čak 30 odsto. U Crnoj Gori izostaje ozbiljna analiza u vezi sa tim, praćena dijalogom Vlade, sindikata, udruženja poslodavaca, kao i drugih relevantnih aktera.
U cijelom svijetu svega 17 žena je na čelu države
Gdje je Crna Gora u odnosu na svjetski, evropski prosjek kada je u pitanju ravnopravnost žena? Da li je dovoljno da na tome rade političarke i NVO, gdje je uloga medija i novinara?
Na listi Indeksa rodne ravnopravnosti Ujedinenih nacija na kojoj je 160 zemalja svijeta, Crna Gora se nalazi na 50. mjestu, a izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma o rodnoj ravnopravnosti koji se sprovodi u 149 zemalja svijeta, a koji isto prati razvojni potencijal zemlje kroz političku i ekonomsku participaciju žena, zatim zdravlje i obrazovanje, potvrđuju i jaku povezanost rodne neravnopravnosti sa ekonomskim performansama zemlje.
Izvještaj za prošlu godinu svrstava Crnu Goru na 69. mjesto, dok iz regiona Albanija zauzima 34. mjesto, Srbija 38. a BiH je na 66. mjestu. Ovo bi trebalo da bude razlog za zabrinutost cjelog društva i institucija.
Globalno gledano, kada govorimo o političkom i ekonomskom liderstvu žena, predstoji nam dug put, iako je prošao cijeli vijek od kada su žene diljem planete osvajale pravo glasa i pravo da rade. Trenutno, u cijelom svijetu, svega je 17 žena na čelu države, dok je globalno, u prosjeku, 18 odsto žena među ministrima, a 24 odsto je poslanica.
U zemljama u kojima se može doći do pouzdanih podataka, a Crna Gora nije jedna od njih, u prosjeku je 34 odsto žena je na menadžerskim pozicijama. U zemljama koje se najgore kotiraju, poput Egipta, Saudijske Arabije, Jemena i Pakistana, žene okupiraju tek sedam odsto menadžerskih pozicija.
I dok se međunarodne organizacije poput UN-a i EU aktivno zalažu za unapređenje ovakvog stanja, brojni su faktori u samoj zemlji koji utiču na brzinu procesa emancipacije cijelog društva.
Jedan od ključnih faktora su svakako mediji koji predstavljaju “četvrti stub vlasti”, “sedmu silu” i stub demokratskog razvoja društva, koji imaju moć uticaja na kreiranje javnog mišljenja, definišu prioritete i skreću pažnju javnosti, te stvaraju povoljniji ambijent za različite društvene promjene.
Kod nas je rodno ogledalo medija prilično zabrinjavajuće, kada je u pitanju sadržaj medijskih objava. UNDP je radio analizu medijskih sadržaja, koja je pokazala da je u svega šest odsto izvještaja o političkim temama sagovornica bila političarka.
Naslovne strane izuzetno rijetko predstavljaju žene, a kada su to političarke uglavnom su prikazane u tendenciozno negativnom i stereotipnom svjetlu poput “Nježniji pol i politika” ili “Ove dame žele vlast”.
Mediji se pitanjima žena i neravnopravnosti uopšteno bave malo, sa svega dva dosto, uglavnom održavajući tradicionalne društvene vrijednosti, a rijetko doprinoseći kreiranju povoljnijeg ambijenta za postizanje rodne ravnopravnosti.
Bonus video:
