Da bi se u društvu koje vapi za promjenom organizovale nenasilne akcije usmjerene protiv vlasti neophodno je da postoje pismeni i kreativni ljudi koji nijesu licemjeri i vucibatine i koji su spremni da rizikuju svoju egzistenciju, smatra Rastko Šejić, nekadašnji aktivista i jedan od osnivača pokreta Otpor.
Vođen iskustvom koje je stekao u pokretu koji je u Srbiji nastao kao „posljedica očaja i apatije koje je uspješno proizveo režim Slobodana Miloševića“, Šejić ne vjeruje u uvoz ideje „nenasilne revolucije“.
Ovaj 38-godišnjak koji vodi NVO “Šta hoćeš”, smatra da postoje specifičnosti kulture, mentaliteta i sistema komunikacije koje nisu prosta mehanika unutrašnjeg organizovanja, maksimuma discipline i posvećenosti - i ne treniraju se.
„Mobilizacija kreativaca mora da bude prirodna... Treba misliti izvan svakog ograničenja i kreativne šeme, sa maksimumom bezobrazluka koji rađa bijes prema nepravdi. Tenzije u zemlji ne mogu se pumpati viještački, nenasilne akcije imaju smisla kao način simboličkog usmjerenja stvarnog nezadovoljstva. Da je „krvca iz zemlje provrila“, ne u smislu ustanka, već neophodnosti civilizovane promjene vlasti, ljudi bi već bili u stroju puni ideja i bez sujeta i koristoljublja“, priča Šejić.
- Je li trenutak da i Crnogorci bez sujete i koristoljublja postroje svoje ideje?
Crnogorska urbana gerila, došlo vrijeme za taj projekat... Ma uvijek i svuda je vrijeme da pošteni i pametni ne popuštaju. Ali nemoguće je procijeniti sa strane postoji li ta živost nemira sada. Informacije koje postoje u srpskoj javnosti su krajnje opskurne. Kao i u Crnoj Gori mediji su uglavnom utaboreni i suštinski korumpirani.
- Dok dio opozicije organizuje proteste i bojkotuje parlament, a građani najrađe na društvenim mrežama izražavaju svoje nezadovoljstvo dugogodišnjom vlašću, je li moguće u Crnoj Gori sada sprovoditi akcije koje je nekad sprovodio Otpor?
Tim pitanjem poredite (Mila) Đukanovića sa (Slobodanom) Miloševićem, što bi sigurno obojicu iznerviralo, a Milo jeste bio važan saveznik srpskoj opoziciji tada, naravno slijedeći svoj interes. Ako idemo tim putem komparacije, čini se da sadašnji trenutak u Crnoj Gori najbliže korespondira sa pokradenim lokalnim izborima u Srbiji krajem 1996. godine koji su doveli do višemjesečnih demonstracija građana i studenata, samo što je, kako se čini odavde, ekonomsko nezadovoljstvo građanstva, kao osnovno, mnogo manje. Taj trenutak je bio drugačiji i po stepenu tranzicije, sada su već odrasle generacije kojima je novac jedina vjera.
- Može li se porediti i odnos međunarodne zajednice prema njima?
Za međunarodnu zajednicu je tada, kao i u današnjem vašem slučaju, Milošević bio savršeno kooperativan partner poslije Dejtona, "garant mira“. Birački spiskovi su veoma jasno dokazivali krađu glasova, pa je Milošević na kraju popustio pritisku i upornosti javnosti priznajući pobjedu opozicije u najvećim gradovima. Njegova ekonomsko-bezbjednosna elita je bila čvrsto uz njega i on pada tek onoga momenta kada je većina građana bila spremna da položi život u to ime, a struktura koju je on stvorio bila spremna da ga pusti niz vodu.
- To znači i da su iste ideje upotrebljive?
Naravno, sve su ideje upotrebljive ako ima ko da ih sprovede, ako postoji kritična masa koja neće da oćuti nešto što smatra uvredom za inteligenciju. Vrhunac kampanje Otpora je trenutak kada je postao moda, prosto je postalo pitanje časti za gradske ekipe po Srbiji da budu protiv laži i za život, i dala je strankama tadašnje opozicije ideju za dejstvovanje, ali praktično tek poslije bombardovanja. Ako se vodimo primjerom Srbije, jednako je važno da vladajuća elita prihvati promjene kao prirodne, da gubitak ili podjela vlasti ne znači gubitak egzistencije i ozakonjenog kapitala za ekonomsku elitu, niti samo smjenu elite po principu Kurta - Murta, već da je država u kojoj i njihova djeca treba da žive dostigla stepen civilizacijskog razvoja u kome dozvola za ubistvo, krađu ili kupovinu glasova nije normalna. Opet, da li je alternativa realna, kadrovski po dubini čisti ili samo gladni položaja na kome se može kratkoročno obezbijediti dugoročna egzistencija cijele porodice, kao što smo mi doživjeli nakon petog oktobra 2000?
- Pa je li nužno da partije budu nosioci akcija i organizatori protesta? Kakvo je Vaše iskustvo sa buntovnim pojedincima ili grupa koji su izvan partijskih okvira, a koji su spremni da djeluju u društvu?
Pa, upravo počeh o tome da li jedna elita može da zamijeni drugu kadrovski i moralno na opštu dobrobit društva... Čini se da je jedan od razloga uspjeha predsjedničkog kandidata opozicije u Crnoj Gori upravo činjenica da je u pitanju nekadašnji čovjek režima. Njegova ponuda nije neizvjesnost, već će se stvari odvijati kao i do sada, pretpostavlja se malo bolje.
- A kako onda gledate na njihov bojkot parlamenta?
Da li ujedinjena opozicija Crne Gore, kada bi te firme mogle da se ujedine stvarno oko bojkota parlamenta, ima realnu snagu narodne podrške i kontrolu demokratskog procesa da pobijedi DPS - SDP na parlamentarnim izborima čak iako bi ih vladajuća stranka nekim čudom zakazala sjutra? Iz petog, šestog puta, oni sebi ispadaju najgori neprijatelji koliko sam uspio da pratim. A mora da postoji u parlamentarizmu realna alternativa, jer boriti se samo protiv nije moguće i ne daje dobre rezultate, kako novija istorija svih tih polutranzicionih dr uštava pokazuje, ili recimo „proljeća“ u arapskom svijetu. Ako nije moguće samoorganizovanje, treba partijama primjerom poklanjati ideje za djelovanje.
Pobuna kreće na internetu, a nastavlja se na ulici
- Kao što sam rekla, društvene mreže su postale mjesto zakazivanja svih akcija i protesta koji su do sada organizovani. Mogu li se iskoristiti i za organizovanje nenasilnih akcija?
Divno novo oruđe komunikacije, Obamina kampanja, neophodnost potpunog uprošćenja poruke, korišćenje ustaljenih obrazaca komunikacije i duhovitosti, zakazivanje akcija i izvještavanje u sekundi, lančane reakcije, virusni video radovi, naravno... Kao sistem informisanja, dodatnog obrazovanja i osvješćenja nacije. Ali ne kao sredstvo neposredne akcije, jer internet je ograničen na pismene. Većina ga koristi samo za pornografiju, igrice i kocku, egzibicionizam ili virenje u tuđe živote. Za nenasilne pokrete treba socijalne mreže zloupotrijebiti maksimalno, treba u kontinuitetu proizvoditi kratkoročne pitke senzacije, stvoriti publiku i proširiti je osjećajem zajedništva, a ne izgubiti ritam i preći u manir. Lako je kliknuti, kad treba stati i opstati obično se broj prepolovi. Negativan primjer skoro savršene net kampanje je Occupy pokret, koji je američki establišment za sada uspješno iznurio. Opet zdravomisleći moraju da se angažuju sami, da se pronađu i djeluju.
Imate sve više bistrića
- Vidite li u ovom sistemu neku „svijetlu tačku“?
U Crnoj Gori stasava jedna super generacija ljudi obrazovanih u zemlji i inostranstvu, pravih bistrića bez dlake na jeziku i kočnica, koja ima intelektualnu snagu da postane zbilja reformska elita, ali za to mora sama da preuzme odgovornost, mora da bude jasna, glasna i beskompromisna. Opasnosti i prepreke koje stoje pred tim mladim ljudima, poput Balkanu svojstvene ozakonjene korupcije, ucjene egzistencijom, pritiska mentaliteta sredine, karijerista koji niču kao pečurke, kvazipolitikanstva, ćeretanja i praznoslovlja su jasne, to ne znači da ne treba djelovati, ujediniti se formalno ili ne, svakako mijenjati svijet nabolje svaki dan svojim radom i aktivnošću. Uostalom, dužnost građanina je da ne bude poslušan.
Galerija
Bonus video:
