Predsjedništvo DPS ovih dana treba da donese odluku od koje može zavisiti dinamika pregovora sa Evropskom unijom i koja bi mogla označiti povratak čvrste ruke i još brutalniji obračun sa kritičarima vlasti. Članovi rukovodstva DPS odlučiće i da li će staviti prst u oko Zapadu, demonstrirajući na taj način da li im je važnije učvršćivanje partijskih pozicija, čuvanje monopola i zaštita profita i slobode nedodirljivih ili pružanje šanse Crnoj Gori da što prije prođe bolne promjene, koje su preduslov progresa.
Od toga da li će premijer ponovo biti Milo Đukanović ili će to ostati Igor Lukšić, o čemu Predsjedništvo, pa Glavni odbor DPS treba da se formalno izjasne, neće zavisiti generalni pravac kretanja Vlade, ali bi se putanja razlikovala u nijansama koje u određenim situacijama mogu imati specifičnu težinu.
Kako sada stvari stoje, izvjesniji je povratak šefa DPS na čelo Vlade nego Lukšićev ostanak. Odluka još nije donijeta i zavisiće od Đukanovićeve volje. On sam je prekjuče u parlamentu jasno nagovijestio da će ponovo biti premijer, govoreći o potrebi da se da “odgovoran odgovor” građanima koji su glasali na izborima, da se na teren izvede najjači sastav...
Što je interes Đukanovića
Kada se pogleda Đukanovićev i interes DPS-a, onda je jasno da su daleko veće šanse da se šef vladajuće partije ponovo ustoliči na najjačoj državnoj poziciji. Đukanoviću i “biznisu” njemu bliskih saradnika treba da ipak on bude taj koji će uvijek biti na izvoru informacija. Njemu ne samo zbog biznisa, nego i zbog potrebe da i u začetku sasiječe hrvatski scenario koji je bivšeg hrvatskog premijera Iva Sanadera smjestio na optuženičku klupu, a DPS-u zato što smatraju da je Đukanović garant koherentnosti nove Vlade.
Zbog promjena na političkoj sceni i osvježene opozicije, te zbog sve teže ekonomske situacije, značajan dio DPS ne želi da rizikuje “mlakog” premijera koji bi, zbog nedostatka iskustva, mogao da pogubi konce.
Da bi se opravdali zbog koalicije sa DPS-om, može se očekivati da će manjinske stranke pokušavati da soliraju i zatežu, ali se to prije svega očekuje od SDP-a. Krivokapićeva stranka je svjesna da je izgubila dio birača i nastojaće da što češće šalje signale kako nijesu isti kao DPS. Lukšić je prošle godine, zbog crkve na Svetom Stefanu, pretrpio poniženje kada su ministri iz SDP-a odbili da dođu na sjednicu dok ne bude po njihovom.
Da se takve situacije neće produbljivati i da neće kočiti Vladu Đukanović je mnogo veći garant od Lukšića, ne samo zbog umijeća upravljanja kriznim situacijama, nego i zato što ni u DPS ni u njegovoj koaliciji nijesu rijetki oni koji ga gledaju sa strahopoštovanjem.
Vujanovićev status
Uz to, povratkom Đukanovića DPS bi riješio problem političke sudbine Filipa Vujanovića, jer bi to značilo da bi se Vujanović mogao treći put kandidovati za predsjednika na proljeće iduće godine , uprkos tome što dio pravnih stručnjaka smatra da za tako nešto ne postoji ustavni osnov.
Ako bi Đukanović ponovo zauzeo premijersku fotelju, Lukšiću ne bi bilo poniženje da se vrati na nivo ministra, a kada bi odlučio da se kandiduje za predsjednika države, onda bi nastala nervoza zbog traženja adekvatne pozicije za Vujanovića. Upravo stavljajući do znanja da ne želi da postane obični potpredsjednik DPS-a, kao Svetozar Marović, Vujanović je u posljednjih par godina često istupao sa oštrim izjavama, koje su bile u koliziji sa stavovima partijskog šefa. Time je htio da stavi do znanja da ima političku težinu i da mora da dobije ono što smatra da mu pripada, da ne bi, u suprotnom, počeo da pravi probleme svojoj partiji.
Na sličan način je Vujanović zaradio aktuelni predsjednički mandat, pošto mnogi u DPS nijesu htjeli da on bude kandidat. To što je SDP u sukobu sa njim, ne mora da znači da ni Krivokapić neće stati iza njega kada to od njega zatraže.
U slučaju da Lukšić ostane premijer, talasanja i spletke bi mogle opterećivati DPS i Vladu, s obzirom da nekoliko važnih igrača u vladajućoj stranci Lukšiću ne priznaje politički autoritet. Lukšić to zna i to bi, čak i kada bi morao da pristane na to da oni budu članovi njegove nove Vlade, izazivalo stalne napetosti.
Lukšićev adut
Ipak, Lukšić ima jednu značajnu prednost - iako se pokazalo da još nije kadar da izađe iz Đukanovićeve sjenke i da čak ponekad izaziva podsmijeh pokušavajući da imitira partijskog šefa, njegovog ostanak bi bio kakav-takav garant da će pristupni pregovori sa EU davati rezultate. Zapad u Lukšiću, zato što nema teške političke hipoteke iza sebe, vidi figuru koja bi mogla uticati na promjene i pripremiti put za uspostavljanje vladavine prava.
U pozadini je, naravno, očekivanje da bi postepeno ojačao i tako iznutra uticao na čišćenje DPS i državnog aparata od upliva mafije. Sve bi se to odvijalo kao rezultat kontinuiranih zahtjeva EU, upakovanih u kriterijume za zatvaranje poglavlja tokom pregovora i sa tim povezane zahtjeve o kojima se obično javnost ne obavještava.
Više zapadnih diplomatskih izvora “Vijestima” je u posljednjih par mjeseci saopštilo da bi Đukanovićev povratak na premijersku funkciju značio “značajno usporavanje pregovora sa EU”. On na zapadu ima reputaciju sposobnog političara, ali prije svega zaštitnika prljavih poslova ljudi iz svog okruženja i visokorangiranih pripadnika kriminalnog miljea.
Suština je da Đukanović ne uliva povjerenje da je spreman na istinske promjene, što bi dovelo do toga da EU, u kojoj glavnu riječ vodi prema Đukanoviću nepovjerljivi Berlin, često povlači kočnicu. Posljedica bi bila stagniranje, dalji ekonomski sunovrat, a na unutrašnjem planu surov obračun sa oponentima i proizvodnja neprijatelja, kako bi se skrenula pažnja sa ekonomsko-socijalnih problema.
Što se tiče ekonomske politike, Lukšiću doktorska disertacija ništa nije pomogla da ojača crnogorsku privredu, skoro trostruko je uvećao javni dug, broj nezaposlenih raste, plate se smanjuju, a profitiraju samo mešetari bliski članovima vrha DPS. Sve to je suštinski posljedica poteza koje su povlačile prethodne Đukanovićeve Vlade, pri čemu Lukšić nije nagovijestio da bi mogao napraviti otklon od takve politike.
Da će Đukanović uspjeti da nešto promijeni iluzorno je očekivati, pošto se ispostavilo da i njemu nedostaje znanja, i vjerovatno volje, kada treba raditi u regularnim okvirima. Kakav je on garant prospertiteta vidjelo se po tome što je prvo, dok je Željko Šturanović bio premijer, kritikovao njegovu vladu zato što samo priča, a ništa konkretno ne radi na autoputu, da bi onda on, pošto se i tada vratio u vladu, zaista i svečano otvorio radove. Slike zabilježene tog 15. oktobra 2009. u Gornjim Mrkama možda najbolje ilustruju što čeka Crnu Goru sa Đukanovićem - megalomanska, ali prazna obećanja.
Galerija
Bonus video:
