Kada bi birali riječ nakon 13 godina od kada je Crna Gora obnovila nezavisnost, onda bi to izvjesno bila riječ - protest.
Protestovalo se, sa manje ili više uspjeha, zbog sječe starih čempresa u dvorištu barske gimnazije, zbog planirane izgradnje bungalova nadomak Crnog jezera u zaštićenom područuju nacionalnog parka “Durmitor”, radi namjere da se izgradi vojni poligon na Sinjajevini, minihidroelekrana na Bukovici, ali i afere “Koverta” koja je iz temelja uzdrmala vlast DPS-a i Mila Đukanovića, potvrdila ocjene Brisela o zarobljenoj državi i njenim institucijama, ali i po ko zna koji put ogolila sve opozicione već hronične slabosti.
Sve ove proteste inicirali su mještani ili neformalne grupe građana, od kojih se izdvojio pokret „Odupri se“.
Time su prvi put građani u Crnoj Gori pokazali snažniju želju da učestvuju u procesu donošenja odluka, da mijenjaju stvari i političke elite izmještene iz stvarnosti.
U većini prethodnih 12 godina skoro sav teret korektora vlasti bio je na leđima medija i nevladinih organizacija, čiji je uticaj slabio pod svakodnevnim pritiscima vlasti i njenih bliskih krugova. U nastojanjima da demokratizuju Cru Goru, civilni sektor i mediji nalazili su partnera u međunarodnoj zajednici, koja je sada prilično indiferenta kada su u pitanju dešavanja u Crnoj Gori.
Jedini slučaj gdje se uključio međunarodni faktor je zatvaranje jednog od lidera Demokratskog fronta Nebojše Medojevića i namjera da se to isto uradi sa njegovim kolegom Milanom Kneževićem.
Uprkos imunitetu, Medojević je zatvoren na osnovu oduke Višeg suda od koga je to tražio glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić jer poslanik DF nije svjedočio onako kako se to od njega očekivalo.
Tada se, kako se moglo čuti u javnosti, aktivno uključila ambasada Njemačke u Podgorici.
Ali dok se vrh crnogorske vlasti do prije koju godinu plašio i kijavice iz neke od uticajnijih ambasada, sada ne haje ni kada Vašington i Brisel mašu batinom.
Tako je DPS početkom 13. godine nezavisnosti Javni servis opet stavio pod partijski šinjel, uprkos oštroj reakciji Stejt Dipartmenta i Evropske komsije, zatim je na čelo Uprave policije vraćen Veselin Veljović iako su neke amabadsade uticajnih zemalja odmahivale glavom da se to ne čini, dok je kandidaturom bivšeg funkcionera ANB-a Zorana Lazovića za mjesto u Upravi policije nastavljeno ignorisanje stavova zapadnih partnera.
Istovremeno, dio opozicije ocjenjuje da je kandidovanje Lazovića rezultat unutarklanovskih borbi i najkrupniji test za premijera Duška Markovića koji mu je postavio Đukanović od kada se ponovo vratio na tron u susret trinaestogodišnjici nezavisnosti.
U međuvremenu, Marković je u sve većoj sjenci Đukanovića.
To se najbolje vidi na međunarodnoj pozornici gdje dominira sveprisutni šef partije i države, čak i tamo gdje mu nije mjesto. Na primjer, na godišnjem sastanku sa EBRD-om u Sarajevu gdje je bio jedini predsjednik u društvu premijera svih ostalih država zapadnog Balkana.
U političkim krugovima se spekuliše i da je to dio strategije DPS-a kako bi Đukanović pokušao povratiti dobro poljuljani ugled u domaćoj i vanjskoj javnosti nakon što je optuženi predsjednik Atlas grupe Duško Knežević iznio ozbiljne optužbe kada je riječ o kupovini akcija EPCG, prvom milionu, aferi “Telekom”.
Kao argument za ovu tezu navode značaj koji režimski mediji pridaju učestvovanju Đukanovića na uticajnom Sedona forumu, istovremeno prenebregavajući činjenicu da nije primljen ni na jednoj zvaničnoj adresi u SAD.
Ili, značaj koji je dat pozivu Đukanoviću za berlinski sastanak na kojem su učestvovali svi lideri bivših jugoslovenih republika i Albanije, pri čemu su domaćini, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emanuel Makron, vjerovatno željeli Đukanovića sa stolom zbog njegovih relacija sa Hašimom Tačijem i Aleksandom Vučićem.
Upravo je Vučićeva Srbija bila država koja se u 13. godini nezavisnosti vratila u fokus interesovanja političke javnosti u Crnoj Gori, nakon što joj je to mjesto bila uzela Rusija.
Odnosi između dvije zemlje su čitavu godinu bili po principu hladno-hladno-toplo.
Činjenice su da je Svetozar Marović još u Beogradu, da su potezi kao što je navodna zabrana ulaska grupi javnih ličnosti iz Srbije u Crnu Goru politička predstava na nivou folklora, da Vlada i DPS pozivaju na odbranu nacionalnih interesa samo kada njima puca po leđima. Kao poziv Vlade Agenciji za elektonske medije da reaguje na emisije „prepozatljivog formata“ na TV Heppy i TV Pinku zbog vrijeđanja Đukanovića - koji je te iste medijske najamnike koristio za obračun sa neistomišljenicima u Crnoj Gori.
Medijski sveprisutni Vučić nije se osvrnuo na presudu za slučaj državni udar, iako je ranije rekao da političari iz Crne Gore nijesu umiješani, dok su ostali uhapšeni bili „bašibozuk“.
Riječ „presuda“ bi mogla biti ključna riječ 13. godine od nezavisnosti, ali će odluka Višeg suda da u prvostepenom postupku osudi na po pet godina Andriju Mandića i Milana Kneževića biti predmet daljih sudskih procesa koji će sigurno uticati na dalja dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni.
Na opozicionom polju je sve bilo skoro identično onome što smo gledali i u prethodnim godinama, samo sa nešto izmijenjenim akterima. Kao što su se od 2009. do 2010. Mandić, Predrag Bulatović i Nebojša Medojević pokušali u evropskim prestonicama nametnuti kao proevropska alternativa DPS-u, tako su prije pola godine to pokušali u Briselu učiniti Aleksa Bečić i Dritan Abazović čija se koalicija „Za 21. vijek“ raspala, iako je ostvarila zadovoljavajući rezulatat na lokalnim izborima održanim prošlog proljeća.
Jedine stvari koje valja izdvojiti su to što su albanske nacionalne partije radije odabrale Demokrate kao partnera u Tuzima nego DPS, čime su poslali širu poruku da je najjača partija, u stvari, ono što svi prihvataju samo iz koristi i nužde. Tu je i najava lidera SDP-a Ranka Krivokapića da se povlači sa funkcije nakon što je pala vlast u Kotoru, za šta ga je opoziciona javnost prepoznala kao krivca.
I dok se Vlada hvalila rastom i prilivom stranih investicija, otvaranjem par novih hotela i rastom BDP-a koji je među najvećim u Evropi, iako ga građani ne osjećaju, javnost je na nedjeljnoj bazi mogla gledati sve izraženiju nekompetentnost vladajućih kadrova, rasipničko trošenje novca građana, politička zapošljavanja...
U međuvremenu, u izvještajima svih relevantnih međunarodnih organizacija Crna Gora stagnira ili pada – zbog rasta javnog duga, nerasvijetljenih napada na novinare, pada političkih sloboda, politizacije pravosuđa i korupcije. To je, iskustvo pokazuje, račun koji će sigurno doći na naplatu, 14. ili neke od sljedećih godina od obnove nezavisnosti.
Vlastoljublje, pohlepa i poslušnici razgrađuju državu i društvo
“Izazovi danas kao i 100 godina ranije su slični – tadašnji, na sablji i oružju utemeljivači države, i neki njeni današnji “obnovitelji”, boluju od iste bolesti – poistovjećivanja sebe sa državom”, kazao je član predsjedništva SDP-a Ivan Vujović. Današnji “branioci” države, kaže Vujović, opijeni vlastoljubljem, a mnogi i gramzivošću i pohlepom, ne izvlače istorijske pouke – istodobno ne shvatajući da oni takvi sve više postaju veća prijetnja državi od tradicionalnih protivnika.
„To što su nam međunarodne okolnosti, na sreću, danas naklonjene, može da bude veoma varljivo”, dodaje. Prema riječima Vujovića, logika samodovoljnosti, partijske identifikacije sa državom, gomilanja plijena i dočekivanja na nož svih dobronamjernih kritičara stvara armiju nezadovoljnih i frustriranih pojedinaca i grupa čime se destabilizuju društveni odnosi i potencijalno razgrađuje i država. „Mora se širiti legitimacijska osnova države – jedino tako možemo jačati državotvornu svijest i svijest o pripadnosti državi. Recept za to je da poslušni i neznaveni ustupe mjesto onima sa znanjem, profesionalnim dignitetom i čvrstim karakterom“, dodaje Vujović.
Bogdanović: Sve je savršeno samo u očima posljednje despotske dinastije
„Demokratija nam kasni zasad trinaest godina i sve ukazuje na to da će to kašnjenje potrajati u dan tačno onoliko koliko potraje opstanak ove nomenklature na vlasti u Crnoj Gori“, kaže generalni sekretar Demokrata Boris Bogdanović.
Jedno je, kaže, sigurno - demokratiji ne pogoduje podneblje u kojem izbori predstavljaju stvar koja se rješava kovertama, torbama, koferima ili crnim vrećama.
On kaže da “sa stanovišta braće i sestre Đukanović, posljednje evropske despotske dinastije, sve u Crnoj Gori savršeno funkcioniše i tako treba da se nastavi: „Na datume, kao što je 21. maj, obavezno treba dijeliti i svađati građane kako bi utuvili u glavu da im onaj što živi pored njih nipošto nije i ne smije biti komšija, sugrađanin, prijatelj, kum, brat, već isključivo neprijatelj i izdajnik i to samo zato što se zove Nikola, Lovre ili Hamza“, dodaje ironično Bogdanović.
Nikolić: DPS centar svih uspjeha, opozicioni lideri da pogledaju sebe u ogledalo
Poslanik DPS-a Miloš Nikolić ocijenio je da nakon 13 godina od obnove nezavisnosti možemo biti zadovoljni onim što su državna postignuća. On podsjeća da je Crna Gora danas članica NATO-a, lider u procesu evropskih integracija sa otvorenih 32 od 33 pregovaračkih poglavlja i zatvorenih 3. „Prosječna plata u Crnoj Gori otprilike je duplo veća nego 2006, a ekonomija raste po stopi oko 5 odsto.
Realizovani su ili započeti neki od najvećih infrastrukturnih projekata u istoriji države a učešće SDI u BDP od oko 18 odsto prosječno dovoljno govori o atraktivnosti ulaganja u Crnu Goru“, precizirao je Nikolić. Poslanik DPS-a kaže da vjeruje da su sve ovo ostvarenja kojima možemo biti zadovoljni, a da je centralna politička snaga ostvarenja svih ovih uspjeha bio DPS.
„Kada govorimo o lošim stvarima, čini mi se da bi svi ovi rezultati bili brže ostvareni kada ukupnost crnogorskog društva ne bi bila opterećena stalnom politizacijom i pokušajima opozicije da za sve svoje slabosti optuži DPS i njene koalicione partnere.
Smatram da bi opozicija i njeni lidere morali da se suoče sa sopstvenim slabostima i preuzmu odgovornost za sve dosadašnje neuspjehe i na taj način relaksiraju društveno-političku scenu Crne Gore“, poručio je Nikolić.
Vučurović: Jedina država u Evropi gdje se sudi liderima opozicije
„Imamo diktaturu, poslsednju u Evropi, koja je na prevaran način, bez podrške građana ušla u NATO, u kojoj se vrši teror nad opozicijom i njenim liderima, kradu izbori, a ulice su pretvorene u poprište rata i likvidacija između mafijaških klanova. Dakle, koliko je CG “napredovala” na polju demokratije, upravo najbolje govori činjenica da se u njoj, 2019. lideri opozicije, u namještenom sudskom procesu, bez ijednog dokaza, osuđuju na pet godina zatvora“, kaže poslanik DF-a.
Ovo, navodi on, i nije 2019. već 1948. godina. „Vlast je ista, iste su metode, a isti su i poslušnici i prirepci vlasti u pravosuđu. U konačnom, u ovih 13 godina režim je učinio sve da od Crne Gore stvori ono što ona nikad nije bila, da pljune na naše pretke, tradiciju, i vrijednosti po kojima je bila poznata, a da promoviše izdaju, prodaju i služenje interesima stranih centara moći“, tvrdi on.
Danilović: Crnom Gorom upravlja politički džet-set
Poslanik Ujedinjene Crna Gore Goran Danilović kaže da se nije puno odmaklo u demokratizaciji: “Ako bismo tražili krivca, onda je on dominantno u vlasti, koja se grčevito drži pravila da nikad i nipošto ne smiju izgubiti izbore jer gube novac, a vjerovatno i slobodu.
Na moju veliku i žalost građana, nesposobnost opozicije je da bar na trenutak skrajne razlike i u tehničkom smislu omogući jedinstvo koje bi donijelo promjene”.
Danilović tvrdi da se nije razvio ni NVO sektor i da su “grantovi postali važniji od onoga što je zadatak civilnog sektora, mediji prepušteni sebi da vode samostalne bitke, za vlastiti prostor, za vlastitu slobodu”.
„Nije više problem što je Crna Gora nezavisna, nego što njenom nezavisnošću upravlja privatni i lični interes u međuvremenu uspostavljenog političkog džet-seta bez državne odgovornosti. Nastavimo li ovako jednu deceniju, bojim se da nećemo imati šta da predamo u budućnost djeci i unucima“, naveo je on.
Bonus video:
