Momirova pravila

“Cijela moja politička karijera protekla je pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak stvorili su mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem”.

Tako je govorio Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, koji je juče sahranjen u Kučima. I vjerovatno će tako ostati upamćen, iako oni koji dublje poznaju i pamte odnos Bulatovića i Miloševića radije govore o stokholmskom sindromu – psihološkom stanju kada se talac i otmičar u određenim situacijama zbliže.

Kao sin potpukovnika JNA, Bulatović je rođen u Beogradu, osnovnu i srednju skolu je završio u Zadru, da bi akademsku karijeru počeo kao asistent na titogradskom Ekonomskom fakultetu, baveći se istovremeno u jednom periodu novinarskim poslom u “Univerzitetskoj riječi”.

Potrebno je samo da vi odete

“Za početak imamo dovoljno volje, snage i znanja. Potrebno je samo da vi napustite političku scenu”. Taj recept tadašnjeg sekretara univerzitetske organizacije za rješenje krize, saopšten u lice paralisanom komunističkom rukovodstvu Crne Gore, postavio ga je u centar političke pozornice.

Bulatović, kao drugi nakon Ljubiše Stankovića, i Milo Đukanović iz drugog plana plejade AB revolucionara, ubrzo su postali njen vladajući izraz. Preuzeli su 1989. komunističku partiju, time i vlast u republici, dominatno određujući budućnost Crne Gore u narednoj deceniji.

Bulatović je izabran za predsjednika Predsjedništva Crne Gore u decembru 1990. U neravnopravnoj utakmici, magistar je pobijedio dva profesora - Novaka Kilibardu i Ljubišu Stankovića, ovog posljednjeg nakon drugog kruga izbora.

Tako je u 34. godini sjeo u predsjedničku fotelju, dok je Đukanoviću pripala premijerska. To je samo formalno razdvojilo dvojac sa kormilarom u Beogradu, koji se svuda pojavljivao zajedno – ukljućujući i skup na Gazimestanu na koji su otišli zajedno helikopterom. “Sa 29 godina, kada sam mu (Đukanoviću) ponudio da bude premijer, on je rekao da to ne zna da radi. Onda sam mu ja rekao da ne znam ni ja da budem predsjednik republike, hajde to zajedno da radimo. I mi smo to zajedno radili u najtežem periodu Crne Gore”.

Haška epizoda - potpis za nezavisnost Crne Gore

Uslijedila su ratovi, sankcije SRJ, međunarodne mirovne konferencije za rasplet jugoslovenske krize, od kojih će ostati upamćena ona u Hagu, početkom septembra 1991. na kojoj je Bulatović stavio potpis na nezavisnost Crne Gore.

Naoružan stavom republičkog parlamenta da donese odluku u interesu Crne Gore, Bulatović je, prema vlastitoj priči, uzletio prema Batajnici odakle je, mimo očekivanja, on letio u jednom, a ostali iz jugoslovenskog i rukovodstva Srbije u drugom avionu ka Hagu.

“Ja sam, iznenađen, rekao pukovniku da idem u Hag, a ne u Prag, gdje je avion sletio. Uslijedilo je objašnjenje da je avion tu sletio da tanka gorivo, iako je natankan u Batajnici.”

Bulatović je na samit u Hagu kasnio oko tri sata, što bi po režiserima ove predstave, trebalo da bude dovoljno da se odluka donese bez tada sumnjivog predsjednika Crne Gore. Bulatović je prvo potpisao plan lorda Karingtona koji je predviđao nezavisnost za svih šest republika jugoslovenske federacije, da bi kasnije pod nerazjašnjenim okolnostima povukao svoj plan.

U sve to ponajmanje su bile uključene civilne vlasti, rekao je Bulatović, ne imenujući nikoga i pokušavajući da dokaže kako je naknadnom analizom haškog dokumenta utvrdio da neke stvari nijesu dobre i da je to kasnije bio razlog da povuče potpis.

Neformalno, u užim krugovima, ispovijedio se da se nikad u životu nije plašio kao kada se, ovog puta u istom avionu, vraćao za Beograd sa Miloševićem jer mu je ovaj navodno svakih pet minuta ponavljao “Srećna ti nezavisnost, Momo”.

Poziv protiv “pomamljenog ustaštva”

Bulatović je u junu 1991, prije haške konferencije, pozvao crnogorske rezerviste da se povuku sa Banije. Tome je navodno prethodio razgovor sa Miloševićem u kojem je mlado crnogorsko rukovodstvo uvidjelo da će ih beogradski vožd lako prodati ako zatreba. Navodno, na primjedbu Podgorice da je situaciju u Crnoj Gori teško kontrolisati jer je odziv u rezervu “102 odsto, a u Srbiji svega 2 odsto”, Milošević je odgovorio da “sa teritorije Srbije nije ispaljen nijedan metak”.

Da Ii su i kako događaji oko Haga uticali na Bulatovića ili ne, tek on je već u oktobru te iste 1991. pozvao u “antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”.

Pet godina kasnije, sin penzionisanog potpukovnika i sam rezervni oficir, objašnjavao je da je agresija na Dubrovnik rezultat “genaralske zamke” iza koje je stajao Veljko Kadijević koji mu je saopštio da “30 00 ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati ako ih ti ne uvjeriš”:

“Nijesam ponosan što su naši momci učestvovali u ratu, ali je moj dug bio da stanem ispred tih vojnika”, govorio je Bulatović.

Od protivkandidata do Miloševićevog kandidata

Zbog haške epizode i nekih stavova bio je stalno pod sumnjom Miloševića, koji je u trci na sljedećim predsjedničkim izborima podržao doskorašnjeg v.d. predsjednika Predsjedništva SFRJ Branka Kostića. Kostić je optuživao malo crnogorsko rukovodstvo da “ispod žita” radi na nezavisnosti.

Zahvaljujući glasovima manjina i liberala koji su “između dva zla birali manje” Bulatović je zadržao predsjedničku fotelju početkom januara 1993.

Tome je prethodio TV duel koji je vodio njegov kasniji saborac i jedan od najbližih prijatelja Emilo Labudović. Kostić je tokom duela, između ostalog, izvadio i dokumenta koja su navodno pokazivala da Crna Gora iz

Srbije uvozi tri puta više hrane nego što joj treba i optužio crnogorsku vlast za šverc.

“Ako vi mislite da koristi Crnoj Gori i SRJ mahanje papirima koji pokazuju kako se dolazi do nafte, onda samo izvolite, gospodine Kostiću, ja vas ubjeđujem da nakon toga nafte nećemo imati”, odgovarao je Bulatović.

Četiri godine kasnije, nakon sukoba u DPS-u, u kojem je u početku imao veliku prednost, Bulatović je opet ušao u predsjedničku trku 1997. Ovog puta, na crti je imao doskorašnjeg saborca Đukanovića, koga je prethodno nazivao “čarobnjakom”.

Samo što je on sada bio u Kostićevoj ulozi. Od protivnika Slobovom kandidatu, postao je Slobov kandidat.

U TV duelu koji je sada vodila Vinka Jovović, Bulatović je nastupao sa pozicije “Jugoslavija bez alternative”, dok je Đukanović zastupao tezu o borbi za “dostojanstvenu i ravnopravnu poziciju Crne Gore u okviru jugoslovenske federacije”, označivši Miloševića kao glavnu prepreku za to.

Oba kandidata su tokom duela iznosila prljavi veš, optužujući se međusobno za šverc banana, nafte i sveopštu kriminalizaciju društva, bez trunke osjećaja sopstvene odgovornosti za takvo stanje stvari.

Mogao sam, razrađivao je kasnije Bulatović, naći nekog svog “brkovića” da “štićen pozicijom i vođen svojim uticajem zaradim milione koji bi, stvarno, bili moji”. U to vrijeme Danilo Vuksanović je slovio za Momirovog “brkovića”, iako Bulatović nikada nije zaradio svoje milione.

I kao prije nekoliko godina na izborima su presudili glasovi manjina i liberala. Navodno je Slavko Perović čak razmišljao da podrži Bulatovića, procjenjujući da bi ga kasnije bilo lakše smijeniti.

Bulatović nije priznao poraz, usljed čega je došlo do januarskih demonstracija, koje su pukom srećom završene bez krvoprolića. Kasnije je govorio da je odbio dva miliona dolara da prizna poraz, koje mu je navodno nudio izaslanik SAD Gelbrajt.

Neraskidivo uz Miloševića

U jeku kampanje za parlamentarne izbore 1998. Bulatović je, sada već kao lider jedne frakcije DPS-a iz kojeg je sa svojim pristalicama osnovao SNP, izabran za saveznog premijera.

“Uteče”, osvanuli su natpisi na posterima sa Bulatovićem širom Crne Gore. Bulatović bezrezervno podržava Miloševića, toliko da su se Predrag Bulatović i dio funkcionera SNP-a u Podgorici tokom NATO intervencije 1999. bez znanja partijskog šefa dogovorili sa Svetozarom Marovićem Rezoluciju o građanskom miru koju je usvojio crnogorski parlament, što je uticalo na smanjivanje tenzija u Crnoj Gori, koja se, po drugi put za kratko vrijeme, nalazila na ivici građanskog rata.

Povukao se iz aktivne politike nakon petooktobarskog pada Miloševića, nakon čega dolazi do rascjepa u SNP-u koji formira vlast sa DOS-om na saveznom nivou. Bulatović je formirao Narodnu socijalističku partiju koja nije ostvarivala zapažen rezultat na izborima u Crnoj Gori.

Bulatović je 2005. godine objavio “Pravila ćutanja” koja će istoriografima poslužiti za proučavanje duha jednog vremena

Nakon što je 1991. objavio knjigu “Više od igre - manje od života” u kojoj na neuobičajno iskren način opisuje svoje prve dane u politici, Bulatović je 2005. godine objavio “Pravila ćutanja” koja će istoriografima poslužiti za proučavanje duha jednog vremena. U “Pravilima ćutanja” Bulatović je na sebi svojstven način opisao doskorašnje saborce i iz DPS-a i SNP-a. Iako su najcitiraniji djelovi o Đukanoviću, poput onog da “ima natprirodnu sposobnost da najuvjerljivije govori onda kada ne priča istinu”, utisak je da je Bulatović najubjedljivije teške riječi iznio na račun Svetozara Marovića koji je navodno zbog toga tražio od patrijarha da raskinu kumstvo. Uz Marovića, Bulatović je bio jedan od glavnih tvoraca korisnih nejasnoća i krilatica, poput onih o “pravoslavnom ateisti”, “crnogorskom imenu, srpkom prezimenu”.

Sa Đukanovićem nije imao zvaničnu komunikaciju, ali su se, kako je priznavao, građanski pozdravljali posljednjih godina nakon što je ovaj ponudio pomoć u sinovoj tragediji i u vezi sa dokumentacijom za Hag.

Ostao je odan Miloševiću, spremao njegovu odbranu i sakupljao novac za nju, posljednji ga je posjetio u Hagu. Ostao je odan i političkim uvjerenjima iz druge polovine devedestih - antiamerikanizmu, antiglobalizmu, ideji da su za krvave ratove na prostorima Jugoslavije krivi Vatikan, Amerika i Njemačka… Haško tužilaštvo je septembru 2001, proširujući optužnicu protiv Miloševića, u grupi “učesnika u zajedničkom zločinakom poduhvatu” navelo i ime Momira Bulatovića.

“U tom trenu moj cijeli život je stao”. Bulatović nikad nije optužen u Hagu. Nije ni svojoj djeci, čega se plašio, ni Crnoj Gori ostavio žig ratnog zločinca. Zvanična Crna Gora mu se nije odužila.