Prije 30 godina nastala je teza o kraju istorije koju je plasirao čuveni američki politički naučnik Frensis Fukujama, a koja je najčešće tumačena kao ulazak u postideološki svijet, gdje je liberalna demokratija jedini oblik vladavine. Danas, 30 godina kasnije je svijet znatno drugačiji, istorija je odbila da se završi, a Fukujama je u Crnoj Gori, gdje je kao malo gdje drugo toliko čvrsto prihvaćena teza o kraju istorije, pričao za “Vijesti” o liberalizmu danas, o kapitalizmu, rastu desnog populizma, predsjednicima SAD i Rusije, Kini...
Kako danas gledate na svoju tezu o kraju istorije, posebno u kontekstu postsocijalističkih država kao što je Crna Gora, gdje je su je zdravo za gotovo prihvatile sve elite - političke, ekonomske, akademske, do te mjere da je svako alternativno viđenje bilo proglašavano povratkom u prošlost ili utopijskim?
Reakcije na moju tezu o “kraju istorije” su u velikom dijelu nastale iz nerazumijevanja. Kraj istorije se nije odnosio na kraj političkih događaja i razvoja, već na istoriju kao sinonim za razvoj i modernizaciju, i pitanje koje sam postavio je kakvo ćemo društvo imati. Marksisti su imali svoj odgovor da će kraj istorije biti komunizam, a moja teza 1989. godine je bila da nećemo tamo stići, i da ako bude kraja istorije to neće biti komunizam već ono što bih nazvao buržujskom demokratijom ili ono što mi nazivamo liberalnom demokratijom vezanom sa tržišnom ekonomijom. Mislim da je u apstraktnom smislu ova teza i dalje ispravna, da ne postoji bolja alternativa do koje je društvo došlo. Alternativni modeli su islamski u Iranu ili Saudijskoj Arabiji, ili kineski model koji se zasniva na usavršenom ekonomskom rastu uz tehnološki razvoj, ali dovodim u pitanje da li bi takav model mogao biti šire prihvaćen u svijetu.
Veći problem koji sada vidim je usmjerenje ka populističkim politikama koje se dešavaju u mnogim mjestima, uključujući mnoge bivše komunističke zemlje. Liberalna demokratija se oslanja na dva tipa institucija – na demokratski koji se ogleda u izborima i liberalni koji se tiču vladavine prava, ustavne vlasti i slično. Mislim da je manje ugrožen onaj demokratski dio jer rijetko ko dovodi u pitanje legitimnost demokratskih izbora, ali je pod napadom liberalni dio demokratije, odnosno ustavni poredak baziran na vladavini prava koje postavlja granice izvršnoj vlasti. Mislim da je problem u bivšim komunističkim zemljama to što, iako je postojala promjena ka evropskom načinu funkcionisanja institucija, na društvenom nivou nije postojala liberalizacija društvenih stavova.
Na primjer?
Na primjer, u mnogim dijelovima Istočne Evrope imamo rast populizma, najviše se vidi u Mađarskoj i Poljskoj, gdje se ljudi zabrinuti zbog rasta različitosti i imigranata okreću politikama identiteta koja napada liberalni poredak i to je bolest koja potkopava liberalnu demokratiju u korist onoga što recimo Viktor Orban (predsjednik Mađarske) zove neliberalna demokratija. Balkan je, na neki način, bio prvi u tome zbog toga što je politika identiteta bila bolest Balkana, a ljudi sa Balkana su lojalni specifičnim etničkim identitetima i mislim da je to bilo u korjenu raspada bivše Jugoslavije i uzrok ratova koji su uslijedili. Mislim da je usporavanje puta ka demokratiji i slabosti koje ispoljava Evropska unija sada u borbi sa takvim promjenama je imalo negativne implikacije na Balkan, jer je EU predstavljala ideal, praktično kao ideal kraja istorije, a mislim da taj ideal nije više tako obožavan kao što je nekada bio.
Da li smatrate da su upravo kontradikcije između kapitalizma i liberalizma u globalizovanom svijetu dovele do rasta desnog populizma?
Dijelom, da. Mislim da kapitalizam uvijek treba da prati demokratija jer tržišna ekonomija ostavljena sama sebi proizvodi nejednakosti i mora da bude ispravljena raznim načinima društvene zaštite. Potrebna vam je država blagostanja, koja će distribuirati bogatstva od bogatih ka siromašnim, koja će regulisati ponašanje kompanija da bi se ponašali po zakonu tako da nemate situaciju u kojoj oligarsi i gangsteri dominiraju tržištem. Kapitalizam nije pobjednička formula, formula je kapitalizam povezan sa snažnim liberalno demokratskim institucijama, to je ono što je oslabilo, produženi proces globalizacije je proizveo veliki broj nejednakosti u svijetu i mislim da je to u korjenu populizma koje vidimo danas.
Kako se snaći u postčinjeničnom svijetu, gdje veliki procenat ljudi čak kaže da nije bitno šta je istina, a šta nije? Mislim da demokratija ne može da postoji ako nema saglasnosti u vezi s činjenicama i da je to jedna od problematičnih stvari koje su došle sa internetom. Na internetu svako može da kaže šta hoće i svi imaju jednaki kredibilitet. Na to se mora odgovoriti kredibilitetom, uspostavljanjem autoriteta dobrog novinarstva na primjer. Tradicionalno novinarstvo je bilo zasnovano na standardima – ne objavljuješ nešto za šta si svjestan da nije tačno, ili to ne radiš namjerno. Potvrđuje se činjeničnio stanje, koriste se više izvora i mislim da konzumenti medija treba da se okrenu ka provjerenim medijima, ali kako će se to desiti u narednih par godina ćemo morati da sačekamo i vidimo jer živimo u drugačijem medijskom svijetu u kom fale institucije.
Da li vidite sličnosti između nacionalizama na Zapadu danas i etnonacionalizma na Balkanu devedesetih?
Mislim da svjedočimo rastu populističkog nacionalizma u brojnim zemljama Evropske unije, pa tako Orban definiše mađarski nacionalni identitet u smislu mađarske etničke pripadnosti i mislim da je to veoma problematično jer u Mađarskoj ne žive samo etnički Mađari, a etnički Mađari žive u mnogim susjednim državama. To je tendencija, ali ne još i dominantni trend, ali ako politika u EU bude sve više ličila na politiku na Balkanu - to je formula za konflikt. To znači slabljenje demokratije, ljudi će biti manje fokusirane na ideološke razlike i razlike u konkretnim politikama i fokusiraniji na karakteristike kao što je etnicitet, koje se ne mogu promijeniti.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je kazao da je liberalizam zastarao i nadživio svoju svrhu. Kako to komentarišete?
Mislim da je to suludo i da Putin nije u pravu. Razlog što imamo liberalizam danas je posljedica vjerskih ratova nakon reformacije u Evropi, koji su doveli do 150 godina ubijanja zbog religije. Liberalizam se kao doktrina pojavio sa porukom da se moraju sa strane staviti neslaganja oko kraja i da se fokusiraju na pravni okvir koji nam omogućava da živimo zajedno. To je tačno i u samoj Ruskoj Federaciji, jer Rusija nije samo pravoslavna zemlja, postoji veliki broj muslimana i pripadnika drugih vjeroispovijesti koji žive u Rusiji. U stvari, postoji bitan liberalan element u Putinovom režimu, koji da ne postoji doveo bi do ozbiljnih konflikata i separatizma u Rusiji. Kad kaže da je liberalizam mrtav, samo treba da pogleda svoju državu koja počiva na liberalnim principima kao što je međuvjerska tolerancija, u suprotnom je ne bi bilo.
Imali ste veoma oštre komentare o predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Donaldu Trampu?
Nažalost, kako vrijeme prolazi, Donald Tramp je sve gori i gori. Nedavno je napravio skandal tvitom da predstavnici Demokrata treba da se vrate odakle su došli, što je suludo jer su uglavnom rođeni u SAD. Mislim da je to igranje na kartu ogorčenosti zajednice bijelaca u SAD prema drugim zajednicama. Sjetite se da je on političku karijeru počeo dovodivši u pitanje da li je Barak Obama legitimno Amerikanac. Iako se uzdržava od još otvorenijeg rasizma, ja se bojim da je on najveći rasista na čelu SAD od kad ja pamtim predsjednike.
Da li je Tramp kao fenomen u tom smislu uzrok ili posljedica?
Donald Tramp je i uzrok i posljedica. On je pogoršao rasne animozitete i etnonacionalizme u SAD, ali ne bi bio izabran da nije postojala ogorčenost prema liberalnim elitama zbog kojih je na kraju i izabran. Morate se sjetiti da Trampa nije odabrala većina Amerikanaca, on je dobio oko tri miliona glasova manje od Hilari Klinton, ali je pobijedio zahvaljujući izbornom sistemu u SAD. Ipak, legitimno je izabran i mislim da to pokazuje strahove starije bijele zajednice u SAD koja smatra da gubi poziciju u odnosu na rasne i etničke manjine i mislim da je to neopravdana zabrinutost koja sada karakteriše američku politiku.
Da li vam se čini da govori političara kao što su Salvini ili Orban liče na govore nacističkih i fašističkih vođa tridesetih, a da javnost to ne prepoznaje jer misle da se tada mnogo otvorenije govorilo o progonima, ubijanju…? Mislim da je to tačno i da zbog toga živimo danas u ovakvom društvu sa ovim problemima, ali mislim da su današnje demokratske institucije mnogo snažnije nego u tridesetim i da postoji već odgovor na ove trendove, jer populizam nema naročita rješenja. Salvinijeva politika migracije je popularna, ali njihova ekonomska politika vodi Italiju u bankrot. Mislim da ćemo morati da sačekamo i da vidimo koliko su uspješni u potkopavanju tih institucija.
Kako je Tramp uspio da pridobije radničku klasu i šta to govori o Demokratskoj partiji?
Mislim da je Tramp kapitalizovao na ogorčenosti radničke klase prema procesu globalizacije zbog koje su mnogi izgubili poslove. Dosta je ogorčenosti prema imigraciji i na tome je Tramp vodio kampanju, iako dvije trećine Amerikanaca misli da je imigracija pozitivna pojava. Međutim, ta trećina koja ne misli tako je vrlo strastvena i Tramp je to iskoristio i gradio kampanju na tome. Mislim da je Tramp popularan jer je jedan od prvih koji je prepoznao to ogorčenje i priča jezikom tih ljudi, što su mnogi iz elita propustili da vide, žive u velikim gradovima i dobro im je, nisu povezani sa mukama tih ljudi koji žive u drugim krajevima SAD.
Gdje je tu ljevica?
Ljevica je izgubila dodir sa svojom bazom, u radničkoj klasi i sindikatima. Mislim da ljevica treba da se vrati ekonomskoj agendi koja se obraća tim ljudima. U SAD i drugim državama se ljevica bazirala na politici identiteta - etničkim, rasnim, seksualnim. Sve to ima mjesto, ali ne može da bude u fokusu politike ljevice i to je ono što je dovelo ljevicu do nivoa na kom je sada.
Kako smo uopšte došli do ove situacije?
Mislim da nije toliko teško razumjeti - jedan od problema života u liberalnoj demokratiji je što se uzme zdravo za gotovo. U Poljskoj je, uprkos velikoj mržnji prema komunizmu, većina građana rođena enakon pada komunizma i nemaju sjećanje na život u komunizmu, pa se život sa uspostavljenim institucijama njima ne čini kao neko dostignuće kojim su se oslobodili diktature. Demokratija se uzme lako zdravo kao gotovo čim postane normalan tip vladavine i drugi tipovi identiteta postanu relativno bitniji, a svakako da je doprinijeo i porast ekonomskih nejednakosti.
Kako vidite “kinesko čudo” - ono što se može opisati kao brutalni kapitalizam bez liberalne tradicije, često nauštrb ljudskih, posebno radničkih prava i shodno tome uticaj Kine u svijetu?
Održivost je upitna kada je u pitanju Kina i mislim da se to može ogledati i kroz primjer Crne Gore. Bavili smo se u Podgorici slučajem autoputa koji je značajno uvećao javni dug Crne Gore i mislim da je upitno koliko ćete moći da otplaćujete taj kredit dugoročno. Imate primjer Šrilanke, Mjanmara, Etiopije koje su poslovale sa Kinom, to je atraktivna ponuda kada dođu sa paketom za infastrukturu, a Zapad to nije uradio, i onda dođu Kinezi koji kažu da mogu da finansiraju, da izgrade i to brzo urade. Za političke lidere je to primamljiva ponuda, ali moraju da vode računa o održivosti jer može da dovede do nivoa nacionalnog duga koji znači da morate da predate dio nacionalnog suvereniteta ili da pristanete na ponižavajuće uslove. Kinezi rade ono što su loši imperijalisti bili osuđivani da rade prije jednog vijeka.
Šta je rješenje sada kada se istorija sa velikim I vratila u velikom stilu, a liberalizam napadaju i sa desna i sa lijeva?
Mislim da je rješenje prilično jednostavno – pobjeda na izborima, izbor partije koja podržava liberalni poredak i liberalne institucije. One moraju da mobilišu ljude i naprave ubjedljive argumente za to. Na evropskim izborima je postojalo puno zabrinutosti da će populističke partije ostvariti većinu u Evropskom parlamentu i mislim da je to dobra stvar. Ali na nivou država, i u Evropi i u SAD, ljudi treba da se mobilišu i jednostavno glasovima odbace populizam.
Bonus video:
