Srpski sociolog i politički analitičar, Jovo Bakić, ocijenio je da autoritarni režimi u Srbiji i Crnoj Gori, s dominantnom partijom na vlasti, izazivaju proteste, jer ne postoji drugačiji način za suprotstavljanje.
“Kako drugačije da im se suprotstavite kada su oni obesmislili sve institucije, a naročito izbore, skupštinu i pravosuđe? Kako drugačije da doprete do građana, ako su sredstva masovnog opštenja, a naročito televizije s nacionalnom pokrivenošću, u funkciji vlasti, zbog čega sistematski duhovno truju publiku? Drugim riječima, opozicija nema drugog izbora”, kazao je Bakić.
Govoreći o novom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, čije usvajanje planira crnogorska vlast, Bakić je istakao da ga treba shvatiti kao pokušaj slabljenja i disciplinovanja neistomišljenika, unošenja razdora u opoziciju i suzbijanja opozicionog djelanja.
“Mitropolija crnogorsko-primorska predstavlja režimu, istine radi, ne samo ovom u Crnoj Gori, već i onom u Srbiji, neposlušnu, a istorijski ukorijenjenu i važnu društvenu ustanovu, što autoritarni režim ne podnosi, jer zahtijeva slijepu poslušnost svih društvenih grupa i ustanova, pa otuda novi zakon treba shvatiti kao pokušaj slabljenja i disciplinovanja neistomišljenika, unošenja razdora u opoziciju i suzbijanja opozicionog djelanja uopšte”, ocijenio je Bakić u intrevjuu “Vijestima”.
Kakvi su trenutni odnosi između Srbije i Crne Gore?
Nažalost, rđavi su.
Posljednje zaoštravanje odnosa između dvije zemlje bilo je zbog namjere Crne Gore da usvoji inovirani Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Zbog pitanja statusa imovine kojom sada upravlja Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, oštre poruke stigle su i od crkvenih velikodostojnika i pojedinih tamošnjih političara. Da li je ovo vjersko, nacionalno ili političko pitanje?
Vjersko i političko se često prožimaju. Naime, svakoj vlasti potrebno je što ubjedljivije pravdanje, a konfesije odvajkada pravdaju vlast. Primjerice, u Starom zavjetu stoji: „Izvršavaj naredbu kraljevu, i to zbog zakletve Bogu (…) jer kraljeva je riječ najjača, i ko mu smije reći: ‘Šta to radiš?’“; a u Novom: „nema vlasti da nije od Boga“ i „Podajte caru carevo, a Bogu božje“. Otuda se vladari najčešće trude da imaju zadovoljnu crkvenu jerarhiju, a potonje da budu poslušne vlastima. Primjerice, SPC u Srbiji, kroz usta patrijarha Irineja, pravda autoritarni režim uprkos brojnim pokazateljima njegove umiješanosti, jer stalno dobija vrijedne poklone iz budžeta, tj. od siromašnih poreskih obveznika, dok sama ne plaća ni porez na dobit koju ostvaruju njena preduzeća ni na imovinu, pa je postala jedna od najbogatijih ustanova u jednom od najsiromašnijih društava u Evropi. Istovremeno, već od malih nogu se ljudi posredstvom vjeronauke zaglupljuju, pa danas imate i raznovrsna izmišljanja tradicija poput magijskih radnji u vozilima gradskog prevoza, dok ona prolaze kraj pravoslavnih hramova, ili osveštavanja kafana, kockarnica i kupleraja, pa i duhovnih trovačnica poznatih pod nazivom „rijaliti“. U posljednja dva stoljeća, dobu nacionalizma, crkve su nerijetko njegovi provodnici, pa je to slučaj i sada svuda na Balkanu, a veoma često i drugdje.
U konkretnom slučaju, međutim, valja naglasiti da Mitropolija crnogorsko-primorska predstavlja režimu, istine radi, ne samo ovom u Crnoj Gori, već i onom u Srbiji, neposlušnu, a istorijski ukorijenjenu i važnu društvenu ustanovu, što autoritarno-mafijaški režim ne podnosi, jer zahtijeva slijepu poslušnost svih društvenih grupa i ustanova, pa otuda novi zakon treba shvatiti kao pokušaj slabljenja i disciplinovanja neistomišljenika, unošenja razdora u opoziciju i suzbijanja opozicionog djelanja uopšte. Otuda je za sve protivnike autoritarno-mafijaškog režima u Crnoj Gori, a ne samo za pravoslavce ili pravoslavne Srbe – kažem ovo kao Srbin, ali i kao nekršteni agnostik, ljevičar i protivnik svakog autoritarnog i naročito mafijaškog režima – važna podrška Mitropoliji u otporu tom i takvom režimu. Ukoliko se pak nacionalistički razmišlja, onda će potreba za obračunom sa „srpskom“ crkvom prevagnuti nad otporom režimu, pa će nacionalizam, ovoga puta crnogorski, po ko zna koji put na ovim prostorima, zadugo odložiti, ako ne i onemogućiti, demokratizaciju društva.
Iako ni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić po Ustavu nisu najjače političke figure u sistemu, kada god se govori o odnosima dvaju zemalja, personifikacija su upravo Đukanović i Vučić. Koje su sličnosti između Vučića i Đukanovića?
To su politička braća od stričeva, Slobodana Miloševića iVojislava Šešelja. Danas imaju brojne rođake u svijetu, a neki su veoma moćni: Vladimir Vladimirovič Putin, Tajip Erdogan,Donald Tramp, a iza njih Viktor Orban. Crnogorski glavar svakako najduže vlada u Evropi, već oko tri decenije. Pretpostavljam da mu je cilj da nadmaši kralja Nikolu Petrovića. S obzirom na godište i dosadašnji staž, kao i međunarodno i domaće crnogorsko okruženje, na dobrom je putu, blagoš svima nama kojima je Crna Gora na srcu, a naročito samim građanima Crne Gore. On je Vučićev stariji brat, pa mlađi, ne samo od svoga oca i strica, već i od njega vrijedno uči. Jedno vrijeme ih je savjetovao Beba Popović od kojega su obojica izvukli sve najrđavije što se od jednoga čovjeka može izvući, a to, kada je riječ o Bebi, niko ne smije da potcijeni. Ustav u autoritarnim režimima ništa ne vrijedi, već se, sjetimo se režima Slobodana Miloševića, moć seli s najmoćnijom ličnošću s položaja na položaj, koji ona trenutno zauzima, sasvim nezavisno od onoga što u ustavu piše. Naposlijetku, ono što braću od stričeva odvaja od ostalih rođaka jeste i ona povezanost, kao baština ratova za jugoslovensko nasljeđe. O njima i domaća i strana štampa navodi ozbiljne i prilično vjerodostojne pokazatelje, a tužilaštva, naravno, ni prstom ne smiju da mrdnu, sve i kada bi htjela.
Jedan ste od prvih profesora sa beogradskog Univerziteta koji je podržao proteste “1 od 5 miliona”. Protesti u Srbiji još traju, dok su u Crnoj Gori “na pauzi” i postoji najava da će biti nastavljeni prije jeseni. Šta mislite o tom vidu borbe?
Autoritarno-mafijaški režimi s dominantnom partijom - u Crnoj Gori DPS, a u Srbiji SNS, izazivaju ovakvu vrstu djelanja. Kako drugačije da im se suprotstavite, kada su oni obesmislili sve institucije, a naročito izbore, skupštinu i pravosuđe? Kako drugačije da doprete do građana, ako su sredstva masovnog opštenja, a naročito televizije s nacionalnom pokrivenošću, u funkciji vlasti, zbog čega sistematski duhovno truju publiku? Drugim riječima, opozicija nema drugog izbora. Sjetimo se, ni režim Slobodana Miloševića nije pao bez pobune na ulici, jer takvi režimi ne padaju na izborima, čak iako na njima izgube. Preveliki je mafijaški ulog da bi mogli da priznaju poraz i mirno predaju vlast. Da li poslije vodeći pripadnici takvog režima mogu mirno preći u opoziciju, osim ako se s njom ne nagode na štetu građana?
Glavari nam poručuju: „Bezočni lopovluk se isplati”
U Crnoj Gori i u Srbiji je bilo slučajeva objelodanjivanja plagijata doktorskih radova političara, koji za to nijesu snosili nikakve konkretne posljedice, nego su nekad bili i unaprijeđeni. Kakvu nam to poruku šalje?
Glavari nam poručuju: „Bezočni lopovluk se isplati! Lažite što masnije, kradite koliko god možete zahvatiti! Ako ste vlastima poslušni i imate moćnog patrona, možete bez opasnosti objelodaniti svu svoju bestidnost, i napredovaćete uprkos njoj, jer imate političku podršku“. Naravno, nemate svoju ličnost, jer ona ne smije postojati, nemate dostojanstvo građanina, jer građanin ne smije postojati, o republici ne smijete ni sanjati, jer u njoj se autoritarno-mafijaška vlast ne može održati i pritom trabunjate o naciji i njenom iskonskom postojanju i neopisivom dostojanstvu i veličini, jer nacionalizam sve prethodne činjenice zamagljuje, a vlast hulja produžava. Svakako, ovaj nacionalizam pomaže i onima koji od jutra do sjutra rade više privremenih ili povremenih poslova kako bi prehranili sebe i porodicu da ne vide ni svu bijedu i jad u kojima provode svoje živote ni one koji su za to odgovorni.
Intelektualci se udružuju zbog odgovornosti prema društvu
Član ste neformalne grupe intelektualaca “Samoodbrana”. Koliko je važno da se intelektualci udružuju i iznose stavove o aktuelnoj vlasti, problemima u društvu…?
Intelektualac je stvaralac u nauci ili umjetnosti koji javno iznosi stavove o javnim stvarima koje ga se lično ne tiču (u smislu izvlačenja neke koristi), u cilju uticanja na javnost. Po pravilu su intelektualci veliki individualci i teško se udružuju. U ovom slučaju je, međutim, riječ o izuzetnoj situaciji, jer pripadnici Samoodbrane su odreda najdublje zabrinuti zbog katastrofalnog društvenog stanja u kojem se građani jedne republike masovno pretvaraju u obične podanike autoritarno-mafijaškoj vlasti koja je otela njihovu republiku, dok te neprijatne činjenice zamagljuje banalnim nacionalizmom-na primjer megalomanski projekt „Beograd na vodi“ koji bi trebalo da ima „najvišu kulu“ i „najveći šoping-mol“ na Balkanu, dok bi se na svim ulazima u Beograd na visokim jarbolima vijorile velike nacionalne zastave. Vlast to čini gazeći dostojanstvo ličnosti, obezbjeđujući im posao ili prijeteći da će ostati bez njega, najčešće za bijednu nadnicu i u očajnim radnim uslovima, samo ako njihovi najbliži i drugi koje moraju da obezbijede kao sigurne glasače glasaju za vladajuću stranku, i demagoški ih zaluđujući preko kontrolisanih sredstava masovnog opštenja. Kada imate takav sistem, nemate slobodnu ličnost, dostojanstvenog građanina, niti republiku, već tek jednu banana-državu koja zavisi od vođa čiju vlast suštinski održavaju velike sile, čiji se kapitalisti bogate na bespoštednom izrabljivanju poniženih i obezvrijeđenih ljudskih bića na periferiji svjetskog kapitalističkog sistema. Naposlijetku, zabrinuti smo i zbog demografsko-privrednih trendova koji jemče ubrzano starenje, siromašenje, pa i moguće postepeno nestajanje nacije, ako se ne zaustave i ne preokrenu negativni dugoročni trendovi. Udružili smo se iz dubokog osjećaja očajanja koji izaziva u svima nama stanje društva u kojem živimo, kao i zbog dubokog osjećanja odgovornosti pred tim društvom u kojem smo stekli izvjestan ugled. Potrebna je međusobna solidarnost i veliki rad da bi građanska Samoodbrana bila uspješna, iako to nije i jemstvo uspješnosti s obzirom na duboke strukturne prepreke - periferni položaj u svjetskom kapitalističkom sistemu, patronažno-klijentelistički politički sistem i iskvarenost ljudskih karaktera u posljednje tri do četiri decenije - koje stoje pred svakim racionalnim djelanjem društvenih grupa.
Bonus video:
