Naš pristup kao autora je jasan: kao publicisti i istraživači, kao novinari... ali i kao članovi Demokratske partije socijalista (DPS), želimo ovom knjigom da afirmišemo dostignuća koja je Crna Gora osvojila u demokratiji u razvoju višestranačkog parlamentarizma.
Te činjenice su tadašnje novinare i urednike “Pobjede” Gorana Sekulovića i Jovana Stamatovića, kako tvrde u predgovoru, “obavezale da nepristrasno i objektivno” naprave analizu rada Vlade Republike Crne Gore i njenog premijera Mila Đukanovića za prvih šest godina.
Knjiga Premijer pobjedničkog duha (1996) prati šest godina rada Đukanovića, kao prvog premijera prve “demokratske” Vlade u Crnoj Gori, koja je formirana nakon pobjede na prvim višestranačkim izborima u toj republici nakon pada komunizma.
Knjigu je izdalo tada državno Novinsko javno preduzeće Pobjeda, uoči parlamentarnih izbora 1996. godine, kada je DPS osvojio 49,9 odsto glasova od izašlih birača, pobijedivši koaliciju Slavka Perovica i Novaka Kilibarde- Narodna sloga.
Sekulovića, jednog od autora knjige, u petak je većinom glasova prisutnih poslanika Skupština izabrala za člana Savjeta Radio-televizije Crne Gore (RTCG), umjesto Gorana Đurovića, kojeg je zakonodavni dom razriješio te funkcije.
Osim knjige Premijer pobjedničkog duha, Sekulović je autor još tri propagandističke knjige o Đukanoviću: Enigma jedne harizme: prilog crnogorskom samoosvješćenju (1998), Đukanović: jedan odgovor na crnogorsko pitanje i drugi politički eseji (2001) i Milo, oćemo koš! (2002).
Ostale knjige štampalo je Društvo za očuvanje baštine sa Cetinja.
Zanimljivo je da su sve četiri knjige objavljene uoči parlamentarnih izbora, kada je pobjeda Đukanovića i DPS-a bila neizvjesna zbog tadašnjih društvenopolitičkih situacija i stvaranja novih političkih blokova.
Knjigu Enigma jedne harizme mnogi crnogorski pisci smatraju kao nastavak knjige, objavljene dvije godine ranije, a štampana je uoči parlamentarnih izbora nakon cijepanja DPS-a, na kojim je Đukanović (sa koalicionim partnerima) pobijedio dotadašnjeg saveznika Momira Bulatovića (SNP):
Preostale dvije knjige objavljene su u vrijeme kada Đukanović prelazi sa srpske na crnogorsku retoriku.
Prva Đukanović: Jedan odgovor na crnogorsko pitanje, izlazi u godini kada DPS (i SDP) na parlamentarnim izborima nije osvojio dovoljnu većinu. Zbog toga su izbori ponovljeni naredne godine kada je DPS (sa širom koalicijom) osvojio većinu, a uoči tog događaja izlazi Selculovićeva nova knjiga o Đukanoviću Milo, hoćemo koš!.
Ta knjiga govori o predsjedniku DPS-a kao “junaku podgoričkih grafita”.
S obzirom da je, kako navodi u pomenutoj knjizi, od početka član DPS-a, uz bivšeg odbornika DPS-a barske Skupštine Slobodana Pajovića, Sekulović je drugi član Savjeta RTCG sa stranačkim bekgraun- dom u istoj partiji.
Sekulović nije želio da razgovara sa novinarom “Vijesti", kazavši da zbog bolesti jednog člana porodice ne može da daje izjave.
Da li je Sekulović i dalje član partije sa najvećim brojem poslanika u cnogorskoj Skupštini, “Vijestima” nije odgovoreno niti iz DPS-a.
Član Savjeta RTCG, prema Zakonu o nacionalnom javnom emiteru,ne smije da bude “stranački funkcioner”.
NVO lcoje su podržale njegovog protivlcandidata aktivistu Radoša Mušovića (CRNVO), više puta su saopštili da su visoki funkcioneri DPS-a agitovali kod drugih crnogorskih organizacija civilnog sektora da podrže Sekulovića na konkursu za jednog člana Savjeta RTCG.
Njega su, između ostalih NVO koja se bave ljudskim pravima, podržali i lovci, fitnes klubovi, mažoretkinje, plesači, lculturno-umjetnička društva...
Sekulović je 2015. godine, pored viceguvernera Centralne banke Nikole Fabrisa, bio jedan od pisaca kojima je zbog teške materijalne situacije Ministarstvo prosvjete, tada na čelu sa aktuelnim gradonačelnikom Podgorice Slavoljubom Stijepovićem, dodijelilo materijalnu pomoć od 300 do 500 eura.
Kako je uspio da sačuva zajednicu sa Srbijom
Premijer pobjedničkog duha, jedina Sekulovićeva knjiga u koju su “Vijesti” imale uvid, Đukanovića opisuje kao premijera koji je “samouvjerenim i pobjedničkim duhom” uspio da sačuva zajednicu sa Srbijom, koji želi da zaštiti cijeli srpski narod, a ne može da shvati opoziciju koja želi Crnu Goru, nezavisnu od Srbije.
Pisci tada opisuju stvarnost totalnu različitu od današnjice, gdje se Đukanovićeva partija predstavlja kao jedini pravi zaštitnik nezavisne Crne Gore i oštro kritikuje dio opozicije, koji želi ponovno zajedništvo sa Srbijom.
U toj “nepristrasnoj i objektivnoj” knjizi nijednom riječu nijesu pomenute stvari koje Vlada nije uradila ili ih je, pak, uradila pogrešno, već cijela analiza više liči na izborni program DPS-a.
lako bi knjiga, sudeći po prvom poglavlju napomeni autora, trebalo da analizira rad cijele Vlade Crne Gore, najvećim dijelom analizira i hvali premijerove riječi i postupke.
Čovjek koji je odlučno iskazivao svoju misao
Može se reći da mu (Đukanoviću) je... u snalaženju da opstane na neizvjesnom moru tadašnjih anarhičnih prilika na ovom dijelu Balkana, pomogla njegova urođena realnost, sposobnost da zrelo pomisli i odlučno i jasno iskaže svoju misao, ne zazirući od toga kako će ona biti primljena, ponekad i od svojih najbližih saradnika i partijskih drugova. To je citat iz boldovanog ćiriličnog teksta iz drugog poglavlja “Skica za portret Mila Đukanovića”, u kojem se tadašnji premijer opisuje kao premijer nesvakidašnjih sposobnosti i harizme, zahvaljujući kome je Vlada za šest godina postojanja učinila “najviše što je mogla”.
“Mislimo da je zapravo ‘krunski’ dokaz da je od samog početka Vlada imala izgrađenu reformsku svijest, viziju i strategiju razvoja Crne Gore, to da je neprekidno već šest godina na njenom čelu jedan čovjek... Riječ je o čovjeku koji je od višestranačkih izbora bio nominalno drugi čovjek partije, a kasnije i danas jedan od njenih potpredsjednika; uz to bira je zaredom u dva mandata u premijera. Bez sumnje svaka objektivna i nepristrasna analiza pokazuje da je upravo g. Milo Đukanović dao izuzetno veliki doprinos ‘imidžu’ Vlade, njenom prestižu u javnosti, prepoznatljivom metodu djelovanja, rezultatima koje je postigla, kontinuitetu, jedinstvenosti i sutentičnosti njenog rada”, pišu Sekulović i Stamatović...
Bonus video:
