Za spas Crne Gore potrebno je jedinstvo čitave opozicije i masovni protesti građana jer nakon 30 godina vladavine DPS-a samo je pohara njihova konstanta a državna nezavisnost samo pokriće, ocijenio je Džemal Perović, jedan od lidera Pokreta “Odupri se” i bivši poslanik Liberalnog saveza Crne Gore.
Povodom 30 godina od osnivanja LSCG - 26. januara 1990. on je u intervjuu “Vijestima” podsjetio da je ta partija promovisala nezavisnost ali ne ovakvu - privatizovane države.
Prošlo je 30 godina od osnivanja Liberalnog saveza Crne Gore. Osim nezavisnosti Crne Gore, šta su bili osnovni ciljevi LSCG?
Prije 30 godina taj cilj je sročen ovako (parafraziram ukratko): LSCG se zalaže za reformisanje SFRJ na demokratskim osnovama uz poštovanje prava svih naroda, ali ako samo jedna federalna jedinica napusti, Crna Gora poteže svoje istorijsko pravo na državu i mi ćemo se zalagati za nezavisnost.
U naletu nacionalizma i težnje za dominacijom, mi smo proglašavani separatistima, od onih koji su se tada separirali od normalnog svijeta. Naši ciljevi su onda saopšteni jasno i aktuelni su i danas. Slobodan pojedinac, slobodan narod, poštovanje ljudskih prava, slobodno tržište, vlast u službi građana i tako dalje. Ukratko da u Crnoj Gori padne Berlinski zid i jednopartijska diktatura. Aktuelno i danas.
Tada ste se suprotstavljali politici Slobodana Miloševića, koju je tada jedinstveni DPS podržavao i bili protiv ratova na prostoru ex Jugoslavije?
Održala nas je nada da će ludilo proći i snažno uvjerenje da smo na putu pravde i istine. Iako u manjini, Liberalni savez nas je spojio, s kraja na kraj Crne Gore i iz toga su nikla trajna prijateljstva. Bili smo kao jedna porodica što smo priželjkivali i za Crnu Goru. Jedan od slogana LSCG iz tog vremena bio je: “Crna Gora jedna familija. Naša familija u Evropi”. Naravno nismo ni sanjali da će najbolji učenik balkanskog kasapina (Slobodana Miloševića), kada se “okrene” Evropi, postati dželat Liberalnog saveza. Ne zna se koje je vrijeme bilo teže, ono sa Miloševićem ili kada je naumio da pravi privatnu državu. Meni lično, je ovo drugo bilo neuporedivo teže. Kada svakim danom saznaješ ko nas je sve napustio i koga je uhljebio. Ali ne tek tako, promijeni čovjek partiju. Morao je taj da opravda dobijene privilegije javnim istupima protiv dojučerašnjih prijatelja. Ti, koje je uhljebio, postali su udarna pesnica režima protiv iskrenih liberala i liberalnih vrijednosti, promoteri njegove privatne države. Apanažni, naravno.
Da li se LSCG borio za državu, koja, prema ocjenama Evropske komisije i međunarodnih organizacija još nije uspostavila vladavinu prava, ne uspijeva da se izbori sa kriminalom i korupcijom i ima prezaduženu ekonomiju?
Naravno da nije. I u tome je velika zabluda koja se uporno ponavlja. Nije režim preuzeo ništa od LSCG, pa ni izvornu ideju nezavisnosti. Poznata je izjava genijalnog i časnog Slavka Perovića da, kada bi birao između demokratske zajednice sa Srbijom i autoritarne nedemokratske Crne Gore, odabrao bi Srbiju. Ogromna je to razlika. Poređenje Milove i naše Crne Gore i nalaženje sličnosti samo je služilo onima koji su je u međuvremenu opljačkali, a još više onima koji su držali vreću. Ovih drugih kao da je više. Čujem da su članovi DPS-a ljubomorni na njih.
Znači, nakon 30 godina vladavine, samo je pohara njihova konstanta, a godina 2006. samo pokriće. Brane državu! A kako je brane? Ne daju da u nju uđe vladavina prava. Ne daju građanima ni da rade i stvaraju normalno i da od toga imaju dostojanstven život. Sada već ne daju ni planine, rijeke, jezera,…sve bi uzeli, sve što o nebo ne visi. Njima je država imovina, a nama je bila i ostaće domovina – da parafraziram časnog Mira Vickovića.
LSCG je u najtežim vremenima pokazao kako se bori za Crnu Goru i građane. Šta nedostaje današnjoj opoziciji?
Dugogodišnja (nikada smijenjena) vlast napravila je ovakvu opoziciju. Suviše je moći, suviše bogatstva je koncentrisano u režimu i to dođe kao očekivana posljedica toga. U državi gdje vlada sistemska korupcija sve je podložno zastrašivanju, ucjeni, kupovini (ili likvidaciji!). Zbod toga, ja ne izjednačavam odgovornosti za stanje u društvu. Mora biti gradacije. Ne mislim, kao neki, da su i vlast i opozicija podjednako krivi. Neka sloboda govora u Crnoj Gori ipak postoji i nekakvi izbori (“prokleta mogućnost izbora” – da parafraziram Dž. Štulića). Opozicija artikuliše nazadovoljstvo građana i postoji danas većina za smjenu režima, ali je problem što opozicija ne slijedi formulu za njegovu smjenu. A to je jedinstvo opozicije oko zaustavljanja pljačke i uspostavljanja demokratije. Sve druge teme treba da se riješe u demokratskom ambijentu i regularnoj proceduri. U političkom smislu to znači da opozicija ne treba da daje legitimitet ni zarobljenim institucijama, ni lažnim izborima.
Lider LSCG Slavko Perović govorio je da LSCG ne želi graditi državu na romantiziranom nacionalizmu ili nacionalšovinizmu, “Crna Gora će biti jednako država Srba, i Bošnjaka i svih drugih”. Smatrate li da bi LSCG i danas, u uslovima visokih tenzija zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ostao pri ovom stavu?
Naravno. To su trajne vrijednosti. I nacionalni romantizam nam se pogrešno pripisivao. Stalno smo isticali da je Liberalni savez stranka političkog diskontinuiteta. Sa liberalnim programom se ne može vezati nijedna ideja prošlih vjekova. Željeli smo demokratsku državu, zasnovanu na civilizacijskim dostignućima modernog doba i stalno to naglašavali. Religija i sve lične slobode, uvjerenja, izražavanja, ljudska prava kao nedjeljive, jednakost pred zakonom, ravnopravnost polova, Evropska konvencija…, za većinu tada nepoznanica ili daleka utopija. Ispričaću zanimljiv detalj kao ilustraciju. Na samom početku mandata ‘93. godine, kada smo dobili ponudu za potpredsjednika Skupštine, u poslaničkom klubu gdje smo se neki od nas, tek upoznavali između sebe, Slavko Perović je predložio:”Ja mislim da bi, za to inače simbolički ponuđenu funkciju, naša poruka njima i javnosti trebalo da bude takođe znakovita/simbolična, znači Džemal ili Stanka da ne obrazlažem dalje”. Zamislite, u jeku rata i međunacionalne mržnje izaberu mene. Anonimusa, bez političkog iskustva.
Što teža bude borba, pobjeda će biti slađa
Bili ste jedan od lidera pokreta “Odupri se” koji je organzovao proteste tokom 2019. Da li će i tokom 2020. biti protesta u organizaciji pokreta “Odupri se”?
U pokret “Odupri se” sam se uključio iz osjećaja obaveze da dam svoj doprinos povezivanju svih nas koji ne želimo da živimo u nedemokratskoj državi sa zarobljenim institucijama, uvjeren da se vrijedi boriti za oslobađanje od mafijaškog režima i da se to može samo uličnim protestima. Bilo je propusta, ali smo pokazali da građani masovno žele smjenu režima. Građani to još mogu. I moraju. Što teža bude ta borba, pobjeda će biti slađa. Zato nije važno hoće li to biti u organizaciji “Odupri se” ili modifikovano, prošireno,… uglavnom protesti moraju biti nastavljeni. Ovo je presudna godina da spasimo Crno Goru. Imamo Sporazum o budućnosti i ja kao potpisnik nikada neću odustati: ni od protesta, ni od Sporazuma.
Crnoj Gori trebaju slobodni izbori, sa otvorenim listama, i za 6 mjeseci se mogu napraviti reforme. Dovoljno je da građani izaberu 100 poštenih, hrabrih i nekompromitovanih, pa da državu vratimo na put prosperiteta.
Kada opljačkaju sve nevažno je ko ima većinu, jer će hobotnica vladati Crnom Gorom
Da li bi nešto bilo drugačije na političkoj sceni da postoji LSCG?
U ovom ambijentu, Ne. Nije mi žao. Bilo bi to mrcvarenje. Ježim se kada prepoznam to. Taj njuh režima da uoči pravu opasnost i pokrene mehanizam. Kroz slično sam prošao i tokom masovnih građanskih protesta u organizaciji pokreta “Odupri se”. Ništa ne bi bilo drugačije ni sa usamljenim Liberalnim savezom danas. Hobotnica je ojačala u međuvremenu i potrebno je mnogo više od opozicionog djelovanja jedne partije. Pamtim rečenicu Slavka Perovića negdje 2001. godine: “Za koju godinu, kada opljačkaju sve, biće nevažno ko je dobio većinu, možeš imati sve poslnike, njih 81, hobotnica će vladati Crnom Gorom”. To imamo danas.
Bonus video:
