Predsjednik Radničke partije, Maksim Vučinić, ističe da javnost već duže vrijeme ne zna ništa o dešavanjima u nikšićkoj Željezari, kao i da je skora posjeta ministra turske vlade Čavušoglua bila je indikativna – „mudro je zaobišao Tosčelik i prvi put nije bilo pompe i posjete vladajuće garniture Željezari, izostali su hvalospjevi, priča o novim radnim mjestima i obećane hiljade tona čelika“.
“Kao glavni adut razvijanja crnogorsko-turske saradnje vlast je označila nikšićku Željezaru. U moru pitanja koja muče radnike Tosčelika izdvojio bih pitanje vlasništva. Nije tajna da kompanija Tosčelik, koja raspolaže sa jedan euro osnivačkog kapitala, ustvari nema vlasništvo nad nikšićkom Željezarom. Pravi vlasnik je Tosjali holding. Zašto bi fabrikom od nacionalnog značaja, upravljala firma koja zapravo nije njen vlasnik? Sama ova činjenica već dovodi do sumnje u regularno poslovanje kompanija umiješanih u priču nekadašnjeg privrednog giganta Crne Gore i Jugoslavije“, navodi se u saopštenju za javnost koje potpisuje Vučinić.
Prema njegovim riječima, kada je proizvodnja u pitanju, stiče se utisak da fabrika polako samu sebe pretapa, imajući u vidu da je ugašen proces proizvodnje kontinuiranog livenja i da je pogon izrezan a kasnije je istopljen kao sirovina. Isti tretman, ističe Vučinić, zadesio je i pogon vučionice žice.
"U nedostaku novca za pokretanje proizvodnje menadžment se nerijetko koristi čudnim načinima nabavke sirovina, pa i time da čak šine sa željezničke infrastrukture fabrike reže i topi. Da li ista sudbina čeka bluming valjaonicu, najveći pogon nekadašnje Željezare“, pita predsjednik Radničke partije.
Podsjeća da je novi vlasnik Željezare predstavljen kao strateški značajan partner kome je nekadašnji nikšićki gigant samo ulazna karta i početak plodonosne saradnje.
„U praksi se pokazalo da je ta priča lažno obećanje i predizborni trik. Danas, osam godina kasnije, vidi se da sva ta priča nalikuje na prošle pljačkaške privatizacije. Šta više ih je nadmašila jer su prošle uprave izvlačile profit uz minimalne troškove, odnosno minimalne zarade radnika, dok su današnje zarade na apsolutnom minimum, a gubici neuspješnog poslovanja nadoknađuju se uništavanjem imovine fabrike“, navodi Vučinić.
Kako tvrdi, javnosti je manje poznato da je dug Tosčelika prema Opštini Nikšić dosegao milionske iznose i pita da li će se „po starom receptu poštovanja investitora“ i lokalna uprava grada pod Trebjesom odlučiti da oprosti dugove strateškom partneru.
„Pokazalo se da Tosčelik nije na nivou kompanije koja bi mogla upravljati Željezarom što svjedoči veliko neznanje samog procesa livenja gdje je zbog odstupanja od standarda svaki treći ingot prosut. Da je za ovakvo stanje, osim neznanja, odgovoran neozbiljan pristup i nebriga govori nam izjava direktora Fuada Tosjalija, kada je rekao da Željezara ne može dovoljno dobro da posluje zbog toga što je rudnik gvožđa mnogo udaljen, ne znajući da Željezara zapravo i ne topi rudu gvožđa već staro željezo. Kada se svemu navedenom doda analiza poslovanja Vlade Crne Gore i turskih kompanija iz koje se vidi da je za novu peć kupljenu od takođe turske kompanije 2011. na 2012. Vlada Crne Gore, odnosno poreski obaveznici, dali cirka 32 miliona, a krajem 2012. istu Željezaru, čija je stečajna masa procjenjena za duplo veću vrijednost od kupljene peći, prodala za 'tričavih' 15 miliona i sto hiljada eura”, stoji u saopštenju.
Vlast je, ističe Vučinić, imovinom koju su sticale generacije radnika Željezare i novcem iz budžeta, pomogla ekonomiju “ekonomskog diva“ sa Istoka.
„Time nas je ponovo stavila u dilemu da li je po srijedi neznanje ili korupcija. Na izborima 2012. i više puta od tada, za sve predizborne kampanje je ova privatizacija predstavljena kao najbolja i kao odraz brige Vlade za radnike i Nikšić. Da li bi se danas ovo nazvalo potpunom propasti Željezare ili vlast i dalje smatra da je dovela strateškog investitora koji će preporoditi željezaru“, zaključuje predsjednik Radničke partije.
Bonus video:
