Parlamentarni izbori koji su zakazani za 30. avgust će biti jedanesti od uvođenja višepartizma u Crnoj Gori. Po mnogo čemu će ovi izbori biti drugačiji od prethodnih deset, a to se najbolje vidi ako se osvrnemo na ono što su dosadašnji izborni ciklusi bili.
Izbori 1990.
Prvi višestranački izbori za Skupštinu održani su nakon AB revolucije i u predvečerje rata, u decembru 1990. godine i na njima je pobijedio Savez komunista Crne Gore (SKCG), stranka koja je kasnije promijenila ime u Demokratsku partiju socijalista (DPS).
Ta stranka je u tim okolnostima očekivano osvojila više od 171 hiljadu glasova, odnosno 83 od 125 poslaničkih mjesta.
Osim SKCG u parlament su ušli Savez reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ) sa 17, Narodna stranka (NS) s 13 i Demokratska koalicija savez muslimansko-albanskih stranaka s 12 poslaničkih mjesta.
Kampanja je bila više nego prljava, a AB-ovci su projektovali mržnju isijavajući je sa svih državnih medija koji su joj bili pod kontrolom. Kampanja protiv reformista bila je do te mjere jaka da lideru reformista, saveznom premijeru Antu Markoviću, aktivisti Saveza komunista nijesu dozvolili ni da ruča u Virpazaru.
Zanimljivo je da pučisti iz AB revolucije, kada su preuzeli vlast, nisu imali u planu parlamentarnu demokratiju, čak je sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović govorio da će se narod na referendumu izjasniti o tome da li da se dozvoli višepartijski sistem. Njihov politički otac Slobodan Milošević zalagao se za višestranački sistem u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda, pa su zato izbori u obje republike održani nakon svih ostalih u SFRJ.
Izbori s mehanizmima jednopartijskog sistema kontrole institucije i medija, biračkog spiska i svega ostalog nijesu bili ni slobodni ni ravnopravni, a ni pošteni, što će ostati ključne karakteristike i svih narednih u tri decenije, u kojima će se neki komunistički alati kontrole zamijeniti endemskom korupcijom i klijentelizmom i mahinacijama s duplim ličnim kartama i sumnijvim biračkim spiskovima.
Savez reformskih snaga CG činile su: Socijalistička partija CG (predsjednik dr Ljubiša Stanković), Liberalni savez CG (predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović), Partija socijalista CG (predsjednik mr Žarko Rakčević), Nezavisna organizacija komunista (predsjednik Mićo Orlandić), Stranka nacionalne ravopravnosti (predsjednik Džavid Šabović) i Socijaldemokratska stranka CG (predsjednik dr Vidak Vujačić) i Demokratska alternativa CG (predsjednik Izvršnog odbora dr Miodrag Perović), kao i individualni članovi. Oni su bili za radikalne ekonomske i demokratske reforme koje bi Jugoslaviju uvele u EU, a bili su veoma kritički nastrojeni prema režimima Slobodana Miloševića i Franja Tuđmana. SKCG predvođen Momirom Bulatovićem i Đukanovićem je bio za čvrsti savez s Miloševićem.
Ogromna nesrazmjera u parlamentu je još više povećana poslije izbora kada se koalicija SRSJ raspala na šest partija, jer je ubrzo i Ante Marković napustio Beograd, a njegove reforme prekrio je dim baruta, prvo na zapadu, pa kasnije u i centralnom dijelu dotadašnje države u Bosni i Hercegovini.
Izbori 1992. godine
Naredni parlamentarni izbori održani su u jeku rata na prostoru bivše Jugoslavije 20. decembra 1992. godine, a na njima je apsolutnu vlast dobila DPS osvojivši 46 od 85 poslaničkih mjesta.
Druga stranka po jačini u Skupštini tada je bila NS s 14 poslanika, zatim Liberalni savez Crne Gore (LSCG) s 13, Srpska radikalna stranka (SRS) sa osam i Socijaldemokratska partija (SDP) s četiri mandata.
Izbori su održani po proporcionalnom sistemu. Zanimljivo je da je SRS Vojislava Šešelja tada bila jedina partija koja je imala poslanike u oba parlamenta republika Savezne republike Jugoslavije, iako je u srbijanskom parlamentu imala trostruko veće učešće nego u crnogorskom.
DPS se tada zalagao za federaciju sa Srbijom, načelno opredijelio za demokratizaciju i privredne reforme, iako se ekonomija svodila na šverc kojim se punio budžet.
Jedna od tema je bilo i nacionalno pitanje gdje Narodna stranka nije negirala postojanje crnogorske nacije, ali se zalagala za razvoj srpske svijesti u Crnoj Gori. Te pozicije, kao i protivljenje “avnojevskim granicama” su trajale do kraja rata u BiH, nakon čega se NS pomjera ka ideji nacionalnog (crnogorsko-srpskog) pomirenja unutar Crne Gore.
Liberalni savez se u potpunosti afirmisao kao partija na suverenističkoj ideji i sa izrazitim antiratnim porukama.
Izbori 1996. godine
Na izborima 3. novembra 1996. godine, najviše glasova osvojila je DPS i sa 45 mandata ostala najjača stranka u crnogorskom parlamentu i osvojila apsolutnu većinu treći put u nizu što nije zabilježeno nikada u drugim bivšim komunističkim zemljama Centralne i Jugoistočne Evrope.
Do tada nezamisliva koalicija NS i LSCG-a, Narodna sloga, osvojila je 19 poslaničkih mjesta, Stranka demokratske akcije tri, dok su albanske stranke - Demokratski savez Crne Gore (DSCG) i Demokratska unija Albanaca (DUA) osvojile po dva mandata.
Ti izbori ostaju kao nostalgičan momenat sjećanja na vrijeme kada je izgledalo da je moguće vlast promijeniti na izborima, upravo zbog formiranja Narodne sloge. Jedan od efekata formiranja Narodne sloge je bilo i opadanje uticaja ekstremno lijeve i ultra nacionalističke opcije, pa su minoran broj glasova osvojili JUL Mire Marković i Šešeljev SRS. Lideri Narodne sloge su osporavali rezultate izbora i kazali da se radi o “spektakularnoj izbornoj krađi”.
Crna Gora je prethodno podijeljena na 14 izbornih jedinica bez konsenzusa s opozicijom i izborni sistem je uveliko favorizovao DPS što se najviše vidi iz činjenice da SDP koji je nastupao samostalno, sa skoro 6% glasova nije ni ušao u parlament.
Iako su lideri Narodne sloge Slavko Perović i Novak Kilibarda punili trgove i na DPS-ovo “Mi znamo kako”, uspješno uzvraćali sloganom “Tačku na pljačku”, imali su dovoljno razloga da vjeruju da su pokradeni. Lideri DPS-a su poslije prebrojanih samo jedan odsto glasova vatrometom proglasili pobjedu, sigurni da su izborne mahinacije dale rezultat. Raspad DPS-a i predsjednički izbori naredne godine, naknadno će ukazati na glavne elemente krađe, preko duplih ličnih karata, kojima su aktivisti DPS-a glasali sa više ličnih karata.
Novostvorena opozicija na čelu s Momirom Bulatovićem tražila je da se stavi pod kontrolu centralni birački spisak, jer su dobro znali gdje su i sami do tada jedinstveno krali.
Izbori 1998. godine
Prelomni momenat uoči izbora 1998. čini raskol u Demokratskoj partiji socijalista i predsjednički izbori 1997. na kojima Đukanović (“Nikad sam, uvijek svoj”) pobjeđuje Momira Bulatovića u drugom krugu i nakon čega slijede nasilni protesti.
Prvi parlamentarni izbori nakon rascjepa u jedinstvenom DPS-u održani su 31. maja 1998. godine i na njima je pobijedila koalicija Da živimo bolje - Milo Đukanović.
Ta koalicija koju si činile NS, SDP i Đukanovićeva struja u DPS osvojila je 42 mandata, SNP Momira Bulatovića je osvojila 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Izborima je prethodilo donošenje važnih političkih zakona, kojima je pak prethodilo održavanje “Crnogorskog okruglog stola” na kom je, još prije predsjedničkih izbora, 31. avgusta 1997. godine, usvojen Sporazum o minimumu principa za razvoj demokratske infrastrukture u Crnoj Gori. Tada taj dokument nisu potpisali jedino SNP i Srpska narodna stranka nastala izdvajanjem iz Narodne stranke, jer je rukovodstvo vođeno Kilibardom podržalo Đukanovića.
Izborni program DPS-a i partnera je bio baziran na dokumentu koji je Đukanović izložio 1998. Pod nazivom Strateška inicijativa SRJ - osnove za novi početak, imala je pet principa - internacionalizacija ekonomskog i društvenog života, ekonomske reforme, vladavina prava, demokratizacija političke sfere i socijalna pravda i sigurnost. Podrška Evropske unije i Vašingtona bila je opipljiva i izdašna, jer je Đukanović prepoznat kao važan faktor otpora prema Slobodanu Miloševiću.
Izborni program SNP-a se fokusirao na odbranu zajedništva Crne Gore i Srbije za koju su tvrdili da je ugrožava koalicija oko DPS-a iako su opstanak SRJ dovodili u pitanje LSCG (otvoreno) i SDP (manje otvoreno). Liberali Slavka Perovića su objašnjavali da Đukanović i Bulatović pripadaju istoj ideološkoj matrici i da će napraviti kompromis sa Slobodanom Miloševićem na štetu Crne Gore.
Potpuni izborni fijasko je doživio JUL Mire Marković koji je osvojio manje od 350 glasova.
Iako već s atributom gubitnika na predsjedničkim izborima, Momir Bulatović je prema mnogima, snažno doprinio i ovom porazu jer je usred kampanje izabran za saveznog premijera, što je navodno trebalo da demonstrira njegovu snagu i bliskost Miloševiću i zajedničkoj državi, ali efekat je bio suprotan. Plakati s njegovim likom preko noći su prelijepljeni trakom na kojoj je pisalo “UTEČE”.
Izbori 2001. godine
Nakon što je NS napustila vladajuću koliciju, zbog napuštanja platforme zajedničke države sa Srbijom, sljedeći izbori održani su 22. aprila 2001. godine i na njima je najviše glasova osvojila koalicija Pobjeda je Crne Gore, DPS-a i SDP-a, s ukupno 36 poslaničkih mjesta, ali joj to nije bilo dovoljno da formira vladu.
Koalicija Zajedno za Jugoslaviju koju su činile SNP, NS i Srpska narodna stranka (SNS) osvojila je 33 mandata, LSCG šest, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Nakon višemjesečnih pregovora LSCG je podržao manjinsku Vladu DPS-a i SDP-a.
SNP je tada predvodio novi lider Predrag Bulatović, u NS je Novaka Kilibardu na čelu zamijenio Dragan Šoć, a SNS je vodio Božidar Bojović.
Izbori 2002. godine
Kada su liberali, nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, uskratili povjerenje Vladi tadašnjeg premijera Filipa Vujanovića na izborima 20. oktobra 2002. godine, koalicija DPS-SDP sada pod imenom Za evropsku Crnu Goru, s 39 poslaničkih mjesta, osvojila je apsolutnu vlast.
Koalicije SNP-a, NS-a i SNS-a - Zajedno za promjene osvojila je 30 poslaničkih mjesta, LSCG četiri, a Demokratska koalicija Albanci zajedno dva mandata.
Tu se vidjelo koliko je jak fenomen crne rupe DPS koja guta i saveznike i rivale. Činioci Narodne sloge su odabrali različite puteve, ali su završili praktično istovjetno - nestajanjem s političke scene.
Velike promjene su bile i u SNS-u gdje se partija podijelila, pa je Bojović osnovao Demokratsku srpsku stranku, a čelo SNS preuzeo Andrija Mandić. Liberalni savez je nakon izbora bojkotovao parlament, a onda se i ostatak opozicije odlučio za vanparlamentarnu borbu koja je trajala godinu i tri mjeseca.
Izbori 2006. godine
Na septembarskim izborima 2006. godine, prvim nakon sticanja nezavisnosti, koalicija DPS-SDP Za evropsku Crnu Goru ponovo je osvojila apsolutnu vlast s 41 poslaničkim mandatom.
Druga je bila Srpska lista (koju je predvodio SNS) s 12 mandata, dok su novoformirani Pokret za promjene (PZP) i koalicija SNP, NS i DSS osvojili po 11 mjesta u parlamentu.
Koaliciji Liberalne partije i Bošnjačke stranke (BS) pripala su tri mandata, dok su DUA, DSCG i Albanska alternativa osvojile po jedno poslaničko mjesto. Liberalni savez se samoraspustio 2005. godine.
Bili su to prvi izbori poslije referenduma i DPS-u na tom talasu nije bilo teško da pobijedi, jer je SNP, kome se dio birača pasivizirao, bio u rasulu, a ostali su potražili druge stranke, što je Pokretu za promjene donijelo dosta glasova.
Izbori 2009. godine
Na parlamentarnim izborima 29. marta 2009. godine za 81 mjesto u crnogorskom parlamentu borilo se 16 izbornih lista.
Koalicija Evropska Crna Gora, koju su činile DPS, SDP, BS i Hrvatska građanska inicijativa (HGI) imala je 48 poslanika.
SNP je imala 16, Nova srpska demokratija osam, a PZP pet predstavnika. Mjesto u crnogorskom parlamentu, sa po jednim poslaničkim mjestom, zauzele su Demokratska unija Albanaca, koalicija Demokratskog saveza u Crnoj Gori i Albanske alternative (AA), Forca i Albanska koalicija Perspektiva.
Na tim izborima su se vidjeli znaci političkog približavanja vladajuće koalicije i opozicije jer je postojalo generalno slaganje oko pitanja EU integracija, demokratizacije, tržišne reforme… Parlament kojim je predsjedavao Ranko Krivokapić je uspio da postane središte partijskog dijaloga i u tom trenutku se crnogorski partijski sistem približio umjerenom tipu sistema i gubio obilježje polarizovanog.
Izbori 2012. godine
Sljedeći parlamentarni izbori, na kojima je glasalo 362.714 birača, održani su 14. oktobra 2012. godine.
Izborima su prethodili prvi veliki studentski protesti koji su prerasli u opšte građanske proteste tokom 2011. i 2012. godine.
Izbore je obilježilo formiranje Demokratskog fronta i povratak na aktivnu političku scenu Miodraga Lekića koji je postavljen za lidera grupacije. Fomiranje DF-a nije prošlo bez trzavica jer su SNP tada napustili Predrag Bulatović i Milan Knežević, a u jednom trenutku se čak pregovaralo i s Liberalnom partijom koja je na kraju ipak završila u koaliciji sa DPS. Koalicija Evropska Crna Gora - Milo Đukanović osvojila je 39, Demokratski front (DF) 20, SNP devet, Pozitivna sedam, Bošnjačka stranka (BS) tri, izborna lista manjinskog albanskog naroda dva i HGI jedan mandat.
Socijaldemokrate Ranka Krivokapića su se do posljednjeg trena dvoumili da li da izađu na izbore samostalno, ali su pod izgovorm evroatlanskih integracija ipak prelomili za savez s Đukanovićem “još ovaj put”.
Izbori 2016. godine
Posljednji izbori u Crnoj Gori održani su 16. oktobra 2016. godine. DPS je dobio 36, DF 18, koalicija Ključ devet, Demokrate osam, SDP četiri mandata. Socijaldemokrate i BS su osvojile po dva poslanička mjesta, a koalicija Albanci odlučno (Forca, DUA, AA) i HGI po jedan.
Prema podacima RIK-a, glasalo je 388.220 građana.
Ti izbori su došli nakon burnog perioda - predsjedničkih izbora 2013. godine, najneizvjesnijih izbora u skorijoj istoriji kada je Filip Vujanović ipak uspio formalno da osvoji više glasova od Miodraga Lekića. Lekić je u međuvremenu napustio Demokratski front i osnovao Demos i tada se DF vratio na pozicije koje su glavni konstituenti imali prije ujedinjavanja. Objelodanjena je i afera Spisak koja je otkrila detalje izbornih metoda DPS-a. Demokratski front je 2015. organizovao proteste koji su razbijeni u trenutku kada su praktično bili pred izdisajem i uslijedili su masovni građanski protesti jer nije poštovano pravo na mirne demonstracije.
Politička kriza koja se produbila nakon finalnog razbijanja protesta u oktobru 2015. praćenog brojnim primjerima policijske brutalnosti je nakratko smirena kada je Pozitivna Crna Gora spasila Đukanovića od pada Vlade u januaru 2016. Potom je dio opozicije ušao u Vladu izbornog povjerenja i uslijedili su izbori gdje je opozicija i pored brojnih neregularnosti i obznanjivanju elemenata onoga što će biti poznato kao “državni udar” osvojila 39 mandata. Samu kampanju je obilježila praktično neviđena prisutnost Demokratskog fronta koji je potpuno zasijenio sve ostale partije, uključujući i DPS. Podbacila je koalicija Ključ (SNP, Demos, URA), a odličan rezultat su na prvim izborima ostvarile Demokrate.
Na izborima 2016. se i vidjelo da je opozicija prihvatila potrebu da aktivno učestvuje u izbornom danu akcijama snimanja kupovine glasova, vođenja spiskova, dešavala su se upadanja u štabove, snimani su automobili bez tablica, dolazilo je do fizičkih sukoba… Ključni događaj, ipak, bila je akcija specijalnog tužilaštva koje je navodno otkrilo pokušaj državnog udara, a što je objelodanjeno preko tada Đukanovićevog Pinka. Panika koja je nastala, tvrdili su iz opozicije, uticala je na smanjenu izlaznost opozicije, baš koliko je trebalo DPS-u da ostane na vlasti, s manjinama i satelitima.
Šta nas čeka
Izbori zakazani za 30. avgust dolaze u trenutku kakav nije niko mogao predvidjeti ni poslije burne 2016. Suđenje za državni udar se praktično pretvorilo u farsu ili u najmanju ruku demonstraciju nesposobnosti tužilaštva da javnost uvjeri u navode iz optužnice. Andrija Mandić i Milan Knežević su na kraju osuđeni na po pet godina zatvora, a odluka Apelacionog suda se brzo očekuje i mogla bi da bude novi okidač nestabilnosti.
Nekadašnji finansijer DPS-a Duško Knežević je otvorio niz afera i probao i da se uključi u politički život, DPS je poražen u Baru u protestima oko čempresa. Na građanskim protestima “Odupri se” protestovalo je na hiljade ljudi među kojima i članovi DPS-a, a uslijedile su litije koje su u jednom trenutku izvodile na desetine hiljada ljudi u svim gradovima Crne Gore. Uslijedila je pandemija koronavirusa, prethodno je propao zajednički rad na izbornom zakonodavstvu, u Budvi je, na do sada još neviđen način, smijenjena vlast koju je činila opozicija na državnom nivou, isplivala je i afera “Spisak”…
Uzdrmani DPS pokušava da se uzda u djelovanje NKT koji je postao praktično četvrta poluga vlasti jer jedino na priči o koronavirusu može da profitira, barem u ovom trenutku. Koalicioni kapacitet DPS-a praktično ne postoji i čini se da će jedino frontalnim napadom na crkvu pokušavati da mobilizuje biračko tijelo i pokušati da nađe liniju referendumske podjele 55-45. Stagnacija na putu ka EU, i formalno prepoznavanje da Crna Gora više nije demokratija, nagomilane afere, korupcija i organizovani kriminal, sve su to tačke na kojima DPS više ne može nikog da uvjeri da se radi o nusefektima tranzicije. Utisak rasula u partiji ostavljaju neartikulisana saopštenja, ograđivanja pojedinaca iz vrha partije od poteza kolega (vođenje kampanje tokom pandemije), a na primjeru Budve se vidjelo i da niko ne može računati da u DPS-u ima ikog spremnog da garantuje bilo kakav dogovor. Vremena kada je tu bio Svetozar Marović se čine utopijskim na momente...
Demokratska Crna Gora trpi kritike da se približila Demokratskom frontu i da je izgubila urbaniji dio biračkog tijela na koji je mogla da računa na prethodnim izborima. Dio pomjeranja je posljedica pozicioniranja nakon donošenja Zakona o slobodi vjeoroispovijesti. Ono u šta se Demokrate uzdaju da će ih odvojiti od ostatka opozicije je intenzivni rad na terenu, a uoči izbora su objavili kreiranje, kako su ga nazvali, građanskog bloka u kom su Demos, profesor Vladimir Pavićević i Nova ljevica.
DF je pokušavao da profitira na litijama, ali je to uspio krajnje limitirano jer se crkva ograđivala od njihovih istupa. Forsiranje ideje zajedničke opozicione liste je bilo potpuno logično iz njihovog ugla jer je to bio idealan način za konsolidaciju. U svakom slučaju je to bio jednostavan način za prikupljanje poena, jer ta priča svakako nije bila izvjesna, pa se DF uspio opet, bar djelimično, prikazati kao opoziciona struja uvijek spremna za bezuslovni opozicioni dogovor. Međutim, ključno pitanje DF ostaje da li će i dalje biti eksponenti zvaničnog Beograda, što ih stavlja u koliziju i kada je u pitanju podrška crkve.
URA kroz savez sa Civisom i intelektualcima pokušava da na svježoj platformi predstavi drugačiji način funkcionisanja politike i time privuče onaj suverenistički, a opozicioni dio biračkog tijela koji se pojavljuje na svakim izborima i na čijem talasu su profitirali Pokret za promjene, Pozitivna... Veliki zamah je prijem u evropske Zelene što je veliki uspjeh na međunarodnom planu.
SDP pokušava da iskoristi konfuziju u opoziciji i da vrati sopstveni identitet, jureći glasove koje je sadašanja predsjednica osvojila na predsjedničkim izborima. Oštri opozicioni ton je otanjio u političkim porukama vrha partije, nakon povlačenja sa čela sada počasnog predsjednika Ranka Krivokapić koji se zadržao na pozicijama tvrde opozicone retorike. Socijaldemokrate uprkos prokazanom lideru Brajoviću uspijevaju da se održe zahvaljući klijentelističkoj mreži. Socijalistička narodna partija luta između traženja novog (modernijeg) političkog identiteta i lojalnosti vladajućim strukturama u Beogradu, dogovor s većim od sebe traže Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora…
Bonus video:
