Reditelj, nekadašnji član Pokreta za nezavisnost, sada član Savjeta Građanske inicijative “21. maj” Branko Baletić kazao je da se Crna Gora, 15 godina nakon obnove nezavisnosti, vratila u pretpolitičko doba.
„Na sceni vidite ljude koji ne mogu da saopšte ništa, koji ne znaju i ne umiju da govore. Nažalost, ne vjerujem da takvi ljudi imaju bilo kakav kapacitet da dovedu do promjena. Moja oštrina je, dakle, uperena prema nama. Morali smo naći bolje odgovore, morali smo ranije razigrati institucije“, rekao je on u razgovoru za „Vijesti“.
Baletić je naveo da su očekivanja nakon referenduma održanog 21. maja 2006. godine bila velika.
„Mi smo se tada poveli idejom i vjerom da će taj rezultat biti dovoljan i da će svijest o crnogorskoj državi preovladati i kod onih koji u tom trenutku vode državu. Zbog građanskog principa, svi smo se iz Pokreta sklonili iz toga. Međutim, čini mi se da smo pogriješili, a postojao je jedan znak da ćemo pogriješiti - vrlo brzo je počela, neću reći satanizacija, ali sklanjanje ljudi iz Pokreta, da se slučajno ne približe vlastima“, napominje on.
Sagovornik smatra da je Crna Gora trenutno u fazi stagnacije.
„Nema razvoja društva, ne vidite zdrav korak naprijed, vidite samo političke obračune. Nema građanskog glasa, a to je najteži glas. Crna Gora nije spremna da podrži ideju građanske države“, ocjenjuje Baletić.
Imate li utisak da su identitetske podjele danas izraženije nego što su bile u vrijeme referenduma 2006. godine?
Ukupna situacija danas je lošija nego dan poslije referenduma. Referendum je - a to se mora reći - veliki uspjeh građanske Crne Gore. To nije bila pobjeda, kako su je neki kasnije privatizovali, tada vladajuće ekipe. Fantastična energija dovela je do jedne krupne promjene u crnogorskoj istoriji bez oružja. Po mom uvjerenju, to se desilo korektno. Bilo je tu malo šutiranja ispod stola, ali, s obzirom na nas, to nije bilo ništa. Mislim da je dobar dio ljudi s druge strane - govorim o onima koji nisu politički eksponirani - prihvatio rezultate referenduma. Nacionalna pitanja se nisu toliko forsirala.
Očekivanja su bila velika, što je i normalno. Međutim, uskoro je napravljena prva greška - došlo je do zatvaranja društva. Vlast se zatvorila, umjesto da otvara sva vrata. Sad se vidi rezultat tog zatvaranja...
Pošto smo prije početka ovog razgovora pominjali automobile, mi smo tada, nakon referenduma, umjesto da idemo redom, od prve do pete brzine, sa stalnim promjenama društva, vozili u rikverc, ne koristeći čak ni ogledala, nasumice udarajući lijevo i desno, i vraćajući se u prošlost. To nije bila želja ljudi koji su glasali 21. maja. Dakle, ta ogromna energija koja je stvorena 21. maja je razbucana. Petnaest godina kasnije možemo samo da konstatujemo da smo uglavnom putovali unazad, uprkos uspjesima na spoljnom planu.
Da li to putovanje u rikverc znači da se, kako se to uobičajeno kaže, nije dogodio 22. maj?
Ta analogija se upotrebljava i u Srbiji za 5, odnosno 6. oktobar. To je inače jedna velika zabluda koja se prenosi i kod nas. Nije problem što nije bilo 6. oktobra, već što nisu poštovani rezultati izbora od 24. septembra 2000. godine. I Crna Gora sad pravi tu grešku. U redu, poštujmo rezultat avgustovskih izbora. Ali, da li oni što su pobijedili slijede ono što je dovelo da toga da dođu na vlast? Taj se avgust više toliko i ne pominje, jer je mnogima jasno da se od tog obećanja i te dobre ideje da se krene jednim novim putem, došlo do personalnih promjena, a ne promjene sistema vrijednosti.
Je li pretjerano reći da se Crna Gora nalazi u stanju permanentnog referenduma?
Mi smo se svi zajedno vratili u pretpolitičko doba, a ono govori o ovome o čemu govori vaše pitanje. Ne bih optužio za to čak ni evidentni pritisak spolja, koliko nedostatak građanske svijesti kod nas. Nedostatak, a možda je to i grubo reći, zdravorazumskog ponašanja. Na sceni vidite ljude koji ne mogu da saopšte ništa, koji ne znaju i ne umiju da govore. Nažalost, ne vjerujem da takvi ljudi imaju bilo kakav kapacitet da dovedu do promjena. Moja oštrina je, dakle, uperena prema nama. Morali smo naći bolje odgovore, morali smo ranije razigrati institucije.
Ne mogu poreći rezultate na spoljnom planu, kao što je okretanje Zapadu, iako mi se čini da je to započeo još predsjednik Tito. Podsjećam takođe da odluku Crne Gore da izbjegne NATO bombardovanje nisu donijeli samo vladajući tim i DPS, nego i Narodna stranka i opozicija. To je ispoljena zrelost ove sredine. Dakle, mi smo povremeno pokazivali znake mudrosti i promišljanja.
Povodom decenije od obnove nezavisnosti, rekli ste da je Vaša najveća zamjerka to što Crna Gora nije postala država socijalne pravde. Smatrate li da je to i dalje najveći problem?
Bivša vlast se više bavila sobom, nego društvom. Model koji je postavio SSSR, odnosno Rusija, a koji je usvojila Srbija, polako osvaja i Crnu Goru , da se sve daje na granice države, a ne na razvoj društva. Crna Gora je sad u jednoj stagnaciji. Nema razvoja društva, ne vidite zdrav korak naprijed, vidite samo političke obračune. Nema građanskog glasa, a to je najteži glas. Crna Gora nije spremna da podrži ideju građanske države.
Sporost u rješavanju problema ka pristupanju EU obila se o glavu prošloj vlasti. Da je uspjela više da uradi; a nije jer je tako čuvala svoju poziciju, danas bi bilo mnogo lakše Crnoj Gori, pa čak i njima da se jednog dana vrate. Izlivi nezadovoljstva ukupnom politikom prethodne vlasti zapravo su više doprinijeli njenom padu, nego što je to SPC iskoristila.
Crna Gora liči na čamčić koji nema motor, koji ima dva člana posade, bez kormilara. Talasi oko nas su preveliki. Mali smo, a upotrebljavaju se ogromna energija i finansijska sredstva da se udavimo. To je ona moja rečenica, koja možda i nije moja, ali sam je prvi objavio, da je tačno da je Crna Gora mala, ali da to ne utiče na njenu veličinu.
Ako se nastavi ovako s nerješavanjem ključnih problema, Crna Gora će opstati, ali će to biti nakon nekih krvavih događaja. Crna Gora je u svojoj istoriji rješavala i neuporedivo teže probleme, pa će riješiti i ovaj. Ali šteta da to ne riješimo u građanskim i demokratskim okvirima. Čak i ako ova vlast ima nekih dobrih nakana da to uradi, pod njenim pokrićem se dešavaju veoma opasni nacionalistički istupi i to je teško kontrolisati.
Suočavanje se u Crnoj Gori desilo onog dana u avgustu. Suočili smo se da smo živjeli ispod jednog zvona, uvjereni u svoju „lako ćemo“ tezu. Strah od budućnosti je generator onoga što se u ovom regionu dešava.
Osjećate li taj strah u Crnoj Gori?
Da, i u Crnoj Gori postoji taj strah. On je prekriven nečim drugim i nekakvim junačenjem iz prošlosti. Nakon što smo u jednom trenutku krenuli naprijed, upali smo u zamku osvajanja prošlosti. Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori je ono što Srbija radi zadnjih 30 godina. Osvajanjem prošlosti se inače pokušava prikriti šta je urađeno za tih 30 godina. Kad bismo sad uzeli kalendar i popunjavali svaki dan, ta količina viška istorije po kvadratnom metru i glavi stanovnika je nepojamno velika i to je balast koji ne možemo da izdržimo.
Pred nama je zadatak da nešto uradimo. Ovdje se ljudi vade da su uradili sve što je bilo pred njima, samim tim što su članovi neke partije, plemena, nacije ili što su pripadnici nekog vjerskog opredjeljenja. Mudrost nije ni nasljedna, ni zarazna, nego je možemo steći isključivo sami, ako imamo predstavu o sredini u kojoj živimo. Mi je, nažalost, nemamo. A najveći dio te mudrosti je naučiti živjeti s drugima. To u Crnoj Gori jako teško ide. Isključivost stavova će nas dovesti u neuporedivo težu situaciju od ove u kojoj se nalazimo.
Kad pominjete isključivost, zašto se danas, 15 godina nakon obnove nezavisnosti, satanizuju ljudi koji su glasali za zajedničku državu sa Srbijom?
Mislim da je to velika greška. Pa, zar nije bilo legitimno na referendumu reći i da i ne?
Postoji, međutim, i drugi problem. Negdje pred referendum pozove me jedan prijatelj iz Njemačke. Kažem mu da sam angažovan za referendum. Pita - kakav referendum. Kažem - referendum o tome da li da Crna Gora bude samostalna država ili da ostane u zajednici sa Srbijom. Kaže mi - pa šta ima ti tu da radiš, to je jasno, valjda svi žele da žive u svojoj državi. Onda mu objasnim problem, a on kaže - pa to nema nikakve veze, zar neka sredina ne želi da sama odlučuje o svojoj sudbini. Tu je naš veliki problem - nemamo spremnost da preuzmemo sudbinu u svoje ruke.
Prije nekoliko godina ste kazali da je greška to što Pokret za nezavisnost nije prerastao u partiju. Da li je to, uslovno rečeno, priznanje vlastite odgovornosti za stanje u državi nakon referenduma?
Apsolutno. Mi smo se tada poveli idejom i vjerom da će taj rezultat biti dovoljan i da će svijest o crnogorskoj državi preovladati i kod onih koji u tom trenutku vode državu. Zbog građanskog principa, svi smo se sklonili iz toga. Međutim, čini mi se da smo pogriješili, a postojao je jedan znak da ćemo pogriješiti - vrlo brzo je počela, neću reći satanizacija, ali sklanjanje ljudi iz Pokreta, da se slučajno ne približe vlastima.
Vidjeli smo šta su razne partije uradile s idejom države. Iz ugla moje profesije volim da kažem da je jako teško igrati ulogu u sopstvenom životu. Ali čovjek koji se osjeća građaninom mogao bi da odigra neku značajnu ulogu. Međutim, ovdje ljudi prihvataju ne samo da imaju neku epizodu, nego da budu statisti - i to ne u sopstvenom životu, već u tuđim životima. Ovdje nema spremnosti da se sjedne za isti sto. Zato i govorimo o povratku u pretpolitičko doba.
Optužujete partije za zloupotrebu ideja 21. maja. Jesu li one najodgovornije i za raspirivanje identitetskih, ali i svih drugih netrpeljivosti u crnogorskom društvu?
Nisu. Mislim, prije svega, da one nisu svjesne tih opasnosti. One su okrenute sebi i rješavanju svojih, a ne društvenih problema. Briga za državu postoji kao nekakav dio svijesti kod nas, ali koji nije utemeljen. To Crnogorci neće da priznaju..
Šansu ima vlast koja smiri strasti i krene u stvarne promjene
U jednom razgovoru s kraja aprila 2006. godine kazali ste, govoreći o odluci da se preselite iz Beograda u Crnu Goru, da ne mislite da u Crnoj Gori cvjeta cvijeće, ali da postoji nada. Imate li i danas tu vrstu nade koju ste tada imali?
Uz sva razočarenja – imam. Riješićemo mi probleme na kraju, ali šteta ako se to riješi preskupo. Neke probleme ćemo ostaviti u nasljeđe budućim generacijama. To je i velika greška sadašnje vlasti. Oni ne donose programe, već smjenjuju ljude, a ti novi ljudi koji dolaze nemaju ideju kako reorganizovati društvo i pokrenuti promjene.
Ova vlast je mogla da riješi pitanje crkve. Prva ili druga sljedeća će poništiti njene odluke, a onda će naredna zbog revanšizma skidati prethodne. Prva vlast koja uspije da smiri strasti i krene u stvarne društvene promjene – ona jedina ima šansu.
Da li su ciklusi koje pominjete možda odgovor na pitanje šta nas očekuje u narednih 15 godina?
Mislim da će nas neki događaji van Crne Gore natjerati da možda brže riješimo probleme. (Milo) Đukanović je na početku rasprave o crkvi rekao – još da riješimo ovaj problem i sve smo riješili. Nismo. I da riješimo to pitanje, ključni i najveći problem je da moramo sjesti na jedno veliko građansko gumno i razgovarati kakvu državu želimo. Aktuelna vlast, kao i prethodna, probleme rješava silom vlasti, a ne razumom i pravdom.
Bonus video:
