Sve opasnija zbivanja u Crnoj Gori dodatno su produbila podjele u zemlji, ali i nametnula pitanje zbog čega u susjednoj Srbiji, na političkoj, a u dobroj mjeri i na društvenoj sceni, prema mišljenju sagovornika Dojče velea (DW), gotovo da vlada konsenzus kada je u pitanju podrška nacionalističkoj politici visokih zvaničnika države Srbije prema državi Crnoj Gori.
Aleksandar Popov, jedan od osnivača Igmanske inicijative, regionalne koalicije nevladinih organizacija i pojedinaca koji se zalažu za normalizaciju odnosa u regionu, ukazuje za DW da je politika propagiranja takozvanog „srpskog sveta“, što je, kaže, ime za 21. vijek za ideju „velike Srbije“, najvidljivija kroz izjave ministra policije Aleksandra Vulina. Problem je međutim u tome, ocjenjuje Popov, što ni većina opozicionih stranaka u Srbiji „nije daleko od tog koncepta“.
„Vulin je samo glasnogovornik takve politike, koja polako postaje državna. Ali, sem što su protiv Vučića, ni opozicione stranke – većina njih – nije daleko od tog koncepta. Uostalom, oni optužuju Vučića da hoće da proda Kosovo i zbog toga ga zovu izdajnikom. Dakle, ono što bi trebalo da bude alternativa, ponaša se prema susjedima isto kao vlast“, smatra Popov.
Društveni konsenzus koji nije od juče
Prema riječima Popova, od proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, iz Srbije su stizale riječi odbojnosti prema suverenitetu susjedne države: „Sjećamo se kako je Koštunica Crnu Goru nazvao ’kvazi-državom’. Čak i u vrijeme vlasti Borisa Tadića bilo je slično raspoloženje, vođena je kampanja da se u Crnoj Gori što više građana izjasni kao Srbi na popisu stanovništva. Sve je kulminiralo izjavom pokojnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja (Gavrilovića) da je ’položaj Srba u Crnoj Gori gori nego u Pavelićevoj NDH’. Ta izjava raspirila je mržnju, da bi sve kulminiralo litijama tokom 2020. godine. A Srbija se direktno miješala u sve to, kao i u najnovija dešavanja“, navodi Popov.
Psiholog Žarko Korać, nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije, političar građanskih uvjerenja i univerzitetski profesor, za DW kaže da društveni konsenzus, kada je odnos Srbije prema Crnoj Gori u pitanju, „nije od juče“.
„Taj konsenzus je star decenijama i on je proizvod ideje koja Crnu Goru vidi kao dio srpskog političkog i etničkog prostora, dok se istovremeno negira postojanje crnogorske nacije, čak i kod obrazovanih i liberalnih ljudi. Taj stav je na jedan jako grub način izrekao pokojni mitropolit Amfilohije, koji je za Crnogorce rekao da su ’Đilasova kopilad’ (Milovan Đilas, prim.aut). Za takav odnos prema Crnoj Gori u velikoj su meri zaslužni ljudi koji su porijeklom iz Crne Gore, a žive u Beogradu. Tipičan primjer tih, kako ih u Crnoj Gori zovu, ’terazijskih Crnogoraca’, jeste akademik Matija Bećković, koji je vrlo često u medijima i koji na jedan krajnje potcjenjivački način govori o Crnogorcima kao naciji“, navodi Korać.
Gdje je nestala građanska opozicija?
Prema njegovim riječima, za opoziciju u Srbiji se mogu postaviti i neka još ozbiljnija pitanja: „U čemu je razlika u stavu prema Republici Srpskoj između njih i vlasti? Imaju li oni ikakve političke kontakte s bilo kim u Sarajevu i u Federaciji BiH? Valjda je normalno u politici da imate kontakte s ideološki bliskim strankama iz susjedstva. Zatim, kakav je stav opozicije u odnosu na Kosovo? Moja teza je da opozicija, njen najveći dio, zapravo ne osporava politički program Aleksandra Vučića, već osporava metode i način njegovog vladanja. I to je opravdano, i ja ih podržavam u tome. Ali, moje duboko ubjeđenje je da između načina na koji vladaš i stavova koje zastupaš postoji veoma blizak odnos. Ako si nacionalista, ekspanzionista, rasista, onda će ti i stil vladanja biti takav“, kaže Korać.
Na pitanje zbog čega u Srbiji danas nema relevantne političke i društvene snage koja zastupa vrijednosti građanskog društva, Korać odgovara da su se ljudi povukli zbog dubokog osjećanja razočaranja: „Srbija je poslije tragedije iz devedesetih ponovo dovela praktično iste ljude na vlast. Srbija je trenutno u sukobu sa svim susjedima. Tu je ’srpski svet’, na vlasti su notorni šovinisti. Dakle, ljudi osjećaju da biračko tijelo nikada nije savladalo lekciju iz devedesetih. U sukobu između Đinđića i Koštunice iz 2001. i 2002. godine, danas je u potpunosti jasno da je pobijedila ta Koštuničina ideja o kontinuitetu Miloševićeve politike“, smatra Korać.
Aleksandar Popov dodaje da se u međuvremenu potrošila ogromna društvena energija, jer su propali svi protesti koji su organizovani u prošloj deceniji: „Iznevjerene su mnoge nade da će doći do promjena, građane su izdali oni koji su organizovali te proteste. Mladi više gledaju da uhvate voz u jednom pravcu nego da se angažuju u, po njima, uzaludnom poslu. Nedostaje stranka građanske orijentacije, kao što je nekada bila Demokratska stranka, koja se utopila u taj blok koji nema jasne građanske vrijednosti. Postoje manje stranke, ali one nisu prepoznatljive na političkoj sceni, niti oni niti njihovi lideri. I to sve odgovara Vučićevom režimu“, navodi Popov.
Priča nije završena
On upozorava da javnost u Srbiji, umjesto zapaljivih izjava, mora da bude svjesna da sa nedavnim nemirima na Cetinju priča nije završena, jer su produbljene ionako duboke podjele u crnogorskom društvu. „Situacija je opasna u Crnoj Gori, u BiH je nestabilna, Kosovo je i dalje rovita tačka… Ovdje ima toliko zapaljivog materijala da je dovoljna jedna iskra da stvari odu tamo gdje ne trebaju“, ističe Popov.
Oba sagovornika DW apeluju na međunarodnu zajednicu da ne potcjenjuje opasnost koja se ponovo nadvila nad regionom. Obojica se plaše da Zapad ponavlja slične greške koje je počinio početkom devedesetih godina 20. vijeka na području Jugoslavije.
Oni dodaju da bi isto tako voleli da vide da je i društvo u Srbiji izvuklo pouke iz devedesetih, ali kažu da se plaše da to nije slučaj. O tome, navode, najbolje svedoči i politički i društveni konsenzus kada su u pitanju zbivanja u Crnoj Gori, koji je na prvom mjestu nacionalistički i veoma je široko rasprostranjen.
Bonus video:
