Narodima na Zapadnom Balkanu (ZB) najbolje bi bilo da se oslone na sopstvenu demokratsku snagu radi kontrole svojih vlada, nego da se nadaju članstvu u Evropskoj uniji (EU), koja je na silaznoj putanji - ocijenio je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Kentu u Velikoj Britaniji, Filip Kanlif.
On je u intervjuu “Vijestima” kazao da bi, umjesto razmišljanja o tome kako “nadoknaditi” troškove neulaska u EU, region trebalo da misli kako održati ekonomski rast i bolji životni standard na duži rok.
”Unutar EU, Balkan je tek rezervoar jeftine imigracione radne snage i transportni koridor. Pitanje za Balkan je kako obezbijediti benefite regionalne integracije - poput ekonomije obima, infrastrukture i putnih mreža - izbjegavajući nedostatke koje nosi EU, poput prinudnog kretanja u smjeru zapada uz prateće probleme demografskog pada i izdržavanja preko doznaka”, ističe Kanlif, navodeći, između ostalog, da je inicijativa “Otvoreni Balkan”, koju su pokrenule Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, bolja opcija od trenutno “zatvorenog Balkana”.
U proteklih nekoliko godina više puta ste rekli da države ZB ne bi trebalo da se oslanjaju na “briselske dobre vile”, već da razmišljaju o budućnosti van EU. Zašto mislite tako?
Tvrdio sam da ZB treba da bude zagledan u sebe, prije nego u Brisel. Mnogo je valjanih razloga za to. Prvo, EU je vodeća imperijalna sila u regionu, gdje Bosna i Hercegovina (BiH) i Kosovo predstavljaju defakto njene protektorate, dok je ostatak regiona sveden na status satelitskih država. Svi problemi politike u regionu su pogoršani, ako ne i direktno izazvani imperijalnim interesima. Sjetimo se kontrole koju EU namjesnici i sudije imaju nad unutrašnjim pitanjima BiH i Kosova. Ne treba zamišljati ni da će članstvo u EU riješiti ove probleme - dovoljno je pogledati kako se brutalno EU ponijela prema Grčkoj od finansijske krize iz 2015. godine, kad je ova država pretvorena u dužničku koloniju francuskih i njemačkih banaka. Na samom kraju, ali ne i manje važno - EU je na silaznoj, a ne uzlaznoj putanji. Imajući u vidu ekonomsku stagnaciju i političku disfunkcionalnost EU i eurozone, zašto bi ljudi na Balkanu vjerovali da će uspjeti tamo gdje je jedna druga balkanska država, Grčka, već zakazala?
Imate li predstavu kako bi EU mogla da izgleda u doglednoj budućnosti?
Mislim da će sve biti po starom - tj. duboke protivrječnosti koje nagrizaju eurozonu, uz dalje pokušaje da se donošenje odluka zakloni od demokratskog pritiska i javne kontrole, što se prikriva neprestanim nevoljnim pokušajima “reforme”. EU će nastaviti lagano da trune, poput neke postmoderne verzije Austrougarske monarhije.
Vidite li, kao pojedini balkanski istoričari, neke paralele između trenutnog stanja u EU i prilika u Jugoslaviji tokom osamdesetih godina prošlog vijeka?
Smatram da nam takva poređenja više govore o ljudima koji te paralele vuku, nego što nam govore o EU ili Jugoslaviji. Poređenja obično prave oni koji se plaše da ponovni uspon nacionalizma razara nadnacionalnu EU, noseći prijetnju povratka na genocidno nasilje evropske istorije. Implikacija navedenog poređenja je da svaki populistički bunt na izborima ili zauzimanje za nacionalni interes u Evropi predstavlja nagovještaj neizbježnog genocida. Radi se o jednom od najgrubljih i najočajnijih pokušaja delegitimizacije narodne nacionalne demokratije. Treba razmisliti o tome koliko su istorijske paralele neznatne. Jugoslavija je bila multinacionalna federacija, koja na kraju nije uspjela da se održi kao suverena nacija. Nasuprot tome, EU je nadnacionalna konfederacija u najboljem slučaju - ona svakako ne nastoji da stvori jedinstven politički identitet, a kamoli funkcionalnu suverenu federaciju. Kad bi to bio slučaj, zavređivala bi više javne podrške i poštovanja. Iz ovog i drugih razloga smatram da su takva poređenja između EU i Jugoslavije gotovo uvijek zlonamjerna.
Često se u javnosti govori da je Jugoslavija “prespavala” pad Berlinskog zida. Da li danas padaju neki novi zidovi, koje države-nasljednice Jugoslavije ne vide?
Nisam siguran da je zid to što pada, ali nešto što nasljednice Jugoslavije ne primjećuju, čini mi se, jeste relativno opadanje Evrope u odnosu na Aziju - opadanje koje je pojačano institucionalnom sklerozom EU i eurozone. Narodi Balkana možda su i posljednji istinski Evropljani, odnosno oni koji s najvećim žarom vjeruju i nadaju se da će ih Evropa iskupiti, izdići, riješiti njihove probleme i očistiti im prošlost. Ako se ta nada u Evropu veže za EU, osuđena je na propast. Nakon što su proživjeli traumu sloma komunizma devedesetih, čovjek bi mogao pretpostaviti da su narodi Balkana sad oprezniji po pitanju utopija, pa bile one makar liberalne, a ne komunističke utopije. EU neće iskupiti slom Jugoslavije.
Postoji li ijedan scenario koji može rezultirati ulaskom Crne Gore i njenih susjeda u EU?
Postoje neke verzije budućnosti u kojima je moguće vidjeti ulazak Crne Gore i njenih susjeda u EU, ali je veći broj scenarija po kojima to nije izgledna opcija. Sve velike evropske države suočavaju se s pritiskom glasača da ograniče migraciju, a vlade će u predstojećem periodu neminovno biti fokusirane na ekonomski oporavak poslije pandemije. Širenje EU, a naročito na Balkan, povezano je s većom migracijom i ekonomskim troškovima - da ne pominjemo otvorene granične sporove i etničke tenzije u BiH i na Kosovu. Po kom scenariju dolazi do proširenja EU? Unija bi mogla “svariti” Crnu Goru bez većih poteškoća, a s obzirom na mali broj stanovnika, to se ne bi doživljavalo kao moguć izvor imigracije. Ovakav rasplet bio bi najvjerovatniji kad bi vodeće evropske ekonomije bile barem stabilne, a zapadne vlade nastojale da apsorbuju Crnu Goru da bi Americi, Rusiji i Kini pokazale kako je EU i dalje dinamična, sigurna i rastuća, te kako je zadržala privlačnost za one van njenih granica. Teško je zamisliti ostvarenje tog scenarija.
Ako se region, kako kažete, ne smije nadati budućnosti u EU, šta su druge opcije?
U lokalnom kontekstu, narodima regiona bi najbolje bilo da se oslone na sopstvenu demokratsku snagu radi kontrole svojih vlada, a ne da se nadaju da će taj posao EU obaviti umjesto njih. Pored toga što BiH i Kosovom upravlja kao defakto provincijama, teško da bi se jačanjem demokratije moglo nazvati to što je EU ujedno potpomogla čvrstorukaše u regionu, kao na primjer u Crnoj Gori, Srbiji ili Sjevernoj Makedoniji, tretirajući takve lokalne saveznike kao pouzdane partnere za upravljanje regionalnim problemima i ubrzavanje procesa pridruživanja. Politikolog Florijan Biber opisao je to kao “stabilokratiju”.
Budući da je EU osmišljena tako da izoluje donošenje odluka na visokom nivou od javnog pritiska u zapadnim državama, nije iznenađujuće što je uspostavila stabilokratiju na Balkanu. U međunarodnom kontekstu, ne treba smetnuti s uma da Balkan ima vlastitu dalekosežnu istoriju internacionalizma i federalizma - pri čemu je taj federalizam često uživao veću popularnost i imao bolju viziju od tehnokratskog integracionog procesa koji potiče iz Brisela. Niz velikih regionalnih konferencija koje isključuju EU i koje su eksplicitno usmjerene na rješavanje kolektivnih problema, mogao bi, recimo, biti početna tačka.
Može li neulazak u EU biti kompenzovan pristupanjem inicijativama za stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta, kao što je “Otvoreni Balkan”, koji su uspostavile Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija?
”Otvoreni Balkan” svakako je bolji nego zatvoreni Balkan, ali greška je, čini mi se, zamišljati EU kao zemlju meda i mlijeka za narode Balkana. Opet, dovoljno je pogledati kako su Francuska i Njemačka svele Grčku na dužničku koloniju, pa da se sjetimo da EU nije neki raj napretka i izobilja. Čak su i mnogo veće države poput Španije i Italije ekonomski pretrpjele zbog toga što su članice valutnog bloka osmišljenog da očuva konkurentnost njemačkog industrijskog izvoza. Stoga bih sugerisao da, umjesto razmišljanja o tome kako “poravnati” ili “nadoknaditi” troškove neulaska u EU, treba misliti kako da se održi ekonomski rast i bolji životni standard na duži rok, dok se profitira od fleksibilnosti koju daje suvereno donošenje odluka na nacionalnom nivou. Unutar EU, Balkan je tek rezervoar jeftine imigracione radne snage i transportni koridor. Pitanje za Balkan jeste kako osigurati benefite regionalne integracije - poput ekonomije obima, infrastrukture i putnih mreža - izbjegavajući nedostatke koje nosi EU, poput prinudnog kretanja u smjeru zapada uz prateće probleme demografskog pada i izdržavanja preko doznaka.
Neki od regionalnih lidera upozoravaju da će, ako EU ne pojača svoju ulogu na ZB, njeno mjesto zauzeti prvenstveno Rusija i Kina. Vi, za razliku od mnogih sa Zapada, tvrdite da je uticaj Rusije precijenjen, i da je ona regionalna sila, ali ne i veliki globalni igrač. Zašto? Šta su ruski interesi na Balkanu?
Interesi Rusije na Balkanu daleko su iza pitanja poput budućnosti Ukrajine ili Bjelorusije ili podupiranja vlade Bašara al-Asada u Siriji. Uz to, zapadni strahovi u vezi Rusije više su izazvani unutrašnjom politikom, nego nekim velikim spoljnopolitičkim uspjesima ruske strane. Zapadni politički lideri i analitičari zazivaju novi hladni rat s Rusijom da bi skrenuli pažnju s vlastitih unutrašnjih problema. Glasači se okreću ka populističkim strankama? Okrivite Rusiju za miješanje u izbore. Ne uspijevate da pridobijete građane za svoje nove politike? Okrivite Rusiju za dezinformisanje. Ne uspijevate da sagradite dovoljno kuća za sopstvene građane? Okrivite Ruse da kupuju nekretnine i dižu cijene. Činjenica da EU ne može da se širi dalje na istok da obuhvati Bjelorusiju ili Ukrajinu, bez rizika od rata, takođe tjera Brisel da “izboksuje” vlastitu sferu uticaja na Zapadnom Balkanu. Zapadni lideri mogu da se prave važni time što će kinjiti Srbiju, Albaniju, Kosovo i ostale, kako bi kompenzovali svoje geopolitičke promašaje na drugim mjestima.
Kakvu ulogu na Balkanu igra SAD od dolaska Bajdena na vlast? Njegova administracija poslala je, ili planira da pošalje na Balkan, nekoliko iskusnih diplomata, koji odlično poznaju stanje u regionu: Gabrijel Eskobar je novi specijalni izaslanik, Majkl Marfi je ambasador u BiH, Kristofer Hil će vjerovatno biti ambasador u Beogradu, dok bi Džefri Houvnir trebalo da bude novi ambasador u Prištini. Kakvu poruku SAD šalju ovim imenovanjima i šta će biti zadaci ovih ljudi?
Smatram da nova imenovanja treba iščitavati kao refleks američke “duboke države”, ili onoga što su drugi analitičari prozvali spoljnopolitičkim “mjehurom”, a ne samog Džoa Bajdena. Dobro bi bilo prisjetiti se da je Bajden u prošlosti bio daleko skeptičniji po pitanju liberalnog intervencionizma, iako je njegova administracija preplavljena “obmanutima” i liberalima “klintonovskog profila”. Balkan je bio žarišna tačka u formiranju pomenutog “mjehura” tokom devedesetih, s koridorima za pomoć, humanitarnim intervencijama, humanitarnim protektoratima, izgradnjom nacija, odgovornošću za pružanje zaštite...Prethodna administracija Donalda Trampa takođe je ogolila neke slabosti postdejtonskog uređenja, uprkos svojim mlakim pokušajima da utre put drugačijoj regionalnoj politici pod Trampovim izaslanikom Ričardom Grenelom. Ova nova Bajdenova imenovanja ukazuju na riješenost “mjehura” da spriječi urušavanje Dejtonskog sporazuma, te da osigura da ne može biti prostora za neko buduće poniženje za njih u slučaju da Tramp preuzme Bijelu kuću 2024. godine ili usljed neke buduće spoljne politike po uzoru na Trampa.
Posljednjih mjeseci najvažnije regionalno pitanje je budućnost BiH. Hoće li ta država opstati nakon najave Milorada Dodika da će Republika Srpska (RS) formirati svoju vojsku i sudstvo i tužilaštvo? Kakve bi mogle da budu posljedice eventualne secesije RS?
Da, smatram da će za sada Bosna opstati - čak i ako institucionalno jezgro centralne države bude postajalo sve više šuplje. Međunarodni kontekst za reviziju Dejtonskog sporazuma ne postoji, i mora se imati u vidu da Dodikove secesionističke zavrzlame predstavljaju nadgornjavanje za potrebe bosanske unutrašnje politike - gdje on čuva svoj feud u odnosu prema zapadnim namjesnicima i centralnoj vladi u Sarajevu - mnogo više negoli bilo kakav značajan korak ka nezavisnosti. Ono čemu u Bosni svjedočimo prije svega je jedan proces truljenja, odnosno truljenje Dejtonskog sporazuma kojim je okončan građanski rat 1995. Ne vidimo formiranje bilo kakve suštinski nove političke vizije ili institucije.
Očekujete li da Beograd i Priština konačno riješe kosovsko pitanje?
Ne - prvenstveno zato što se tempo pregovora utvrđuje u Briselu, a ne u Beogradu ili Prištini. Sve poteze srpske i kosovske vlade - bilo da se radi o praznom nacionalističkom šepurenju Aljbina Kurtija ili apsurdnom zveckanju oružjem Aleksandra Vučića - treba tumačiti kao pokušaje da se privuče pažnja zapadnih sila, kao kad djeca žele pažnju nastavnika u školskom dvorištu. Oni kosovsko pitanje neće riješiti dok EU ne bude spremna za to, a EU nije spremna dobrim dijelom zato što će opseg i tempo spoljne politike EU biti određeni ishodom francuskih izbora. Tako da, šta god da se desi, neće biti značajnih pomaka dok ne prođe neko vrijeme od izbora u Francuskoj, a pitanje je da li će se 2022. išta i desiti.
Kineska “diplomatija dužničke klopke” je mit
Kako tumačite sve veće prisustvo Kine na Balkanu i njeno učešće u realizaciji velikih infrastrukturnih projekata? Treba li se plašiti kineske “diplomatije dužničke klopke”, u koju je Crna Gora već upala zbog toga što je od Kine uzela veliki kredit za izgradnju auto-puta?
Mislim da su vodeće akademske studije pokazale da je kineska “diplomatija dužničke klopke” prije svega mit. Kineska država je rascjepkana, a njena inicijativa “Pojas i put” više ad hok, nego što su mnogi spremni da priznaju, kako u Evropi tako i u Pekingu. Često se problemi tzv. dužnike klopke nalaze kod kuće, a ne u Pekingu, pošto vlade-korisnici ne uspijevaju pravilno da procijene potencijalne projekte kako bi obezbijedili njihovu izvodljivost i finansijsku održivost. Uopšteno govoreći, kraj zapadne dominacije na polju finansiranja razvoja je dobrodošao, jer su zapadne države godinama izbjegavale one tipove velikih infrastrukturnih projekata koji su toliko potrebni na mnogim mjestima - puteve, pruge, brane, elektrane, lučke objekte... U tom smislu, smatram da države u regionu treba da pozdrave moguće investicije u krupne infrastrukturne projekte, ali vlade treba i da preuzmu odgovornost za njih, umjesto što misle da je sve što je potrebno - staviti potpis. Treba efikasnije da pregovaraju sa svojim kineskim partnerima, kao i da jačaju domaće zakonodavstvo i regulatorni ambijent.
Nema novih država bez velikog geopolitičkog prestrojavanja
Da li bi velike sile bile spremne da priznaju RS ako bi Srbija prije toga priznala Kosovo?
Ne mogu da zamislim takav rasplet bez značajnijeg prestrojavanja ne samo u regionalnoj politici, već i u politici Zapada. Veliko regionalno izmirenje takvog obima, uključujući stvaranje novih država, iziskivalo bi ili nove zapadne vlade voljne da raskinu s nasljeđem humanitarnog imperijalizma, NATO ratova i EU imperije, ili tako žestoku krizu u kojoj nikako ne bi uspijevali da upravljaju dezintegracijom Dejtonskog sporazuma. Kao što se pokazalo u farsi kakva je bio “mirovni dogovor” između Srbije i Kosova pod pokroviteljstvom Trampa 2020. godine, čak i jedna populistička vlast koja stremi podrivanju liberalnog internacionalizma nije na kraju bila spremna da ode naročito daleko u preispitivanju regionalnog poretka.
Razmjena teritorija ruši Dejton
U jednom intervjuu iz 2018. godine kazali ste da razmjena teritorija nije loša ideja, ali da je Zapad veoma podozriv u vezi nje. Mislite li da se u međuvremenu nešto promijenilo po tom pitanju?
Ne - ništa se po tom pitanju nije promijenilo. Zapadne države stoje iza toga da do razmjene teritorija može doći samo uz njihovo odobrenje - kao kad su dale zeleno svjetlo za jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. godine. Bilo kakav pokušaj država u regionu da svoje sporove riješe kroz razmjenu teritorija ne samo da bi defakto oborio Dejtonski mirovni sporazum, već bi takođe doveo u pitanje pravo Zapada da diktira drugim državama kako da vode svoje poslove. Iako može biti da su evropske države prihvatile da nisu baš u stanju ili nisu voljne da vuku konce na Bliskom Istoku ili na Pacifiku, bilo bi krajnje neprijatno po njih ako bi se pokazalo da isto važi i za njihovo balkansko predvorje.
Zapadne diplomate su isticale da se kosovski problem može riješiti i modelom „dvije Njemačke“, te uređenjima kakva postoje u Belgiji ili Južnom Tirolu. Kakvo je Vaše mišljenje o tim predlozima?
Mislim da „južnotirolski“ model vjerovatno ima više potencijala od modela „dvije Njemačke“. Pozadina modela „dvije Njemačke“ mi sadržinski djeluje previše drugačija da bi se on mogao primijeniti na spor Srbije i Kosova. Ne samo zato što Kosovo ne polaže pravo na Srbiju, već i zato što su „dvije Njemačke“ u priličnoj mjeri bile relikt blokovske politike Hladnog rata; danas ne postoji slična blokovska politika u koju bi se spor Srbije i Kosova mogao uklopiti. Bilo kako bilo, model „dvije Njemačke“ samo je odlagao konačno pitanje njemačke državnosti, koje je riješeno krajem Hladnog rata, kad je jedna država anektirala drugu.
Problem rješavanja spora oko nezavisnosti Kosova već se predugo odgađa i bolje bi bilo da se riješi, nego da nastavi da se dalje odgađa. Model Južnog Tirola većeg je opsega, jer se fokusira na aranžmane vlasti na lokalnom nivou. Istovremeno je važno ne gubiti iz vida da on zapravo funkcioniše samo u širem kontekstu EU. S obzirom na malu vjerovatnoću širenja EU na Balkan u doglednom periodu (da ne govorimo o brojnim unutrašnjim problemima EU), da bi „tirolsko“ rješenje uspjelo na Balkanu, potrebna je veća regionalna struktura, što nas vraća na pitanje balkanskog federalizma. U tom slučaju, bilo kakav budući balkanski federalizam ne bi mogao počivati na južnoslovenskom nacionalizmu, koji je oduvijek predstavljao ograničavajući faktor jugoslovenskog federalizma.
Bonus video:
