Balkanu ne prijeti ukrajinski scenario

Predavač u Centru za studije Jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu i član savjetodavne grupe za javnu politiku “Balkan u Evropi”, Marko Kmezić, ocijenio je da Crna Gora, pa i druge zemlje koje “nisu svrstane” uz Zapad ili uz Rusiju rizikuju da postanu prostor međusobnog sukoba najmanje dvije geopolitičke sile, i biće izložene pritiscima sa obje strane.

”U tom smislu, bilo bi korisno biti principijelan, a neophodno osuditi agresiju i rat. Pogotovo u smislu poređenja sa Srbijom, Crna Gora se za sada i dalje drži kao kredibilan partner Zapada po pitanju osude ruske agresije u Ukrajini, i naročito pomalo zakašnjelom implementacijom sankcija Rusiji”, kazao je Kmezić u intervjuu za “Vijesti”.

Vlada Crne Gore je, nakon više odlaganja, u petak formalno usvojila sankcije Rusiji zbog vojne agresije na Ukrajinu.

Kmezić je kazao da scenario sličan onom u Ukrajini ne prijeti Balkanu. On je istakao da ne vidi čime bi potencijalna vojna dejstva u osiromašenim zemljama regiona bila finansirana, a ni ko bi nakon skorašnjeg iskustva iz devedesetih bio voljan za takve akcije.

”Ono gdje jeste potencijalna opasnost, jeste da region ostane poligon sukoba dva različita modela vladanja - sa jedne strane liberalno-demokratski, zapadni i sa druge strane ruski. Posljedice takvog sukoba bile bi ekonomske, bezbjednosne, energetske i političke, i malim zemljama kao što su sve zemlje ovdje, važno je da djeluju tako da ne stvaraju dodatne nestabilnosti bilo unutar zemlje, bilo u međunarodnim odnosima”, rekao je Kmezić.

Da li smatrate da bi rat u Ukrajini mogao da ubrza ulazak Crne Gore u EU?

Ursula von der Lajen je 2019. na početku mandata nove Evropske komisije najavila da će njena Komisija biti geopolitička, i danas zaista izgleda kao da je ta najava bila proročanska. Rat u Ukrajini utiče na brojne javne politike EU, pa tako i na politiku proširenja. U smislu strateškog geopolitičkog pozicioniranja EU na prostoru Zapadnog Balkana legitimno je pitanje ubrzanja procesa proširenja. Proces proširenja je politički, i u tom smislu važno je napomenuti da u skladu sa političkom voljom zemalja članica EU, taj proces može biti ubrzan ali i usporen. Hipotetička situacija u kojoj bi došlo do ubrzanja proširenja EU bi, međutim, uspješno odgovorila isključivo na kratkoročne bezbjednosne izazove.

Glavni zadatak Crne Gore, pa tako i ostalih zemalja u regionu ostaje ispunjenje političkih i ekonomskih uslova za proširenje, tako da bi idealni scenario zapravo bio taj u kojem bi političari prepoznali povoljan trenutak i uzeli novi zamah u reformskim naporima kako bi uskladili javne politike sa politikama EU. S druge strane, treba ostati oprezan i na najave premijera Slovenije Janeza Janše i Poljske Mateuša Moravjeckog, koji pozivaju lidere EU da izrade plan po kojem bi Ukrajina, Gruzija i Moldavija, zajedno sa zemljama Zapadnog Balkana do 2030. godine ušle u Evropsku uniju. Za Balkan bi stavljanje u isti koš sa Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom bio poguban, a podsjetiću - više niko i ne govori o Turskoj.

Kakve posljedice po evropski put Crne Gore može imati to što je u više navrata odgađala donošenje odluke o sankcijama Rusiji, koje je, na kraju, Vlada usvojila u petak?

Crna Gora, pa i druge zemlje koje “nisu svrstane” uz Zapad ili uz Rusiju rizikuju da postanju prostor međusobnog sukoba najmanje dvije geopolitičke sile, i biće izložene pritiscima sa obje strane. U tom smislu, bilo bi korisno biti principijelan, a neophodno osuditi agresiju i rat. Pogotovo u smislu poređenja sa Srbijom, Crna Gora se za sada i dalje drži kao kredibilan partner Zapada po pitanju osude ruske agresije u Ukrajini, i naročito pomalo zakašnjelom implementacijom sankcija Rusiji.

Svako odstupanje od zajedničkog napora EU i Amerike da sankcionišu Rusiju može imati negativne posljedice po evropski put Crne Gore, i u tom smislu značajno je pratiti odnose Unije sa Srbijom u narednim sedmicama.

Slična situacija je i u Srbiji?

Predsjednik (Aleksandar) Vučić je zapravo nastavio politiku vojne neutralnosti koja podrazumijeva ‘četiri stuba’ na kojoj je zasnovana srpska spoljna politika. Sada je ta politika dosta otežana iz razloga što su upravo ti stubovi srpske spoljne politike u međusobnom sukobu. Pritisci na Vučića da se pridruži osudi ruske agresije na Ukrajinu rastu svakodnevno. I sam predsjednik Vučić je govorio o mogućnosti “nuklearnog udara”, u smislu ekonomskih sankcija i prekida pristupnih pregovora sa EU.

Iako načelno Srbija nije u obavezi da uskladi svoju spoljnu politiku sa Unijom prije stupanja u članstvo, ovdje se prije svega radi o sukobu vrijednosti - ukoliko ne osudite agresiju, ukoliko jasno ne osudite rat, vi prosto niste na pravcu temeljnih vrijednosti i moralnog nazora sa Unijom, i u tom smislu ja vidim realnu mogućnost da do ispunjenja prijetnji EU i dođe. Čini mi se da je toga i predsjednik Vučić svjestan.

Početkom marta iz pres službe predsjednika Srbije Aleksandra Vučića saopšteno je da mu je predsjednik Francuske Emanuel Makron u telefonskom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da Srbija, bez obzira na geopolitičke promjene u Evropi i svijetu, ostaje ključni prioritet i prva zemlja za ulazak u EU. Koliko je to realno očekivati ako je poznato da je Crna Gora najnaprednija država među zemljama kandidatkinjama za članstvo u EU?

O tom razgovoru koji je po mom mišljenju bez opravdanog razloga dosta uzburkao političku vodu na Balkanu saznali smo samo, kako ste i Vi primijetili, iz press službe predsjednika Srbije. Nikakav zvanični dokument o tome ne postoji, niti je u krajnjem slučaju, pa čak i da je ozbiljna, namjera predsjednika Makrona dovoljna da pogura Srbiju u članstvo EU bez ispunjenja kriterijuma iz Kopenhagena. Ja bih primijetio da je, s obzirom na donedavne evroskeptične nastupe predsjednika Makrona, ova izjava ohrabrujuća za region, i ona bi trebalo da podstakne zdravu takmičarsku utakmicu gdje će se prije svega Srbija i Crna Gora naticati u tome ko će prvi dostići evropske standarde u oblasti demokratije i vladavine prava, pa će na kraju biti manje važno ko će ući prvi, ili će, uostalom, dvije zemlje zajedno postati dio EU.

Evropski parlament usvojio je nedavno Rezoluciju o stranom uplitanju u demokratske procese kojom osuđuje napore Rusije da iskoristi etničke tenzije na Zapadnom Balkanu u cilju rasplamsavanja sukoba i podjela, što bi moglo dovesti do destabilizacije čitavog regiona. I pojedini zvaničnici u Crnoj Gori upozoravaju da prijeti opasnost. Treba li građani da strahuju i od čega konkretno?

Posljedice rata u Ukrajini po region Zapadnog Balkana mogle bi biti velike ukoliko se sukob brzo ne završi, a naročito ukoliko sukob eskalira u veći sukob Rusije sa Zapadom. Ukoliko uzmemo da je jedan od motiva ovog rata da Rusija oslabi Zapad, da pokaže da NATO nije u stanju da zaštiti Ukrajinu, ali i da našteti ideji liberalne demokratije kao globalnog projekta, onda možemo zamisliti situaciju gdje bi Zapadni Balkan, i naročito zemlje koje nisu jasno opredijeljene članstvom u NATO, mogle postati poligon za dalje nadmetanje supersila. Iako bi bilo isuviše arogantno da tvrdim da nisam iznenađen dinamikom i intenzitetom sukoba u Ukrajini, ipak mislim da sličan scenario ne prijeti Balkanu.

Prije svega, niti vidim čime bi potencijalna vojna dejstva u osiromašenim zemljama regiona bila finansirana, a ne vidim ni ko bi nakon skorašnjeg iskustva iz devedesetih bio voljan za takve akcije. Ono gdje jeste potencijalna opasnost jeste da region ostane poligon sukoba ova dva različita modela vladanja - sa jedne strane liberalno-demokratski zapadni i sa druge strane ruski. Posljedice takvog sukoba bile bi ekonomske, bezbjednosne, energetske i političke, i malim zemljama kao što su sve zemlje ovdje, važno je da djeluju tako da ne stvaraju dodatne nestabilnosti bilo unutar zemlje, bilo u međunarodnim odnosima.

Otvoreni Balkan i druge regionalne inicijative nijesu alternativa članstvu u EU

Sve se više govori o sporazumu “Otvoreni Balkan” za stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta, koji su uspostavile Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Da li region ima potrebe za takvim inicijativama, kad je poznato da su sve države regiona uključene u Berlinski proces i vode borbu za što brži ulazak u Evropsku uniju?

Svaka inicijativa koja demonstrira spremnost na međusobnu saradnju jeste dobrodošla. Osim Berlinskog procesa zemlje regiona uključene su takođe i u CEFTA. Razlika je u tome što je otvoreni Balkan lokalna inicijativa i kao takva za sada uživa podršku EU i Amerike. Uprkos deklarisanoj inkluzivnosti, za sada, ova inicijativa ne uključuje sve zemlje regiona, ali zapravo nismo čuli jasne ekonomske razloge protiv ove inicijative. Važno je napomenuti da niti ova, niti bilo koja druga regionalna inicijativa nisu alternativa punopravnom članstvu svih zemalja Zapadnog Balkana u EU.