Ulaskom u NATO alijansu Crna Gora je još jednom odigrala Mojkovačku bitku za Srbiju i prokrčila joj put, ocijenio je političar i književnik Vuk Drašković u Nikšiću.
On je ocijenio da je Crna Gora izvidnica i prethodnica Srbiji i istakao da će za njega te dvije države, kako je i ranijih godina govorio, uvijek biti zajedno.
"Evo sada nijesmo zajedno, ali za mene jesmo, kao da smo zajedno“, rekao je Drašković gostujući na književnoj tribini Kultopis u Nikšiću koja se održava u okviru Programa podrške razvoju kulture pod pokroviteljstvom Vlade i Opštine.
Upitan gdje vidi budućnost zemalja bivše Jugoslavije, Drašković je rekao da bi, kada bi to moglo, tražio u prošlosti, bez izuzetka.
"Mislim da jedini razuman put poslije svih jada koji smo sebi napravili je ta Evropa, NATO i Zapad. NATO je politička i vojna organizacija, ali i izbor puta, a Evropska unija putovanje. Ako ne izabereš put, i udješ u pogrešan voz, onda je svaka usputna stanica pogrešna“, rekao je Drašković.
On je kazao da se zbog toga raduje što je Crna Gora odabrala taj put i da vjeruje, nada se i bori da će Srbija za Crnom Gorom. „ A za kime će drugo, ako ne za Crnom Gorom“, zapitao je Drašković.
Na konstataciju moderatora tribine, direktora RTV Nikšić, Milutina Stijepovića da je taj put Crnu Goru umalo koštao državnog udara, Drašković je kazao da “prati suđenje optuženim i da ispada da su svi oni došli u Crnu Goru ili da idu pod Ostrog, ili kupe tetki lijek“.
"Sud sudi, ali ja dobro znam taj rukopis, to uže i tu ruku koja mi je napravila probleme u kući, stranci i nekoliko puta kidisala da mi skine glavu. Vjerujte mi, to je ta ruka“, rekao je Drašković.
Upitan kako vidi poglede Rusije na put Crne Gore ka EU i NATO-u, Drašković rekao je da “ voli Rusiju i strepi za nju“.
"To je narod za divljenje, ali i narod strašne sudbine, koju mu stalno priredjuju od 1918. godine njegovi vlastodršci. Svu veličinu ruskog naroda i njegovu tragiku iskazao je Josip Brodski, koji je završio kao emigrant u Americi, gdje je napisao pjesmu posvećenu Crvrenoarmejcima i maršalu Žukovu. Sva tragika i veličina Rusije i naroda je u stihu „Sa radošću smo osvajali tuđe prestonice, i sa strahom se vraćali u svoju“ rekao je Drašković.
Govoreći o ubijanju Jugoslavije, o čemu kazuje njegov najnoviji roman „Ko je ubio Katarinu“, koji je predstavljen na tribini, Drašković je kazao da glavni krivci za taj zločin u njegovoj knjizi nemaju imena, jer to i ne zaslužuju i naveo da je to djelo posvetio svima koji su željeli da Katarina živi.
Prema njegovim riječima, knjiga je dobila naslov na osnovu stihova jednog istarskog benda, pjevanih krajem devedesetih godina, kada se nije smjela upotrebiti riječ Jugoslavija, pa su stihovi počinjali: „Ko mi ubi Katarinu, baci je u Savu i Drinu, znamo lice ubojice“.
"Ko je ubio Jugoslaviju, ko je ubio Katarinu. Mnogo je onih na svim stranama koji su pucali u Katarinu, za njenog života. Nanosili joj rane, teže ili lakše, namjerno ili omaškom. Dosta je i onih koji su željeli njenu smrt“, rekao je Drašković.
Tu veliku državu, kako je rekao, mogla je da ubije samo sila, koja je komandovala šestom ili sedmom po snazi armijom u Evropi, komandujući čitavom mrežom komunističkih tajnih službi.
"Za ubistvo je kriva sila koja je uspjela da u najvećem jugoslovenskom narodu, srpskom, zarad očuvanja već mrtve, ubijene ideologije, koja je bila mrtva u njenoj prestonici Moskvi, veže vrhove onoga što se zvalo srpska nacionalna elita. Znači, vrhove crkve, Udruženja književnika, Akademije nauka, novinske komenatture, skoro sve, sa časnim izuzecima, lidere poltičkih stranaka“, rekao je Drašković.
On je ocijenio da je naopka procjena dovela do ubijanja Jugoslavije, iako nijesu željeli da je ubiju i kazao da ima i dobrih ljudi koji nijesu to željeli i koji su učinili sve da ne dodje do krvoprolića izmedju ljudi i naroda u toj državi.
"Dobrih ljudi ima na svim stranama, od običnih vojnika, do generala, admirala JNA. Moram reći i da je pisac ove knjige jedan od onih koji su svojevremeno pucali u Katarinu. Sa osjećanjem velikog kajanja ispisivao sam ovu priču. Krajem osamdesetih godina, u jednom trenutku bio sam podlegao cunamiju koji je drmao vrhove srpske elite“, rekao je Drašković.
On je kazao da je bio našao pogrešan lijek da ne bi došlo do ubistva „Katarine“ u programu Srpskog kulturnog kluba Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića iz 1935. godine, kada su predlagali da se Jugoslavija transformiše u federaciju Slovenije, Hrvatske i Srpskih zemalja:Srbija, Crna Gora, Makedonija i cijela BiH .
Drašković je rekao da je shvatio potom da taj stav nije lijek,nego otrov, i da je“ lijek za to prihvatanje onogo što je nuđeno iz Brisela i Vašingtona, da Jugoslavija ubrzano, privilegovano pristupi Evropskoj zajednici uz velike beneficije“.
"Ista ponuda stizala je i iz Vašingtona da Jugoslavija pristupi NATO alijansi, ali odbili su je oni sa vjerom da će ponovo Crvena armija prekrajati granice po Evropi“, rekao je Drašković..
On je kazao da Srbija nije željela da ubije Jugoslaviju, već je vukla poteze koji su je neminovno vodili ka tom ubistvu i ocijenio da se moralo uraditi sve da ta velika zemlja ne bude ubijena.
Na pitanje da li EU može nadomjestiti izgubljeno i dovesti do sveopšteg pomirenja, on je ocienio da EU može da zamaže neke ožiljke, ali da više lijeka nema.
"Pesimista sam i smatram da je lijek za naše mržnje i sukobe ubijen. A Jugoslavija je bila taj lijek“, rekao je Drašković.
Upitan da li je“ slučajno pravljenje široke deklaracije o zaštiti srpskog naroda, gdje prednjači Milorad Dodik“, on je prokomentarisao da niko neće da se sjeti pravljenja deklaracije o zaštiti srpskog naroda u Srbiji, koja se nalazi u tragičnoj situaciji, iz koje se „godišnje iseli 40 hiljada i niko ne ide u Rusiju, Kinu, Azerbejdžan, već svi idu na taj navodni srpski, jeretiči, Zapad“.
Na pitanje da li se srpski interesi mogu braniti kroz Srpsku kuću koja se gradi ovih dana, Drašković je kazao da mu je neshvatljivo hvalisanje time da će u Crnoj Gori da postoji sada jedna takva kuća i istakao da je za njega „ sva Crna Gora srpska kuća“.
On je podsjetio da je odrastao u Hercegovini i kazao da ne razumije i da to niko ni u Hercegovini ne može razumjeti, „osim nekih zaluđenih političara u poslednje vrijeme, kako se može ono što je crnogorstvo suprostavljati onome što je takozvano srpstvo i obrnuto“.
"Nikada to nijesmo razumjeli. U istočnoj Hercegovini nikada nijesmo imali svoju nošnju, no nosimo crnogorsku i pjevamo „Oj da mi je i da mogu crnogorsku nosit robu“ i na sijelima se pjevalo „Razbolje se zorna Zorka sa Cetinja Crnogorka“. Za nas je Crna Gora bila svetionik i Crnogorci ljudi u kojima smo prepoznavali svoju najrođeniju braću“, rekao je Drašković.
On je istakao da je strašno opasno prebrojavati se ko je Srbin, a ko Crnogorac., u kućama gdje se dva rođena brata izjašnjavaju jedan ovako ili onako.
Drašković je ocijeio naopakim i postovjećivanje Srbije i Srba iz te države sa osjećanjima nekih neodgovornih, nerazumnih ljudi koji kada zinu naprave neku nesreću.
Na konstataciju da i Crkva i mitropolit crnogorsko – primorski Amfilohije negiraju crnogorsku naciju, Drašković je rekao da bi „o njima imao puno toga da kaže“ i ustvrdio da „ako država hoće da bude demokrtaska i savremena mora ih daleko od sebe udaljiti“.
"Neka se oni bave time kako se siječe slavski kolač i molitve na način kako ih obavezuje pripadnost crkve koja propovijeda Hrista, ali bez propovijedanja zla, mržnje, diobe među ljudima, narodima, crkvama. Državne poslove neka obavljaju ljudi koji polažu račune narodu na izborima“, rekao je Drašković.
Na pitanje da li se 5.oktobra u Beogradu desilo ono što je i Drašković očekivao, odgovorio je da su se desile promjene.
"Oboren je šiljak terorističke piramide, a piramida nije ni taknuta. Tako je moralo biti, s obzirom da je 5.oktobar izveden u koaliciji vođa tadašnjeg DOS-a i stubova terorističkog režima Slobodana Miloševića, policijskih, mafijaških, gdje su kao oslobodioci slavljeni Legija „Zemunci“ i ratni zločinci“, rekao je Drašković.
Nagodba je, kako je kazao, bila u sledećem,“ pomozite nam da oborimo Miloševića, a mi ćemo građevinu ostaviti netaknutu i predati vam Srbiju“.
"Građeviina nije demontirana do današnjeg dana. Samo po jednom, po rušenju tog šiljka piramide, 5.oktobar je dan kome sam se tada radovao, a po svemu ostalom je ubio sve proteste i nade Srbije u prethodnoj deceniji“, smatra Drašković.
Tribinu Kultopis organizuju nikšićke Javne ustanove Zahumlje i Nikšićko pozorište u okviru Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću.
Bonus video:
