Odnosi Crne Gore i Srbije bolji su nego što su bili prije nekoliko godina, a uticaj predsjednika Srbije i Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandra Vučića na prilike u Crnoj Gori ogleda se u finansiranju pojedinih istaknutih političara i ustanova.
To je u intervjuu “Vijestima” ocijenio sociolog i politički analitičar iz Srbije, Jovo Bakić.
”Čim nekoga finansirate, od njega očekujete da vam vraća usluge. To nikako nije dobro. Pored toga, na osnovu iskustva njegove decenijske autoritarne vladavine u Srbiji, njegov uticaj nikako ne može da bude dobroćudan”, istakao je.
Docent Filozofskog fakulteta u Beogradu rekao je, aludirajući na predsjednika Crne Gore i Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića, da je “autoritarna vlast vodećeg crnogorskog oligarha načeta”, ali da će tek kad bude protiv njega poveden sudski postupak, Crna Gora znati da je na putu gradnje vladavine prava i pravne države.
”Ali ni to nije jemstvo da će se Crna Gora tom cilju približiti. No, u ovom trenutku je tome svakako bliža od Srbije”, povukao je Bakić.
U intervjuu za naš list 2019. kazali ste da su odnosi između Srbije i Crne Gore “nažalost rđavi”? Kakvo je sada Vaše mišljenje?
Sada su odnosi svakako bolji, ali mislim da bi s obzirom na gustinu porodičnih odnosa velikog broja ljudi u Srbiji i Crnoj Gori, trebalo da budu uistinu bratski.
Sve češće se govori o uticaju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Crnoj Gori. Da li je taj uticaj precijenjen?
Uticaj predsjednika SNS-a sigurno postoji u Crnoj Gori, ali ne mogu da procijenim njegovu snagu. Taj uticaj se ogleda u finansiranju pojedinih istaknutih političara i ustanova. Čim nekoga finansirate, od njega očekujete da vam vraća usluge. To nikako nije dobro. Pored toga, na osnovu iskustva njegove decenijske autoritarne vladavine u Srbiji, njegov uticaj nikako ne može da bude dobroćudan.
Od 2020. u Crnoj Gori su smijenjene dvije vlade, a za formiranje treće je izabran mandatar. Da li je karakteristično da društva koja su decenijama bila pod gvozdenom palicom jedne vlasti, nakon njenog pada “žive” demokratiju u punom smislu riječi?
Nažalost, daleko je to od demokratije. Ona i kapitalizam u načelu ne mogu zajedno. Naime, ako imate vladavinu bogate manjine u njenom sebičnom interesu, a tako je u kapitalističkim društvima, onda je to u skladu s Aristotelovim određenjem oligarhije.
Utoliko, ni u Crnoj Gori nema demokratije, niti je može biti ako je kapitalistički uređena. Naravno, autoritarna i mafijaška vlast vodećeg oligarha je načeta, ali tek kad bude protiv njega poveden sudski postupak, znaćete da ste na putu gradnje vladavine prava i pravne države, ali ni to nije jemstvo da će se Crna Gora tom cilju približiti. No, u ovom trenutku je tome svakako bliža od Srbije. A “življenje demokratije” je samo eufemizam za nestabilnost oligarhijske vlasti.
Da li je u slučaju Crne Gore, nakon smjene trodecenijske vlasti DPS-a, više riječ o nekoj vrsti nesnalaženja na novonastale okolnosti, nego što je zaista zaživjela demokratija?
Demokratiji se na poluperiferiji svjetskog kapitalističkog sistema sasvim izvjesno Crna Gora ne može približiti. No, ako bi uspjela da razvije nezavisno pravosuđe - a i to je krajnje neizvjesno - kao uslov vladavine prava i pravne države, onda bi to već zasluživalo veliko poštovanje. Tako bi bili stvoreni uslovi za pravedniji i civilizovaniji život, pa i za bar malo pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva.
Jedan ste od osnivača i bivši član Partije radikalne levice (PRL) u Srbiji, koja je osnovana 2020. godine. Istupili ste iz partije godinu nakon osnivanja. Iz Vašeg iskustva - da li je predstavnicima akademskog svijeta mjesto u politici ili bi za bolje društvo trebalo da se bore na drugačiji način?
Pokušavao sam i prije PRL-a da učestvujem u organizovanju partije levice (2015), kao i građanskih inicijativa koje bi mijenjale društvo odozdo u razdoblju 2016-2021.
Bio sam sasvim bezuspješan u tome. Nažalost, društvo u Srbiji je sasvim razoreno i veoma je teško bez novca - a partije ljevice novca ne mogu imati, jer im ga niko ko ga ima neće dati, i bez solidarnosti - oduševljenje i solidarnost trebalo bi da nadomjeste nedostatak novca, napraviti bilo šta u oligarhijski zasnovanoj politici.
Umjesto toga, prisustvovao sam raznim nedostojnim rabotama, ubacivanju ljudi iz službe bezbjednosti vladajuće stranke, glupostima ljudi od kojih sam očekivao da budemo saradnici, međusobnoj netrpeljivosti, što ličnoj što idejnoj, ljevičara.
Sve u svemu, izgubio sam grdno vrijeme, shvativši naposljetku da društvu u Srbiji spasa nema. Naime, pokušao sam nešto da radim praktično-politički kad sam shvatio da ne mogu ništa da promijenim intelektualnim djelanjem u javnosti. Naravno, govoriću ono što mislim i u budućnosti, boriću se protiv moćnika, ali bez iluzija da moje riječi i aktivnost išta mogu promijeniti.
Bonus video:
