Pojavi se odnekud izvjesni Jakov Milatović. I za godinu dana okrenu državu naopako. Raskomada buđelare i otvori one teme koje se čuvaju za crne dane. Čije crne dane, tek ćemo vidjeti.
Kako ga samo nije sramota nakon svega što je učinio ovoj zemlji?
Taj je čovjek početkom devedesetih počeo da dijeli ovaj narod, mijenjao ideologije i podsticao na mržnju. Dva bi oka u glavi zavadio pa što ne bi i ovaj ozlojađeni narod.
Prije tridesetak godina okupio je istomišljenike i počeo da se bogati na teret građana Crne Gore. Počeo je da gradi sistem u kojem su radnici postajali tehnološki viškovi.
Onda je zatvarao jednu po jednu fabriku, ne bi li i poslednji damar naše privrede snom mrtvijem zaspao. Presudio je brojnim fabrikama: Polimki, celulozi Berane, Gumingu, Prvoj petoljetki, fabrici VUNKO, Gornjem Ibru, Velimiru Jakiću, Titexu... Zbog njegovih trebovanja, neodgovornosti i nemara danas gledamo ruine nekadašnjih privrednih divova koji su bili ponos Jugoslavije.
Pa taj čovjek je dozvolio da bager fabrike Radoje Dakić ruši fabriku u kojoj je proizveden. Rečeno jezikom savremenika, to je autofagija.
Doveo je ovu zemlju na rub siromaštva tako što je u prethodnih 30 godina, od svoje šeste godine pa na ovamo, ovaj čovjek držao i to namjerno, penzije na minimalcu od 120€, a prosječnu platu na 500€ i minimalnu zaradu na 220€. On je tako uspio da nas drži u stanju zavisnosti u kojem je lako upravljati sviješću, pa i glasom na izborima.
Uspio je da uništi sistem vrijednosti do te mjere, da je nekad najcenjeniji sloj našeg društva, među kojima su učitelji, profesori, nastavnici, ljekari, sudije, inženjeri i njima slični - poniženi. Oni rade u propalim ustanovama, rade za bijedne plate.
On je na začelju društvenog staleža ostavio ono najvrijednije što imamo dajući loš primjer svim narednim generacijama. Počev od devedesetih na ovamo, sve je teže bilo ubjediti nekoga da vrijedi učiti. Učio nas je da je bolje biti mafijaš nego profesor.
Uspio je i da onesposobi sav progres, a za života nije sagradio nijednu školu, nije sagradio niti jednu bolnicu, već je i postojeće pustio da prokišnjavaju. U nekim seoskim školama postigao je da su u učiionicama brojniji lavori nego đaci.
Da stvar ne bude u potpunosti crna, otvorio je kladionice na svakom ćošku i ponudio izlaznu varijantu ovom narodu – samo 50 centi potrebno je prosječnoj crnogorskoj porodici da se izvuče iz svih problema.
Mnogi građani nemaju posla, nisu čak dovoljno dobri ni za taksiste i noćne čuvare.
U ime koga si nas Jakove ojadio?
Zbog čega si ti više od 30 godina činio sve da nas dovedeš do prosjačkog štapa?
Pa bilo koji domaćin sa najzabitnijeg crnogorskog katuna zna ekonomiju porodice. Zna koliko mu treba da se prehrani, da othrani stoku, da ima za sjeme i sijeno i da preživi zimu. A ti nisi znao sve ove godine da od budžeta napraviš programski i kapitalni nego potrošački!
Kriv si za sve nagomilane dugove i kredite u kojima je kamata veća od glavnice. Priznaj da si kriv za ovu razorenu privredu, priznaj da si kriv što nam najpametniji odlaze. Priznaj i da imaš veze sa mafijom i kriminalom i da si toliko to unormalio da lopove prozvasmo „kontroverznim biznismenima“.
I o kakvom ti obrazovanju pričaš kad si jedva završio Ekonomski fakultet. O kojem Oksfordu pričaš? Onoj školi jezika ili si stvarno završio onaj čuveni Oxford?
Nije ni čudo da ti nekad ponešto i dobace, ipak si ti ovom narodu uzeo sve što si mogao. Ipak si ti našoj djeci zabranio da sanjuju. Ipak si nas toliko obespravio da živimo u stranu od sopstvene sjenke.
A SADA DA SE UOZBILJIMO, DA PRIČAMO REALNO, KAKO JESTE.
Jakov je rođen 1986. godine i bio je u vrtiću kada je Milo Đukanović stupio na vlast. Dok su političari prošlosti ovom narodu servirali ono čuvano „hleba i igara“, Milatović se školovao u inostranstvu, stekao je iskustva koja će mu pomoći da pomogne svojoj zemlji.
Jakov je otac troje djece, a kao takav, pokazuje više odgovornosti prema građanima Crne Gore od onih koji su sebe proglasili za nove “očeve nacije“. Sa kim god se sreo za vrijeme ministarskog mandata o Jakovu Milatoviću ima riječi hvale.
Predan i posvećen, neumoran i temeljan, Milatović je bio jedan od rijetkih političara koji je imao sluha da nađe pravu mjeru svemu, da sasluša sve probleme građana, a da istovremeno Crnu Goru vodi ka Evropi, da balansira između zaostavštine i problema koje je ostavio DPS i novih zahtjevnih planova.
Otkad je stupio na funkciju ministra i u narednih godinu i po dana uradio je više za crnogorske građane nego svi ovi koji nas tlače 30 godina. Prije svega, Jakov je radio za ministarsku platu i ništa više.
Pomogao je obespravljenim radnicima, turističkoj privredi, a onda i cijelu državu preporodio programom Evropa SAD! kojim su po prvi put značajno uvećane plate i penzije.
Sa svojih 36 godina Jakov Milatović otvorio je teme o kojima se decenijama ćuti. Postao je prijetnja trodecenijskom režimu koji vjeruje samo u vječnost svoje vladavine. Kada Jakov Milatović pobijedi na predsjedničkim izborima, skoro trećina stanovništva Crne Gore po prvi put će živjeti u zemlji kojom Milo više ne rukovodi.
Crna Gora je država kojoj je potreban Jakov Milatović, građani ovu jedinstvenu priliku da dobiju odgovornog predsjednika ne smiju propustiti. Crna Gora ima veliku šansu za preporod, a pravim putem vodio bi je baš Milatović!
19. mart nije novi referendum kako tvrde, taj datum je naša raskrsnica, ukoliko glasamo za Jakova, krenućemo ka uspjehu, svi zajedno, građani i cijela Crna Gora.
Oni žele da nas ubijede u suprotno. Jakovu nemaju nikakvu mrlju da pronađu, zato izmišljaju, zato I napadaju. Nisu očekivali da će se neko takav vratiti, sa toliko znanja, želje i volje da mijenja svoju zemlju. Sad ne znaju šta će, jer vide da će Jakov biti novi predsjednik Crne Gore!
