Nekoliko državnih i partijskih funkcionera u Crnoj Gori u politici je aktivno više od 30 godina, a među njima prednjači šef države i Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović.
“Za petama” su mu poslanici DPS-a Duško Marković i Mevludin Nuhodžić, kao i Demokratskog fronta (DF) Predrag Bulatović, koji je nekada bio predsjednik Socijalističke narodne partije. Oni su do 1997. godine bili članovi jedinstvenog DPS-a.
Đukanović je šest puta bio na čelu Vlade i dva puta predsjednik Crne Gore.
Politikom se počeo baviti kao član Saveza komunista Jugoslavije, da bi početkom 1989. godine kao pristalica politike Slobodana Miloševića učestvovao u antibirokratskoj (AB) revoluciji u kojoj je smijenjeno tadašnje partijsko rukovodstvo u Crnoj Gori i sa saradnicima preuzeo vlast.
Za premijera je prvi put izabran 15. februara 1991. godine i u to vrijeme bio je najmlađi šef vlade u Evropi. Bio je premijer tri uzastopna mandata, do 1998. kada je postao predsjednik države, pobijedivši na izborima do tada bliskog saradnika Momira Bulatovića. Od 2003. do 2006. je ponovo bio premijer, da bi se, nakon pauze od dvije godine, 2008. vratio na premijersku funkciji. U 2018. godini, na izborima je drugi put izabran za predsjednika države.
Predrag Bulatović je bio poslanik u Skupštini od 1992. godine do 1997, kada je bio šef poslaničkog kluba jedinstvenog DPS-a. Nakon raskola u DPS-u i nastanka Socijalističke narodne partije, 1997. je postao potpredsjednik SNP-a, a od 2001 – 2003 bio je poslanik u parlamentu Savezne Republike Jugoslavije.
Predsjednik SNP-a bio je od 2001. do 2006. godine. Zalagao se za uključenje SNP-a u Demokratski front, što je 2012. godine partijsko rukovodstvo odbilo. Dio stranačkih funkcionera pod vođstvom Predraga Bulatovića i Milana Kneževića se tada odlučio na samostalno uključivanje u DF, što je dovelo do njihovog isključenja iz SNP-a.
Bulatovićeva i Kneževićeva grupa se 2015. godine i formalno organizovala kao nova Demokratska narodna partija Crne Gore (DNP) članica DF-a.
Tokom 90-ih godina funkciju poslanika, ali i značajne partijske funkcije u DPS-u obavljao je i Duško Marković, bivši premijer.
Bio je član Glavnog odbora, i član Izvršnog odbora Glavnog odbora DPS-a i vršilac dužnosti direktora te stranke.
Poslanik DPS-a Skupštini Crne Gore bio je u periodu 1997/98. godine, a 1998. postao je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za Službu državne bezbjednosti, i tu funkciju je obavljao do 2005. godine.
Nakon što je 2005. godine formirana Agencija za nacionalnu bezbjednost, imenovan je za njenog prvog direktora. Na ovu funkciju biran je još jednom 2010. godine.
Nakon toga je u DPS vladama bio ministar bez portfelja, ministar pravde, potpredsjednik Vlade za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku. Za predsjednika Vlade izabran je 28. novembra 2016. godine i na toj funkciji bio sve do kraja 2020, kada je izabrana nova Vlada nakon što je DPS izgubio vlast na izborima u avgustu te godine.
Mevludin Nuhodžić je bio poslanik i od 1990. do 1992, a zatim ministar bez portfelja. U Skupštinu su vraća 1998. godine, a od 2000. do 2012. bio je direktor Uprave za imovinu. Ministar unutrašnjih poslova bio je od 2016. do kraja 2020. godine.
U Poslaničkom klubu DPS-a ima značajan broj poslanika koji su na toj funkciji ili na nekoj poziciji u Vladi bili više od 20 godina – Luiđ Škrelja, Branimir Gvozdenović, Halil Duković, Predrag Bošković, Predrag Sekulić...
I lider Nove srpske demokratije, Andrija Mandić, više od 20 godina je poslanik, sa kraćim prekidima, a od 2003. je predsjednik partije, koja se prvo zvala Srpska narodna stranka (SNS). On je u SRJ obavljao funkciju zamjenika ministra za privredu, a bio je na čelu koalicije “Srpska lista”, i njen predsjednički kandidat na izborima 2008. godine.
Ujedinjenjem SNS-a i Narodne socijalističke stranke Momira Bulatovića 2009. godine osnovana je Nova srpska demokratija. Od 2012. godine, osnivač je i član predsjedništva Demokratskog fronta. Bio je predsjednički kandidat DF-a i u prvom krugu predsjedničkih izbora 19. marta ove godine.
Izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu (ASP) Ines Mrdović ocijenila je da su politički sistemi na ovim prostorima proteklih decenija zarobljeni od političkih partija i na sceni je klasična partitokratija.
”Partitokratije su te koje su iznjedrile kult partijskih vođa i dugovječne političare, ali dugovječnost njihovog političkog trajanja nikako nije građanima donijela i dugovječnost ekonomskog blagostanja, već naprotiv - donijelo je dugovječno siromaštvo i odlaske stotina hiljada mladih van granica, a po onoj čuvenoj ‘trbuhom za kruhom’. Najtragičnije od svega jeste što su partije i povezani biznisi, za one koji su ostali, sada ‘gospodari njihovih sudbina’, jer im upravo oni daju mizerno plaćene poslove, zbog čega žive živote ispod svakog nivoa elementarnog ekonomskog, a time i ljudskog dostojanstva”, rekla je Mrdović za “Vijesti”.
Smatra da bi otvorene liste bile spasonosne za zatvorene partitokratske sisteme, jer bi na taj način pojedinci direktno odgovarali građanima za ispunjenost izbornih strategija, a ne bi se partijci mogli lako sakriti iza partijskog šinjela.
”Da u Crnoj Gori sada postoje otvorene izborne liste, vjerujem da ni 90 odsto poslanika, koji su trenutno u državnom parlamentu, ne bi bili tu gdje jesu, već bi tu bili neki drugi ljudi”, kazala je Mrdović.
Crveno-crni izdanci najduže traju
Nekada se za jugoslovenskog i srpskog socijalističkog političara Dušana Čkrebića govorilo da je bio sve sem patrijarha. U postsocijalističkom periodu dobio je pandan - Aleksandra Vučića koji u svom portfoliju nema samo mjesto prvog među parlamentarcima, ali taj manjak nadoknađuje tvrdnjama upućenih da je zapravo on svetovni lider SPC.
Politička karijera predsjednika Srbije Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića (1969) traje punih 30 godina, od 1993. kada je izabran za generalnog sekretara Srpske radikalne stranke i narodnog poslanika u Skupštini Srbije. Od tada do danas praktično nije bez državne funkcije, uglavnom izborne, poslaničke na republičkom i saveznom (SRJ) nivou, premijerske i predsjedničke. No, to nije sve jer je 1998. postao ministar informacija u vladi Mirka Marjanović, pa je posle opozicione poslaničke pauze 2001-2012, nakon pobjede Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima i formiranja koalicije sa SPS, postao prvi potpredsjednik vlade i ministar odbrane, pa premijer od 2014-2017, kada postaje predsjednik Srbije. Od 2022. mu teče drugi mandat. Od osnivanja SNS-a 2008. u vrhu je stranke, koju je preuzeo 2021. od Nikolića.
Godinu dana dužu funkcionersku karijeru ima njegov koalicioni partner Ivica Dačić (1966), prvi potpredsjednik Vlade i šef diplomatije Srbije, a političku znatno više jer se aktivirao još na studijama u Savezu komunista Srbije. Odatle se “utapa” sa čitavim SKS u Socijalističku partiju Srbije, postaje njen portparol, a od 1992. i narodni poslanik. Za razliku od Vučića, Dačić je dogurao do šefa parlamenta, ali u portfelju ima mnoštvo ministarskih fotelja, uključujući i premijersku. I znatno kraći opozicioni staž pošto se posle ubistva premijera Zorana Đinđića približavao demokratskim vlastima, prvo podrškom vladama Vojislava Koštunice od 2004, a onda i ulaskom u Vladu Mirka Cvetkovića 2008. Dvije godine ranije formalno je postao predsjednik SPS, koju je vodio od 2003, u vrijeme kad je njegov politčki otac Slobodan Milošević bio u pritvoru Haškog tribunala. No, od 2008. SPS i njihov koaliciono snalažljivi šef nisu izlazili iz vlasti, svirajući drugu violinu, ali nezamjenjivu.
Ono što Vučića i Dačića izdvaja iz mora ostalih političara jeste rani ulazak u arenu i trajnost kojoj ni oštri zaokreti u politici nisu naškodili. I, naravno, dugo bivstvovanje na vlasti, pa nijedan i nema drugog radnog staža sem političkog.
Još jedan relativno mlad politčar Rasim Ljajić (1964) ima izuzetno dugu političku karijeru, od 1990. kada je izabran za generalnog sekretara SDA Sandžaka, preko 1994. kada postaje predsjednik Koalicije Sandžak iz koje nastaje Sandžačka demokratska partija koju je vodio godinama, dok nije osnovao Socijaldemokratsku partiju istog akronima. Na državanim funkcijama je od 2000. poslije oktobarskih izbora, kada postaje ministar za nacionalne i etničke zajednice u Vladi SRJ. Iako mnogi baš na njega pomisle kad se kaže najdugovječniji ministar, to ipak nije tačno. Republički ministar za rad postaje 2008, a onda – kao i Dačić – napušta savez za Demokratskom strankom i 2012. ulazi u koaliciju sa SNS-om u četiri naredne vlade – prva Dačićeva, pa dvije Vučićeve i prva Ane Brnabić ima mjesto potpredsjednika i ministra, što je “samo” šest godina ministrovanja. U drugu (2020) i treću (2022) vladu Ane Brnabić ne ulazi, već delegira članove SDP. No, uprkos mnogima još nerazumljivom prilasku Vučiću, Ljajiću se nema mnogo toga zamjeriti, jer su mu kao najistaknutijem manjinskom političaru sa osjetljivog područja zapadale teške funkcije, kao rukovđenje koordinacionim tijelima za jug Srbije i Kosovo i Metohiju, a nadasve Nacionalni savjet za saradnju sa Haškim tribunalom.
Na političkoj sceni Srbije decenijama opstaju još neki političari poznati i iz vremena prije najnovijih balkanskih ratova, a prije svih kumovski duo Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, neprikosnoveni lideri dvaju nekada najuticajnijnijih opozicionih stranaka Srpskog pokreta obnove, odnosno Srpske radikalne stranke. I Drašković, kao i Dačić i Ljajić oprobali su razne koalicione saveze, da bi se na kraju SPO ustalio na Vučićevoj listi, s tim što su i prije 2000. bili u savezu sa tzv. crveno-crnom koalicijom Milošević - Šešelj.
Nekadašnji “kralj trgova”, pa najglasniji Miloševićev protivnik isprobao se i kao ministar, no njegov SPO nije očuvao snagu pa sada ima nekoliko poslanika (na SNS listi) i mjesto u Upravom odboru NIS-a Danice Drašković. Ovo posljednje je nonsens, pošto je Drašković protivnik saveza sa Rusijom koja gazduje NIS-om i pobornik evro-atlantskih integracija Srbije, odnosno članstva u EU i NATO.
Šešelj je nešto drugačija priča, jer je njegova zaista “upečatljiva” politička karijera prekinuta 2003, nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, dobrovoljnim odlaskom pred Haški tribunal, gdje će ostati upamćen po najdužem pritvoreničkom stažu. Posle izdvajanja SNS-a iz SRS-a, što je političko oceubistvo kao u slučaju Miloševića, Dačića i SPS, te povratka iz Haga Šešelj je postao mračna zvijezda opskurnih političkih rijalitija. Njegov SRS 2020. i 2022. nije uspio da preskoči cenzus od tri odsto, što je više nego bijedno ako se zna da su sve do udara SNS na SRS pojedinačano bili najsnažnija stranka.
Na politčkoj sceni Srbije ima još vedeta sa tolikim stažom i po pravilu izviru iz crveno-crne koalicije. Recimo, ministarka Maja Gojković – poznata kao najpreletačica – guvernerka Jorgovanka Tabaković, koja je samo formalno zamrzla članstvo u SNS-u dok vlada dinarom. Do prošlogodišnjih izbora to su bile i Slavica Đukić Dejanović, potpredsjednica GO SPS-a, ministarka u više mandata raznih koalicionih vlada i u jednom – po mnogim najuspješnija – predsjednica parlamenta. Takođe i Gordana Čomić, dama koja je od osnivanja bila u Demokratskoj stranci i dugu poslaničku karijeru prokockala ministarskom foteljom u Vučićevoj režiji 2020.
Da se prije nekoliko mjeseci nije povukao sa čela Lige socijaldemokrata Vojvodine i Nenad Čanak bi bio na listi dugovječnih, što partijski, što funkcionerski. I bivšem predsjedniku Srbije i DS-a Borisu Tadiću (1958) pripala bi makar lentica, jer je još 2000. postao ministar, ali “fotelja” ga je držala tek 12 godina, osam na mestu predsjednika Srbije. I njegov nasljednik Tomislav Nikolić bio bi na ovoj listi da mu 2012. Vučić nije preoteo stranku, a 2017. i predsjedničku trku.
I, za kraj ovog kratkog pregleda, prvo mjesto ipak pripada predsjedniku beogradske prigradske opštine Sopot Živoradu Milosavljeviću (1956) koji je na tom mjestu od 1989; dakle punih 35 godina ga Sopoćani biraju, a do kada će ne zna se jer je još relativno mlad!
BiH: Zemlja prebogata - političarima
Na posao dolaze kad hoće, idu čim im dosadi, plate primaju i za eklatantni nerad, a običan svijet najviše iritiraju njihove pratnje.
Radi se o ekipi snagatora koji im krče put i(li) cestama voze s upaljenim rotacijama kršeći baš sve propise. I tako iz mandata u mandat, nesmjenjivi, nezamjenjivi, traju li traju. Koliko dugo? S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina prebogata političarima, jer smo zemlja sa 14 vlada i isto toliko parlamenata - da ne računamo lokalnu samoupravu - pozabavićemo se s tri najisturenija igrača i njihovim naj, naj, naj biografijama.
Najbogatiji je nesumnjivo Milorad Dodik (1959). Na Dedinju ima vilu, na imanju u Bakincima čak tri, porodični biznis poklopio je desetine hektara zemlje s voćem: kada su ga novinari svojevremeno pitali za sukob interesa jer je vlada s njim na čelu dala tromilionski kredit IRB-a njegovom sinu za uzgoj voća, odgovorio je: “A šta treba, da se dijete drogira?”
U firme preko kojih ostvaruje (ostale) poslove najviše je upućeno američko ministarstvo finansija, koje mu je odalo priznanje kao dvostrukom osvajaču crne liste SAD-a. No, samo oni s (pre)dugim pamćenjem znaju da je i s najdugovječnijim političkim stažom. Karijeru je počeo kao predsjednik Skupštine opštine Laktaši: bilo je to 1986, u vrijeme bivše Jugoslavije, da bi na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. postao član Skupštine SRBiH kao kandidat Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Tokom rata - pazi sad! - osnovao je Klub nezavisnih poslanika, važio za opoziciju kasnije osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, održavao dobre veze sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem i zaradio nadimak Mile Ronhill jer je, tvrdilo se, bio najvještiji u opskrbama ratne zone cigaretama.
Nedugo nakon Dejtona (1996) osniva vlastitu stranku, a kao dašak svježeg vjetra na Balkanu - kako ga je nazvala kasnije američka državna sekretarka Medlin Olbrajt - na NATO krilima osvaja vlast. Sve poslije je legenda: i njegova transformacija iz socijaldemokrate u autokratu, i njegovo okretanje leđa Zapadu i zaljubljenost u Putinovu Rusiju, i njegov žal za ratnim zločin(c)ima protiv kojih je i javno svjedočio. Danas se i SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata), ali i entitet RS, glatko mogu upisati u imovinu lidera koji bez mrve zadrške promoviše mržnju protiv svega što je drugo i drugačije, uključujući nesrbe, neistomišljenike, novinare, LGBTQ populaciju i sve što miriše na Zapad i demokratiju.
Najodaniji Dodikov partner ne stanuje u Banjoj Luci, već u mostarskom naselju gdje je zbog porodičnog dvorca površine 2.000 kvadrata promijenjen i tok rijeke Radobolje. Dragan Čović (1956), lider Hrvatske demokratske zajednice BiH, samo na prvi pogled ima znatno kraću političku karijeru od Dodika. Njegovi savremenici i za njega tvrde da je kao istaknuti član SKJ prije rata djelovao u tadašnjem mostarskom gigantu, fabrici borbenih aviona Soko. Kako god, Čović oduvijek slovi za najmudrijeg političara u BiH: tokom rata je vodio Soko, za rad naručivao zarobljenike, naravno Bošnjake, no nikada nije odgovarao.
Zapravo se puno češće pravdao za potpise ćirilicom, nego za Soko, no politici se punim plućima posvetio tek iza Dejtona, potpredsjednik HDZ-a postao 1998. da bi član Predsjedništva BiH postao na Opštim izborima 2002. godine 2005. optužen je za korupciju, smijenjen odlukom OHR-a i izabran za lidera HDZ-a. Jedna optužnica je postala 14 predmeta, dokazi su nestajali, on oslobođen, a u međuvremenu je uspio pod šešir HNS-a okupiti sve stranke s hrvatskim predznakom i vratiti se u Predsjedništvo BiH 2014. Najveći mu je politički neprijatelj Željko Komšić, kome osporava da je Hrvat. Dodiku ne osporava baš ništa, i sam je sretno posjetio Putina iako slovi kao najveći Evropejac u BiH.
Najkraći liderski staž u ovom trio fantastiku pripada Bakiru Izetbegoviću (1956), s obzirom da je na čelo SDA, Stranke demokratske akcije koju je utemeljio njegov otac Alija, došao 2015, nakon smrti Sulejmana Tihića, koji ga je ubjedljivo porazio na partijskom kongresu 2009. No, već godinu kasnije upravo ga je Tihić kandidovao u Predsjedništvo BiH u kome je ostao dva mandata. Iz današnje perspektive, bila je to neka druga SDA, koja je u demokratizaciju bh. društva koračala istim takvim mjerama u vlastitim redovima paralelno gradeći dobre političke odnose s drugim partijama u zemlji. Što Izetbegović ne samo da nije prepoznao kao put vrijedan nastavka, već se zdušno založio za posve drugačiji kurs. SDA je danas partija s kojom hoće samo Komšićev DF, a od stranih državnika turski predsjednik Erdogan koji je u međuvremenu postao i porodični kum Izetbegovićima.
Na posljednjim Opštim izborima 2022. Bakir Izetbegović je ubjedljivo poražen u trci za Predsjedništvo države. To što za njega nisu glasali na tradicionalni birači SDA, nedavno je objasnio njihovom brigom za BiH koja ih je motivisala da - kako je posvjedočio - glava porodice zaokruži njega, a hanuma (turski: supruga) lidera DF-a. U spektru opravdanja vlastitog poraza ne preže ni od poetskog 10 na jednoga: Oni svi, a ja sam, ponavljao je da bi argumentovao okus stranačke pobjede koju pripisuje u vlastiti uspjeh. Njegovo vođstvo SDA je neupitno kao i politička karijera njegove supruge: Sebija Izetbegović je udarna pesnica stranke u Sarajevskom kantonu, direktorica najveće zdravstvene ustanove u BiH, Kliničkog centra u Sarajevu, no nedavno je ostala bez magistarskog zvanja i profesure na Medicinskom fakultetu, odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu. Bračni par Izetbegović i ustanovljeni manjak ispitnih obaveza na postdiplomskom studiju smatra političkim progonom i odmazdom političkih protivnika, ovi drugi pak upravo njih dvoje doživljavaju kao najveći balast i same SDA.
Najpoznatiji ovdašnji supružnici imovinu svake vrste ravnopravno dijele, uključujući i vilu na Poljinama, sarajevskom Beverli Hilsu. I još jedno naj: u njegovom je mandatu najviše esdeaovaca zavšilo na crnoj listi SAD-a.
Hrvatska: Šeks i Pupovac su već dugo tu
Na ovim prostorima imamo dosta brzu izmjenu sastava političkih elita, kaže politički analitičar Žarko Puhovski, analizirajući trajanje mandata predsjednika i premijera.
Franjo Tuđman vodio je Hrvatsku od maja 1990. do smrti pred kraj 1999. godine. Prvo je 30. maja 1990. u Saboru izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, a nakon donošenja Ustava, pobijedio je na direktnim predsjedničkim izborima u avgustu 1992. i u junu 1997. godine. Na prvima je dobio 56,7 posto, a na drugima 61,4 posto glasova. Stjepan Mesić bio je predsjednik od februara 2000. do februara 2010. godine, u dva mandata. Ivo Josipović odradio je jedan petogodišnji mandat od 2010. do 2015., kao i Kolinda Grabar-Kitarović od 2015. do 2020., kad ju je pobijedio aktuelni predsjednik Zoran Milanović. Kad je riječ o predsjednicima Vlada, Andrej Plenković premijer je od oktobra 2016., kao šef 14. i 15. sastava HDZ-ove Vlade. Ivo Sanader (HDZ) je u Banskim dvorima stolovao od 2003. do srpnja jul., a Zoran Milanović (SDP) od decembra 2011. do januara 2016.
”Imamo u tom kontekstu tri kategorije političara. Prvo, imamo ljude koji su u punom smislu riječi u prvom planu 20 i više godina. U toj kategoriji je samo Milo Đukanović koji je doista dugovječan političar. Drugo, imamo ljude koji su bili političari prve klase, a nakon toga su i dalje vrlo značajni kao “sive eminencije”. Najbolji primjeri takvih političara su Milan Kučan u Sloveniji i Vladimir Šeks u Hrvatskoj. Kučan je i dalje jedan od troje ili četvoro najvažnijih ljudi u Sloveniji, iako već 15 godina nema nikakvu funkciju. Treća varijanta su političari koji su imali neke funkcije, pa su ispali iz igre i vratili se natrag. Imaju dugo razdoblje djelovanja, ali nisu cijelo vrijeme bili u prvom planu, a u Hrvatskoj je objektivno najdugovječniji političar u prvom planu Milorad Pupovac. Manjinski je političar, najčešće marginalno važan, ali je 25 godina na najvišem nivou političkog odlučivanja i sudionik bitnih političkih događanja u Hrvatskoj. Ne odlučuje, niti je odlučivao, ali je učestvovao u odlučivanju, a katkada se bez njega nije ni moglo donositi odluke. Prisutan je u kontinuitetu, za razliku, na primjer, od Stjepana Mesića koji je bio u igri, pa se vratio i onda opet ispao – kaže politički analitičar Žarko Puhovski.
Pravnik Vladimir Šeks, jedan od glavnih autora Ustava i brojnih zakona, među utemeljiteljima je HDZ-a. Od 1990. biran je za zastupnika u svim sazivima Hrvatskog sabora u kojem je u nekoliko navrata bio potpredsjednik, a od 2003. do 2007. i predsjednik Sabora. Početkom 90-ih bio je potpredsjednik Vlade za unutrašnju politiku. Iako nije na funkciji, slovi i dalje kao važan “igrač iz sjenke”, a mediji ga u posljednje vrijeme spominju u kontekstu izbornog zakona u čijem će krojenju navodno ponovno odigrati bitnu ulogu. Fakultetski profesor Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, bio je osnivač i predsjednik Srpskog demokratskog foruma, zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskog sabora i u Hrvatskom saboru. Nikad nije bio na izvršnoj funkciji u Vladi. Na nivou nižem od nacionalnog izdvajao se Milan Bandić koji je Zagreb vodio gotovo neprekidno od 2000. do 2021., s izuzetkom razdoblja između ostavke i pobjede na izborima 2005. godine. Od župana najdugovječniji je SDP-ov Zlatko Komadina koji odrađuje šest mandat na čelu Primorsko-goranske županije. “Na nacionalnom nivou Komadina je bio dva mjeseca ministar, ali se brzo vratio kući jer mu je bilo prenaporno. On nije nacionalni političar”, ističe Puhovski.
Bonus video:
