Dogovor blokova za nezavisnu Crnu Goru i zajednicu sa Srbijom o uslovima referenduma o statusu države, jedan je od ključnih razloga što je taj proces, uprkos tada dubokim podjelama i tenzijama u crnogorskom društvu, okončan mirno.
Tim riječima se sagovornici “Vijesti” prisjećaju dešavanja od prije 18 godina, kad je Crna Gora, nakon skoro devet decenija, obnovila državnost.
Za to je glasalo 55,5 odsto građana, odnosno njih 230.661, dok je za opstanak zajednice sa Srbijom bilo 44,5 odsto, tj. 185.002.
Referendumu održanom 21. maja 2006. godine prethodili su mnogi burni događaji iz devedesetih, početkom kojih je ideju o samostalnoj Crnoj Gori podržavalo tek nekoliko procenata stanovništva. Međutim, to se mijenja krajem tih godina, kad dolazi do razlaza u tada jedinstvnoj Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i kad ta stranka, na čelu s Milom Đukanovićem, okreće leđa tadašnjem predsjedniku Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodanu Miloševiću.
Lider nekadašnjeg bloka za zajedničku državu i bivši šef Socijalističke narodne partije (SNP) Predrag Bulatović, rekao je “Vijestima” da je nakon raskola u DPS-u blago počela da jača ideja nezavisnosti, ali da su Đukanović i njegova partija kalkulisali time “kao važnim faktorom očuvanja vlasti”. Zato je, kaže, na izborima 1998. ideja zajedničke države bila i njihova, i podsjeća da su poslanici DPS-a u julu 1997. glasali u Beogradu da Milošević bude predsjednik SRJ.
LIBERALI PRITISLI DPS
Bulatović tvrdi da je DPS držao sve opcije otvorenim do izbora 2001, a nakon pada Miloševića, jer su, kaže, tada SNP-ova koalicija “Zajedno za Jugoslaviju” i Liberalni savez osvojili većinu.
“Dajući im podršku za manjinsku vladu, Liberalni savez je izvršio pritisak na DPS da se jače opredijeli za nezavisnost.To se i desilo, čime su počele da rastu tenzije, podjele i političko sukobljavanje. Činjenica da DPS jače promoviše nezavisnost poslije pada Miloševića, nakon kog dolazi rukovodstvo sa snažnom podrškom Zapada, govori o neutemeljnosti da se treba odvojiti od Srbije zbog karaktera režima, ali i svjedoči da Đukanovića interesuje svaki državni status u kom će biti neprikosnoveni vladar”, kaže sagovornik.
Dvije godine nakon pada Miloševića i godinu nakon njegovog izručenja sudu u Hagu zbog optužbi za ratne zločine, Crna Gora i Srbija sklopile su Beogradski sporazum kojim je savezna država transformisana u državnu zajednicu Srbije i Crne Gore (SCG). Ubrzo potom, usvojena je Ustavna povelja, kojom je konstituentima zajednice omogućeno da po isteku tri godine od parafiranja dokumenta, raspišu plebiscit o državnom statusu, što je zvanična Podgorica učinila.
Bulatović tvrdi da su u Crnoj Gori, od Beogradskog sporazuma do referenduma, rasle tenzije, da su prijetile “jednostrane odluke DPS-a”, ali i bojkot referenduma s protestima bloka za zajedničku državu. Da se to nije prevazišlo, država bi, prema njegovim riječima, ušla u period oštrog političkog sukobljavanja, koje bi dugoročno negativno uticalo na stabilnost Crne Gore.
“Za to što se referendum održao i što se završio bez dramatičnih sukobljavanja, ključno je bilo postizanje dogovora i kompromisa između dva bloka. To je ostvareno uz posredničku ulogu EU, odnosno (tadašnjeg visokog komesara EU za spoljnu politiku) Havijera Solane. Tu posredničku ulogu sam tražio od EU, i to je bio moj uslov. Nijesam htio da direktno pregovaram sa Đukanovićem, ali ni s ličnostima koje bi delegirao”, navodi Bulatović, dodajući da je nakon susreta sa Solanom održan sastanak u manastiru Ždrebaonik, kom su, osim tadašnjeg mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i drugih ljudi Crkve, prisustvovali stranački šefovi i Čedo Vukmanović, kasnije predsjednik Pokreta za očuvanje državne zajednice.
“DOKAZI PROTIV ĐUKANOVIĆA”
Lider bloka za zajedničku državu podsjeća da se sa Solanom sastao u Beogradu u decembra 2005, i kaže da je odbijanje da razgovara s Đukanovićem obrazložio riječima da iza tadašnjeg šefa DPS-a stoje “tajkuni i kriminogene strukture”.
“Stavio sam Solani na sto samo javno dostupne dokaze za te tvrdnje, na oko 200 strana. Na prvoj strani je bila fotografija jednog čovjeka koji je bio šampion nezakonite tranzicije i pljačke bogatstava, inače blizak Đukanoviću i njegov prijatelj. Na moje iznenađenje, Solana je prihvatio predlog i ostavio mi da ne pružim odmah odgovor oko njegove posredničke uloge. Pošto sam došao pripremljen za sve opcije, to sam prihvatio. On to nije imao na agendi, ali je odmah nakon sastanka saopštio na presu odluku o posredovanju”, dodaje Bulatović.
Evropska unija prvobitno je bila protiv ideje nezavisnosti Crne Gore, ali se, kako se približavao referendum, to počelo mijenjati. To potvrđuje i slovački diplomata Miroslav Lajčak, koji je bio specijalni Solanin izaslanik za sprovođenje referenduma. Lajčak kaže za “Vijesti” da je EU u početku bila za opstanak SCG, ali da se, kad su počeli pregovori o pristupanju te zajednice Uniji, pokazalo da je struktura ekonomija Srbije i Crne Gore različita, da je dosta teško da se dogovori jedan model pregovora, koji bi odgovarao i jednima i drugima i sl.
“Moje iskustvo je, ne samo tada već i danas, da ako države člance vide da imate plan i da mogu da vjeruju u taj plan, da onda to prihvataju. I vidjeli su da imamo plan, da imamo dobru analizu situacije, tako da nije bilo nikakvih problema - sve države članice su podržale taj proces...”, navodi on.
Ključni dio plan kog je Lajčak imao, odnosio se na većinu potrebnu za pobjedu na plebiscitu. Prema zakonu o referendumu, koji je Crna Gora usvojila prije Beogradskog sporazuma i Ustavne povelje, da bi referendum uspio bilo je neophodno da na glasanje izađe više od polovine upisanih birača, a za odluku je bila dovoljna prosta većina izašlih. Venecijanska komisija (VK) je razmotrila to rješenje i preporučila da se osim većine potrebne za validnost referenduma, propiše i većina u odnosu na ukupno biračko tijelo koja je potrebna za donošenje odluke.
FORMULA 55:45
Tada na scenu stupa Lajčak, koji predlaže granicu za validnost referenduma, odnosno - da je potrebno da jedna od opcija dobije 55 odsto važećih glasova. Iskusni diplomata kaže da je to njegova formula i objašnjava kako je do nje došao.
“Imao sam tim koji sam izgradio, imao sam odlične eksperte iz OEBS-a, ODIHR-a, Savjeta Evrope, ali posebno ljude iz ODIHR-a koji su pratili svake izbore u Crnoj Gori, koji su imali odličnu analizu koliko birača izlazi na izbore, koliko glasova odlučuje da stranka pobijedi, itd. Onda smo s mojim timom i ekspertima iz Evropske unije vodili razgovor o tome šta je najbolje... Išli smo kroz niz mogućnosti, ali na kraju je bilo jasno da je potrebno da imamo dosta veliku razliku između broja glasova za i protiv nezavisnosti, da niko ne bi mogao da ospori rezultat referenduma. Satima smo sjedjeli, brojili, računali, razmišljali i na kraju došli do toga da je 55 odsto od svih koji su izašli na izbore ambiciozno, ali nije nemoguće, a da je fer”, navodi sagovornik.
Podsjeća da je tom formulom bio nezadovoljan blok za nezavisnost, koji se pozivao na tada važeći zakon o refenredumu i govorio da je to standard. On kaže da im je odgovorao riječima da je EU potrebno da referendum prihvate svi, i da ih je upozorio da može da garantuje da, ako bi se išlo po tadašnjem zakonu, da druga strana neće prihvatiti rezultate.
“Imao sam duge razgovore i s g. Đukanovićem i s g. Bulatovićem. Morao sam njima objasniti zašto baš 55 odsto, a to nije bilo jednostavno. Na kraju su to prihvatili, jer su u stvari tu formulu 55 pročitali kao nešto vrlo teško, ali ne i nemoguće, i da je to fer”, poručuje on.
Na pitanje kakve mu je instrukcije u to vrijeme davao Solana, Lajčak odgovara da mu je nekadašnji visoki komesar EU govorio da ga ne interesuje rezultat referenduma, već to da niko nikad ne ospori proces, “koji mora biti fer i transparentan”.
“To je bila njegova ključna instrukcija. I onda sam ga, tokom procesa, redovno informisao, u jednoj fazi imali smo odvojene sastanke s g. Đukanovićem i g. Bulatovićem. To je bilo nakon donošenja zakona o refrendumu, leks specijalisa, koji je, kao što znate, bio praktično prihvaćen bez glasova protiv, što je bio isto snažan signal. Onda sam imao vrlo detaljnu diskusiju s njim, kad sam morao da mu objasnim zašto 55 odsto. Podržao me je...”, ističe Lajčak.
Koordinator nekadašnjeg pokreta za nezavisnu Crnu Goru Rade Bojović, saopštio je “Vijestima” da su kvalifikovanoj i “atipičnoj većini” od 55 odsto prethodile unutrašnje i međunarodne rasprave još pet godina prije referenduma, podsjećajući da je OEBS još 2001. preporučio “posebnu državotvornu većinu”. To je, kaže, i bio razlog da Brisel, koji nije imao naklonost prema nezavisnosti Crne Gore, u februaru 2006. ultimativno i jednostrano predloži formulu 55.
“BRISEL OTEŽAVAO PUT”
Za nju su, navodi, u Pokretu čuli već krajem 2005, uglavnom iz različitih privatnih međunarodnih izvora, i nije, kaže, bila neočekivana.
“Bilo je jasno da će Brisel insistirati na otežanom putu do nezavisnosti. Pritom, unionistička strana je objeručke prihvatila referendum pod tim uslovom, dok smo mi unutar državotvornog pokreta bili podijeljeni. DPS je prvi popustio, tako da smo na kraju zajednički odlučili da je jedinstvo važnije od te formule, pri čemu smo i mi u Pokretu procjenjivali da prag od 55 odsto nije nedostižan”, dodaje Bojović.
Bulatović pak tvrdi da je za većinu od 55 odsto prvi put čuo sam od nekadašnjeg ambasadora SAD-a u Srbiji i Crnoj Gori Vilijama Montgomerija, na jednom njihovom zvaničnom susretu nekoliko godina prije referenduma, dok je taj diplomata službovao u Beogradu.
Kaže da su mu (Bulatoviću) iz bloka za zajedničku državu tražili da se za odluku o nezavisnosti izjasni 50 odsto plus jedan birač, a da su pojedini zahtijevali i većinu od 60 odsto.
“To je bilo nemoguće, jer da je obrnuto - VK bi to sama rekla. Ostali su pregovori kao opcija. U tačno određenom momentu, kad smo svi bili pri svome, Lajčak mi bilateralno prenosi 55 prema 45 odsto, od važećih listića. Ne 55 odsto od izašlih, što nije uticalo na ishod. Kao realan političar, smatram da smo ostvarili mnogo, i to je rezultat naše pregovaračke pobjede. Suprotni blok je dobio nedostižan prag u uslovima fer, demokratskog i ravnopravnog referenduma. On to nije bio. Čak i neregularnosti srednjeg obima nijesu garatnovale dostižnost. Međutim, to je bilo brutalna krađa nakon zatvaranja biračkih mjesta, što je podržao Zapad, a verifikovao tadašnji predjednik refenredumske komisije Franitšek Lipka”, tvrdi Bulatović.
Formula 55 unijeta je u Zakon o održavanju referenduma o državno-pravnom statusu Crne Gore, koji je usvojen u martu 2006. Time je i zvanično otpočela referendumska kampanja, koju je, prema riječima Bojovića, Pokret za nezavisnu Crnu Goru, kojim je koordinirao s Brankom Lukovcem, pokrenuo još početkom 2005.
Upitan koji su događaji tokom kampanje i kako uticali na njen relativno miran tok, a koji i kako na njen krajnji ishod, on odgovara da su tri događaja odlučujuća.
“Prvi je formiranje Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru, koji je uspio da oko državnog pitanja ujedini gotovo sve političke i društvene snage koje su se zalagale za obnovu države. Drugi je uključenje EU u referendumski proces, što je omogućilo da rješavanje državnog pitanja od početka ima nesporan međunarodni legitimitet. Treći se odnosi na činjenicu da su suprotstavljene strane do kraja ostale vjerne demokratskoj i mirnoj kampanji, što je na kraju dovelo do legitimne referendumske odluke u kojoj je učestvovalo preko 86 odsto tadašnjeg biračkog tijela”, kaže on.
OKUPLJANJE PROTIVNIKA
Bojović navodi da je Pokret za nezavisnu evropsku Crnu Goru nastao kao stožerna predreferendumska organizacija koja je okupila sve relevantne suverenističke partije, nestranačke ličnosti, akademsku zajednicu, nevladine organizacije i medije poput npr. “Vijesti”, koji su bili posvećeni ideji suverene i proevropske Crne Gore. To je, prema njegovim riječima, jedini primjer kad su nerijetko suprotstavljeni politički i društveni akteri svoje razlike potisnuli u drugi plan i pretpostavili ih obnovi države.
“Naglasio bih i presudnu materijalnu podršku koju je Pokret imao od privatnih preduzeća i građana iz Crne Gore, koja je iznosila preko 700.000 eura. Sve je to omogućilo da Pokret razvije široku i masovnu referendumsku kampanju. Inače, Pokret je imao oko 2.500 aktivnih članova, svih nacija i vjera, koji su bili uključeni u terensku kampanju u svakoj od crnogorskih opština, dok je šire i uže rukovodstvo okupljalo oko 140 članova. Svi članovi pokreta, od rukovodstva pa nadalje, više od godinu dana su radili dobrovoljno i bez novčanih naknada”, dodaje sagovornik.
Što se tiče pojedinačnog doprinosa kampanji, Bojović kaže da ne bi nikoga posebno isticao “jer je svako pružio snažan individualni učinak”, ali da bi iz najužeg rukovodstva pomenuo Lukovca, te Dragana Kujovića iz tadašnjeg DPS-a. Napominje da su od državnih rukovodilaca i političara iz suverenističkog bloka, nesumnjivo po ličnom pregnuću prednjačili Đukanović, tadašnji lider Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić i bivši čelnik Liberalnog saveza Miodrag Živković.
Bojović kaže da je najznačajnija podrška pokretu iz inostranstva dolazila od crnogorske dijaspore i iseljeništva od SAD-a, preko Evrope i bivše Jugoslavije, pa do Australije. Dijaspora je, dodaje, dala snažan doprinos obnovi nezavisnosti, i on se primarno ogledao u javnoj podršci i dolasku na referendumsko glasanje.
“Takođe, aktivnosti našeg Pokreta u inostranstvu bile su isključivo vezane za saradnju s iseljeničkim organizacijama, pri čemu je dijaspora pružila i materijalnu pomoć Pokretu u iznosu od oko šest odsto našeg referendumskog budžeta, koji je ukupno iznosio oko 830.000 eura. Pored dijaspore, najintenzivniju političku saradnju Pokret je imao sa partijama, pojedincima i nevladinim organizacijama iz Srbije koji su podržavali crnogorsku nezavisnost. To je i bio razlog što su u kancelarijama Pokreta tokom cijele kampanje bile uvezane crnogorska i srpska državna zastava. Ovo naglašavam zbog toga jer naše državotvorno opredijeljenje nije bilo usmjereno protiv demokratske Srbije, već je bilo isključivo vezano za pravo Crne Gore da odlučuje o svojoj sudbini...”, konstatuje sagovornik.
PODRŠKA SRBIJE
Bulatović, s druge strane, kaže da je blok za zajedničku državu imao političku podršku iz Srbije, što je, prema njegovim riječima, podrška iz zajedničke države. Tvrdi da nisu imali podršku stranog faktora, a da je blok za nezavisnost imao podršku SAD-a, ali i Rusije, “čiji je do tada, ali i kasnije, partner bio Đukanović”, podsjećajući na njegove susrete sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom prije i nakon referenduma.
“Funkcioneri i lideri stranaka iz Srbije nijesu učestvovali u kampanji u Crnoj Gori. Bila je procjena da bi DPS negativnom kampanjom, da je naše zalaganje utapanje Crne Gore u Srbiju, dobio dodatne lažne argumente. Svi lideri i sve partije koji su bili za zajedničku državu, u kontinuitetu i jasno su saopštavali podršku”, ocjenjuje on.
Blok koji je predvodio imao je, kaže iz Beograda podršku Pokreta za očuvanje zajedničke države, na čijem je čelu bio akademik Ljubomir Tadić, otac tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića. Taj pokret je, navodi, u Sava centru organizovao skup podrške nekoliko dana uoči referenduma.
“Ja sam bio prisutan tamo, ali i u više navrata sam bio na sastancima njihovog rukovodstva. U ime tog pokreta na završnoj konvenciji govorio je akademik Matija Bećković”, dodaje Bulatović.
On kaže da mu ni danas nije sasvim jasno zašto se krajem 2004. u Beogradu pristupilo razgovoru da se u Crnoj Gori formira Pokret za očuvanje zajedničke države, i to prije bilo kakve priče o referendumu i prije nego što je formiran pokret za nezavisnost.
“Posebno je neobjašnjivo da se pokušalo da se isključim ja, ali i SNP. Posebno i zbog toga što je bilo zakazano održavanje kongresa SNP-a, na kom sam u februaru 2005. dobio novi madat. Te aktivnosti su u SNP-u izazvale nerazumijevanja, ali i neznatne kadrovske probleme... Za razliku od suverenista koji su zbijali redove, mi smo bez suštinske potrebe otvorili nesporazume”, konstatuje Bulatović.
AMFILOHIJE NIJE POZVAN
Kao primjer nesporazuma navodi to da je uoči formiranja Pokreta u januaru 2005, u hotelu “Maestral” u Miločeru, na tu temu, na Cetinju, razgovarao s mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem, ali da sjutradan ni on ni Amfilohije nisu bili u “Maestralu”.
“Sve ovo saopštavam da pokazem da smo međusobno u bloku imali nerazumijevanja i razmimoilaženja. Niko pojedinačno nije imao moć da obezbijedi jedinstvo, ali svako je pojedinačno morao da ima odgovornost da doprinese jedinstvu... “, poručuje on.
Bulatović tvrdi da je imao ponude da ide u SAD i Moskvu kao lider bloka, ali da je to odbio.
“S Putinom se sigurno ne bih sreo, a ni u SAD-u ne bi bilo bolje. Nijesam to prihvatio, jer je značajnije od tog neefikasnog formalizma biti u Crnoj Gori. Umjesto svega toga, imao sam važan susret u Patrijaršiji u Beogradu s patrijarhom Pavlom, 17. maja 2006. Na tom sastanku je bio i mitropolit Amfilohije. Za mene lično i ideju koju sam zastupao, taj susret je puno značio. On (patrijarh) se molio za mir u Crnoj Gori”, kaže on.
Uprkos tome što je bilo tenzija, optužbi za razne zloupotrebe u susret glasanju, mir nije bio ugrožen. Međutim, sagovornici “Vijesti” ukazuju na jedan događaj koji je, tvrde, mogao da rezultira incidentima. To se odnosi na na odluku Centra za monitoring i istraživanje (CeMI) da, nedugo nakon okončanja glasnja, objavi navodne rezultate referenduma, odnosno trijumf opcije za nezavisnost države. Pristalice nezavisnosti tada su krenule sa slavljem, a u suprotnom taboru počeli su da se okupljaju i traže da se organizuje protest.
Lajčak kaže da je to bio vrlo osjetljiv momenat i da ga je vrlo zabrinuo.
“Jer me je nazvao lider koalicije za zajedničku državu, g. Bulatović, i zamolio da nekako zaustavim te proslave, jer se plaše da mogu da dovedu do sukoba. Ja sam onda otišao u centralu DPS-a i razgovarao s g. Đukanovićem. Zamolio sam ga, ukoliko je moguće, da se te proslave zaustave, jer stvarno nismo imali rezultate i to je moglo da isprovocira nešto. On je to razumio i mislim da je dao neke instrukcije, naredbe da se to zaustavi u mjeri u kojoj je bilo moguće, i to je smirilo situaciju. Onda sam otišao u centralu druge koalicije, u sjedište SNP-a, da ih informišem o tome. Vidio sam da je to smanjilo napetost”, prisjeća se on.
FER ODNOS SA ĐUKANOVIĆEM I BULATOVIĆEM
Lajčak navodi da je za njega, ali i za Crnu Goru, bila sreća da su dvije koalicije predvodili Đukanović i Bulatović.
“Imao sam jako otvorenu i fer komunikaciju i s jednim i s drugim. Oni su se, naravno, borili za interese svojih koalicija i za što bolje uslove referenduma, ali su bili svjesni svoje odgovornosti i nisu bježali od nje, tako da su mogli da donose odluke. To nije uvijek slučaj, imali su i oni radikale u svojim redovima, ali je stvarno moja komunikacija bila jako fer i s jednim i s drugim do kraja. Mislim da oni nose ogromnu zaslugu za to što je referendum prošao kao primjer demokratskog rješavanja jednog vrlo osjetljivog i ozbiljnog pitanja”, konstatuje Lajčak.
Bulatović kaže da su objava CeMI-ja i “sinhronizovan vatromet” bili podigli tenzije do usijanja.
“Ja sam organizovao besprekorno računski centar, kao i brzo dostavljanje rezultata. Podaci koje sam imao pokazivali su duboko tzv. sivu zonu (više od 50 odsto glasova, manje od 55 za neku opciju). Bez promila šanse za pobjedu nezavisnosti. Imao sam snažne pritiske da uzvratimo. Pozvao sam Lajčaka, koji je odmah došao u naše sjedište. Pokazao sam mu računske podatke, da nema šanse da se potvrdi objavljeni rezultat, te saopštio da su i vatromet i objava pobjede provokacija da pokrenemo proteste, a da su s njihove strane za sukob spremne režimske parapolicijske kriminogene snage za sukob. Paralelno je otpočela krađa nakon glasanja... S Lajčakom je došao Italijan Đentelini, iz kabineta Solane”, podsjeća on.
Kaže da je, pošto su zaustavljene početne tenzije, pozvao pristalice da se uzdrže od izlaska na ulice. Bio je, dodaje, ubijeđen da takav poziv mora da se uputi, bez obzira na sve što će se ispostaviti. Da se drugačije postupilo, sigurno bi, kaže, “ušli u sukobe s vrlo neizvjesnim ishodom”.
“Brojne naše pristalice, kojima je, kao i meni, oduzeta zajednička država, nasiljem režima i uz amin zapadnih sila, emotivno su reagovali na moju odluku. Ja ih razumijem, ali ne opraštam onima koji su željeli krah SNP-a i moj lični na ovom pitanju, uz narative koji su neistiniti. Vrijeme će suditi o svemu”, poručuje lider nekadašnjeg bloka za zajedničku državu.
NEUPITAN LEGITIMITET
Bojović ocjenjuje da je referendum protekao mirno i u demokratskom duhu, ali da su, kako su se prebrojavali glasovi i kako je postalo izvjesno da će državotvorna politika pobijediti, unionističke partije počele da podnose prigovore i ističu nepravilnosti s ciljem da se pravnim putem onemogući regularnost ishoda.
“Međutim, evropski izaslanik Lipka, koji je sporazumno bio na čelu referendumske izborne komisije, u konačnom je sve prigovore odbacio kao pokušaj opstrukcije rezultata. Podsjećam da je suverenistička politika tom prilikom dobila podršku od 55,49 odsto glasova, odnosno da je razlika između suverenista i unionista bila oko 11 odsto ili oko 45.000 glasova... To samo po sebi dovoljno govori o neupitnom legitimitetu referendumskog ishoda”, podsjeća on.
Sagovornik kaže da je najveći teret unutar državotvornog pokreta bio Đukanovićev DPS, i činjenica da je značajan broj građana bio protiv nezavisnosti zbog te stranke i njihovog vođstva, jer se, prema njegovim riječima, radilo o partiji koja je prethodno dugi niz godina podržavala unionističku politiku i koja je već tada bila opterećena brojnim koruptivnim i kriminalnim aferama.
“Naravno, radilo se o partiji koja je tada bila vladajuća i koja je imala podršku oko 40 odsto biračkog tijela, pa je samim tim bila i presudan faktor u državotvornom bloku. Međutim, bez jedinstva suverenista koji su znali da država i vlast nijesu isto, uključujući brojne pojedince, organizacije i medije koji su bili dokazani protivnici i kritičari DPS-a, referendumski ishod bio bi drugačiji. Tako da je država obnovljena i zahvaljujući DPS-u i uprkos DPS-u”, podvlači on.
Bulatović: Lipka je presudio
Bulatović kaže da uoči sastanka s mitropolitom Amfilohijem u manastiru Ždrebaonik, ali ni nakon njega, blok za zajedničku državu nije imao jedinstven stav o održavanju referenduma.
“Ta naša nekoordinacija tokom 2005. i odsustvo pune uključenosti svih ličnosti, iz različitih razloga, moguće da je imalo uticaja na manji broj glasova koji smo dobili na referendumu”.
Navodi da je uspjeh bloka u pregovorima o većini od 55 odsto, strani faktor “poništio podrškom DPS-u za brutalne nezakonitosti”.
“Tzv. ‘Bijela knjiga’ o krađi na referendumu, a koja je izdata 2007. na oko 1.300 strana, svjedočanstvo je kako je ostvareno 55,5 odsto za nezavisnost”.
Bulatović je rekao “Vijestima” da je pitanje većine, “ali relativno objektivne”, za njega bilo ključno. To je, prema njegovim riječima, moglo nakon pregovora da bude opravdan razlog za radikalizaciju.
“I ja sam bio odlučan za to, u tom slučaju. Zato smo i dobili ovaj procenat da duboko uđemo u proces, a da razmjere krađe utvdimo kasnije. Značajne smo pokazali odmah državnoj komisiji, a tu je presudio Lipka... Cijeneći da je ovo pitanje važno, o njemu sam razgovarao s mitropolitom Amfilohijem. Na tom sastanku su bili sveštenici Velibor Džomić i Radomir Nikčević. Razgovori koje sam vodio s Amfilohijem nijesu bili da on ulazi u naša politička pitanja, već da bude informisan i da se, s aspekta očuvanja mira među ljudima, međusobno posavjetujemo”.
Lajčak: Besmislene optužbe da je referendum pokraden
Upitan kako danas, 18 godina kasnije, gleda na optužbe iz bloka za zajedničku državu, da rezultati referenduma nikad ne bi bili proglašeni da nije bilo njega i Lipke, Lajčak odgovara da je ubijeđen da te optužbe nisu osnovane, “da ne piju vodu”.
Kaže da je referendum bio domaća odluka Crne Gore, i da se blok za opstanak zajedničke države obratio Evropskoj uniji i rekao - ne vjerujemo da taj proces možemo da riješimo sami, ne vjerujemo domaćim ljudima, ne vjerujemo u njihovu neutralnost, itd, pa su zatražili od Evropske unije da ona predvodi cijeli proces.
“Drugo, ja sam došao tu s jasnim uputstvom, i moj cilj od početka do kraja bio je da imamo kredibilan proces. Moj lični i profesionalni kredibilitet je bio vezan za to da imamo proces koji je kredibilan, i to je bio glavni princip. Treće, da predsjednik Republičke referendumske komisije treba da bude stranac, građanin države članice EU, bila je odluka domaćih aktera. Ja sam u prvom krugu predložio tri imena, međutim, predstavnici oba bloka nisu mogli da se slože, i nijednog nisu prihvatili. Onda sam u drugom krugu predložio samo jedno ime, g. Lipku, koji je bio ambasador u bivšoj Jugoslaviji, zadnji čehoslovački i prvi slovački, koji govori vaš jezik, zna odlično prilike i za kog sam znao, da imam garanciju da je objektivan. On je bio prihvaćen i u parlamentu izglasan glasovima poslanika oba bloka”.
Kad govorimo o glasanju na dan referenduma i o kredibilitetu rezultata, najvažniji su, kaže Lajčak, zapisnici s biračkih mjesta. Zapravo su, dodaje, jedini zvanični dokument o procesu glasanja.
“Zapisnici sa svih biračkih mjesta bili su potpisani od strane svih članova komisija, jednog i drugog bloka, i u tim zapisnicima nisu bile zabilježene činjenice koje bi osporovale proces glasanja i njegov rezultat. Da je bilo ozbiljnih problema, prekršaja, onda zapisnici ne bi bili potpisani. To da je na nivou Republičke komisije bilo glasanje šest prema šest i da je presudio glas predsjednika komisije, to ne mijenja rezultat referenduma, a to je bilo u skladu sa Zakonom o refendumu i opštim standartima”.
Bajramspahić: Crnoj Gori nedostaje kvalitetnije liderstvo
Crna Gora osamnaestu godišnjicu obnove nezavisnosti dočekuje u groznici, sa ogromnim mogućnostima i potencijalima, ali bez fokusa, ocijenila je građanska aktivistkinja Dina Bajramspahić.
“Baš kao adolescent koji bi mogao postati sve što poželi, ali ne može da se odluči šta bi htio, pa raspolućeno zvijera na sve strane. Obećana politička stabilnost se nije ostvarila, a riječ ‘pomirenje’ je postala otrcana”, rekla je Bajramspahić “Vijestima”.
Smatra da Crnoj Gori nedostaje kvalitetnije liderstvo i da zemlja nije krenula dalje, nego neprestano rješava ista stogodišnja pitanja, s društvom mobilisanim u dva rova.
Pokazalo se, kako kaže, da nova, mlada lica, ne znače nove prakse i progresivnost, već su nekad tvrdokorniji branioci zastarjelih ideja i daleko dogmatičniji od starijih generacija, nespremni na iskorake.
“Umjesto smjelosti da se promišlja racionalno i da se grabi naprijed, društvo stalno grca u neprevaziđenim frustracijama”, rekla je Bajramspahić.
Institucije, kako dodaje, nastavljaju da budu politizovane i poslušne onome koga prepoznaju kao najmoćnijeg ili najagresivnijeg političkog aktera u tom trenutku.
Ukazuje da stručnost i integritet nisu opredjeljujući kriterijumi, niti su društveno vrednovani, već bespogovorna lojalnost partiji i naciji.
“Totalna dominacija kolektivnih identiteta nad individualnošću, kreativnošću, talentom, kompetentnošću. To traje toliko dugo da uništava kvalitet u svim javnim politikama, obrazovanju, zdravstvu, bezbjednosti, pravnoj državi, kulturi…”, rekla je.
Prema njenim riječima, partije i nacije neće izabrati najbolje iz svojih redova, već one spremne da mimo pravila eksploatišu zajedničke resurse u korist samo nekih.
Podsjeća da je to toliko rasprostranjeno da partije doživljavaju kao nepravdu ako ne mogu da se razmašu u zlopotrebama onoga što ih je zapalo.
Kako kaže, prosječna osoba, iza koje ne stoji niko, nema nikakvu šansu da ostvari elementarna prava, neće im pomoći ni zdrav razum ni zakoni i ostaje im samo da se priklone opštoj atmosferi ili da odu.
“Najbolji i odlaze. Nezavisna država je prostor u kojem možemo da se dogovorimo kako da živimo, tako da svima bude dobro. To što je Crna Gora geografski mala je prednost, zahvaljujući kojoj se može stići do svakog građanina i građanke i ostvariti ideali države blagostanja. Uslov za to je odbacivanje politike isključivosti i sile, i gajenje kriterijuma, standarda u svim oblastima i principa građanske države, sa ravnopravnim individuama sa punim pravima i obavezama”, poručila je.
Bojović: Država nadživjela DPS, pa će i sadašnju vlast
Upitan koja su se predviđanja, obećanja, upozorenja o posljedicama jednog i drugog rezultata iz obje kampanje ostvarila za ovih 18 godina, a koja nisu, Bojović odgovara da je jasno da su nade izvornih proevropskih suverenista samo djelimično ostvarene, “iako je svako lucidniji znao da snažan napredak Crne Gore nije moguć sa Đukanovićevim DPS-om, ali isto tako je znao da je još manje moguć s partijama koje su bile i ostale na povocu Beograda i SPC (Srpska pravoslavna crkva).
“Pritom, upozorenja unionista bila su tačna u vezi s kleptokratskom i monopolističkom prirodom DPS-a, ali to svakako nije valjan alibi za suprotstavljanje ideji o sopstvenoj državi. Inače, suverenistička politika je bila inicijalno uspješna u pogledu spoljnopolitičke orijentacije, iako je, osim učlanjenja u NATO pakt, proevropska politika na kraju postala žrtva DPS-ovog korumpiranog režima. Što se tiče unutrašnje politike, DPS i njegovi saveznici i sateliti vodili su partitokratsku i monopolističku politiku, desničarsku i kleptokratsku ekonomsku politiku, kreirali su socijalni populizam gdje su od birača pravili kmetove, dok su istovremeno marginalizovali obrazovanje i kulturu i njegovali trgovačku saradnju sa anticrnogorskom i klero-nacionalističkom SPC”.
Bojović kaže da bi, s druge strane, pobjeda unionista dovela do potpune provincijalizacije i marginalizacije Crne Gore unutar “nacionalističke, proputinovske i antievropske Srbije, i to bi za Crnu Goru nesumnjivo bio katastrofalan izbor u svakom pogledu”. To, dodaje, najbolje potvrđuju i politička dešavanja nakon smjene DPS-ovog režima, “jer Crna Gora opstaje i preživjeće samo zahvaljujući suverenističkom državotvornom i spoljnopolitičkom nasljeđu”.
“Pokazuje se da država nije isto što i vlast, da je crnogorska država uspjela nadživjeti DPS, pa će uspjeti da nadživi i sadašnju vlast koja je dopola odraz najgorih praksi bivšeg režima, a odpola refleksija prevaziđenog političkog duha iz vremena kada je Crna Gora bila provincija Beograda. Mislim da idejama i vrijednostima koje su motivisale Pokret za nezavisnu i evropsku Crnu Goru pripada budućnost. Sve ostalo je ili prošlost ili prošlost koja umišlja da ima perspektivu kao što je to danas”.
Bulatović: Đukanović i Zapad iskoristili nezavisnost za svoje ciljeve
Bulatović kaže da je upoozoravao da je za Đukanovića nezavisnost sredstvo da Crna Gora bude njegova privatna drzava, “koju je opustošio i u kojoj je razorio institucije”.
“U godini punoljetstva ove nezavisne Crne Gore, optuženi su za teški kriminal ključni ljudi policije, tužilaštva i pravosuđa. Čeka se šta će biti s pojedinim bivšim državnim funkcionerima. To je krah. Za oporavak treba duže vremena, pod uslovom da to vode ljudi ćistih ruku i namjera”.
Sagovornik kaže da je nezavisna Crna Gora poslužila SAD-u i Zapadu da otcijepe Kosovo od Srbije, a Crnu Goru uvedu u NATO u trenutku kad je njegovo proširenje “bilo mrtvo”.
“Tada su Đukanović i Zapad iskoristili nezavisnost za svoje ciljeve. Crna Gora i njeni građani nijesu bili važni”.
Bonus video:
