Kampanja protiv rezolucije o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori je bila nezapamćena i na površinu su isplivale brojni problemi gurnuti ispod tepiha, kazala je građanska aktivistkinja Dina Bajramspahić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).
Zato što smo blizu i znamo šta se i kako desilo, imamo veću dužnost da stanemo uz susjede i žrtve, i pomognemo im da činjenice dopru do ostatka svijeta, time što ćemo aktivno pomagati, poručuje ona.
Po Vašem mišljenju, u kojoj mjeri Crna Gora i zemlje regiona relativizuju genocid u Srebrenici i kako to utiče na društvo?
Cilj usvajanja Rezolucije nije bio utvrđivanje činjenica niti kvalifikacija zločina jer su činjenice već utvrđene u sudskom postupku pred međunarodnim sudom. Rezolucijom o Srebrenici Ujedinjenih nacija (UN) je proglašen dan sjećanja. Niko iole razuman ne bi mogao da ima ništa protiv toga. Akcenat rezolucije je na edukaciji, promociji mira, podizanju svijesti, priznavanju patnje žrtava, pijetetu, komemoraciji njihovog bola i gubitka. Međutim, sve što se izdešavalo tokom posljednja dva mjeseca pokazalo je moć manipulacija i dezinformacije koje su osnažile podjele među građanima.
Kampanja protiv rezolucije u Crnoj Gori je bila nezapamćena. Na površinu su isplivale brojni problemi gurnuti ispod tepiha. Danas se više nego ikada negira genocid u Srebrenici i to nije zbog same rezolucije već zato što djelovi društva koji baštine Miloševićeve ideje sada imaju svoje političke predstavnike u vlasti i osjećaju se osnaženim da se ispolje.
Opasnost od toga daleko prevazilazi pitanje same Srebrenice, genocida, Bosne i Hercegovine. Ovo je pitanje o nama samima danas i o tome kakva će biti bliska budućnost Crne Gore.
Možete li da objasniti zašto je bilo važno da Crna Gora kosponzoriše rezoluciju, a ne samo podrži?
U vrijeme kada smo pokrenuli inicijativu nismo mogli ni da zamislimo da će biti upitno kako će Crna Gora glasati. To je nezamisliv korak unazad. Tražili smo od Vlade da Crna Gora, kao prvi susjed Bosne i Hercegovine, pokaže veći stepen solidarnosti i podrške nego neke daleke zemlje svijeta, koje će samo glasati ali je neće promovisati. Zato što smo blizu i znamo šta se i kako desilo, imamo veću dužnost da stanemo uz susjede i žrtve, i pomognemo im da činjenice dopru do ostatka svijeta, time što ćemo aktivno pomagati.
Rezolucija ima samo sedam tačaka i niti jedna od njih nije sporna. Ovo je bila prilika za region da otvori novo poglavlje, na zdravim osnovama. Mnogo bi značilo da je i Srbija prepoznala šansu da uradi stvari na drugačiji nači. Tim prije što je srpski parlament već usvojio rezoluciju o Srebrenici u martu 2010. godine. Umjesto da se napreduje i ima trezveniji pogled na prošlost, danas se relativizuju, pa čak i pravdaju zlodjela devedesetih. Šovinistički trans je trajao skoro dva mjeseca i posijao sjeme koje će klijati još dugo.
Koje su glavne strategije koje bi trebalo koristiti u borbi protiv relativizacije ratnih zločina? Kako bi trebalo da izgleda odgovor države na ovaj problem? Kako vidite ulogu vlade, institucija i civilnog društva?
Negiranje i relativizija genocida i činjenica o ratovima devedeseti zapravo znače odbijanje da se prizna i preuzme odgovornost za sve što se desilo. Podtekst tih narativa je da je pokretanje ratova bilo opravdano. Da su oni koji su ih pokretali i u njima učestvovali imali pravo da to urade. Da se to nije desilo bez razloga nego sa nekim “razlozima”. Nažalost, umjesto da su čvrsto, jasno stali na put tome, pojedini predstavnici partija na vlasti su otvorili put relazivizaciji, dovodeći u pitanje činjenice o zločinu. To je veliki korak unazad. Očekivali smo da će premijer i ministri biti prvi koji će se oštro ograditi od takvog ponašanja, umjesto što su pokazivali razumijevanje. To ne pomaže pomirenju, niti izgradnji zajedničke budućnosti.
Jedan od oblika negiranja je i narativ da je genocid bio “vojna greška”, kao da se to samo “omaklo” a ne da je sistemski osmišljen i sproveden. Drugi je da se radi o “strašnom” i “velikom” zločinu, koji se kao priznaje, a da se istovremeno slave počinioci tog zločina. Skandiranje Mladiću u Podgorici uz prisustvo političara i univerzitetske profesorke je naročito sramno. Predstavnici vlasti su morali to da osude.
Koje vrste obrazovnih inicijativa smatrate najvažnijim za suzbijanje relativizacije ratnih zločina? Kako možemo poboljšati edukaciju o ovim pitanjima?
Veoma je važno da primjetimo da se ne radi samo o negiranju genocida i relativizaciji zločina. U narativu negatora srebreničkog genocida se promoviše ksenofobija i pothranjuju teorije zavjere, posebno da se cijeli svijet urotio protiv jednog naroda. Podstiče se osjećanje poniženosti kod pripadnike te grupe (Srba), uznemirenost, osjećaj da su kažnjeni. Takvi narativi svode ih na poziciju trajne žrtve, a da istovremeno ništa od toga ne odgovara istini. Samo iz usta srpskih nacionalista ste mogli čuti riječi: genocidni narod. To je ustvari bio politički instrument.
Nažalost, jedan broj građana vjeruje svojim političarima i prihvata neutemeljene narative, a to traje decenijama i drži nas u mjestu.
Obrazovni sistem mora dati odgovor na ovaj problem jer se sjutra isto može desiti i sa brojnim drugim važnim društveno- političkim pitanjima. Ukoliko se nastavi sa praksom izbjegavanja suočavanja sa ratnim zločinima, jaz između onih koji priznaju činjenice i onih koji podliježu propagandi biće sve dublji.
Koliko političari doprinose relativizaciji i pogrešnim tumačenjima ratnih dešavanja?
Političari su glavni negatori genocida, naročito kada su podržani desničarskim medijima i vjerskim poglavarima. Dobro bi bilo da nam ne promakne pokušaj da se loš izborni rezultat “Evrope sad” u Budvi svali na pitanje genocida u Srebnici. To tumačenje, za koje nema nikakvih empirijskih potvrda ima za cilj da se pošalje poruka umjerenim srpskim političarima u Crnoj Gori da ne smiju voditi autonomnu politiku.
Ipak, izuzetno je važno i pozitivno to što vlasti Srbije i entiteta BiH, Republike Srpske, nisu uspjele da “disciplinuju” Crnu Goru i podrede je svojim poliičkim interesima. Dobro bi bilo da tako i ostane.
Bonus video:
