Dugogodišnji crnogorski premijer Milo Đukanović tvrdio je 1997. da je on “demokratska opcija” koja želi Crnu Goru povezanu sa svijetom, “bogatu i perspektivnu”. Političkog protivnika, dojučerašnjeg saborca i partijskog šefa, predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića optuživao je za izdaju interesa Crne Gore, za sluganstvo Slobodanu Miloševiću, i da “Crnu Goru želi da vrati unazad”…
Bulatović je Đukanovića i njegove pristalice u Vladi proglašavao nosiocima “opšte kriminalizacije društva” koji koriste “policiju u političke svrhe”, prigovarajući im na enormnom ličnom bogaćenju i na zanemarivanju sjevernog dijela Crne Gore.
Ispostavlja se da je u riječima obojice bilo dosta istine, da se retorika i Đukanovića i njegovih sadašnjih političkih rivala neznatno promijenila, dok su odnosi između vlasti Crne Gore i Srbije, koji su tada javnosti predstavljeni kao glavni razlog sukoba u DPS-u, opet isprepletani nejasnim i problematičnim vezama.
Đukanović umjesto “trijumvirata”
Na današnji dan prije 20 godina, negdje oko 16 časova, završena je sjednica Glavnog odbora DPS-a koja je označila konačan rascjep te partije i nakon koje je Đukanović samostalno zagospodario Crnom Gorom, umjesto vladajućeg „trijumvirata” (Đukanović kao premijer, Bulatović kao predsjednik Crne Gore i Svetozar Marović kao šef Skupštine).
Bulatović, do tog dana predsjednik DPS-a, mimo ranijih običaja, zatražio je da sjednica GO DPS-a bude otvorena za javnost, ali novinarima nije omogućeno da uđu u zgradu Vlade. Prema tadašnjim medijskim tumačenjima, Bulatoviću je bilo jasno da ulazi u izgubljenu bitku jer nema većinu u GO. Zbog toga je želio prisustvo javnosti kako bi na težini dobila njegova tvrdnja da je riječ o sukobu poštenih i nepoštenih, pri čemi bi medijski pritisak uspio da donekle utiče na odnos snaga u partiji koji se radikalano promijenio od marta kada je Đukanovića podržalo samo šest ili sedam članova GO. Bulatovićevo prisustvo GO svelo se na konstataciju da nijesu stvoreni regularni uslovi za rad, nakon čega je za 23. avgust zakazao kongres DPS-a.
Bulatović je odredio i odbor za pripremu kongresa koji su činili predsjednici sedam opštinskih odbora, koji su tražili sazivanje kongresa. To su: Miloš Bojović (Berane), Radoman Gogić (Pljevlja), Rade Nišavić (Bijelo Polje), Branislav Otašević (Plav) Milijana Radojičić (Andrijevica), Predrag Bulatović (Podgorica), Mihailo-Milo Ćetković (Ulcinj) i poslovni direktor DPS-a Dragiša Pešić.
Nakon što je Bulatović "zaključio sjednicu", skoro dvije trećine, 62 člana GO, nastavilo je sa radom, ocjenjujući da postoji statutarni osnov za to, dok su 34 člana napustila sjednicu sa Bulatovićem. U okviru prve tačke dnevnog reda razmatrana je odgovornost Bulatovića za stanje u partiji, nakon čega je on smijenjen sa mjesta predsjednika DPS-a sa 58 glasova, dok su četiri bila uzdržana.
Na njegovo mjesto izabrana je Milica Pejanović-Đurišić, tadašnji potpredsjednik DPS-a.
Nakon što su se Marović i Pejanović-Đurišić odrekli kandidature za predsjednika Crne Gore u korist Đukanovića, članovi GO su se izjašnjavali o kandidaturi Bulatovića, Đukanovića i Milana Gajovića. Novom vrhu DPS-a nije smetalo da pozovu Bulatovića da prezentuje svoj izborni program, iako je on prethodno smijenjen i napustio sjednicu. Između dva kandidata, GO DPS-a se ubjedljivom većinom (58:3) opredijelio za Đukanovića.
Marović: Umjesto jakih i apsolutno moćnih, CG bira vladavinu prava
Tog jutra, 11. jula, u “Pobjedi” je osvanuo intervju Marovića u kojem je napao Bulatovića:
“Crna Gora mora da misli i o sebi... Umjesto jakih i apsolutno moćnih pojedinaca, Crna Gora je izabrala vladavinu prava i podijeljene moći. Opasno je previše moći u bilo čijim rukama”. Od saveznih kadrova u GO, protiv Bulatovića se jedino okrenuo potpredsjednik Vlade SRJ Vojin Đukanović, dok su mu ostali vjerni Srđa Božović, tada predsjednik Vijeća građana savezne Skupštine i savezni ministri odbrane i pravde Pavle Bulatović i Zoran Knežević, te tadašnji potpredsjednik Skupstine Crne Gore Zoran Žižić.
Šef Kluba poslanika DPS-a u Skupstini Crne Gore Predrag Bulatović svrstao se uz prezimenjaka Momira i, prema kasnijim svjedočenjima, kao predsjednik OO Podgorica, koji je raspušten tog dana, bio najopasniji protivnik političkim rivalima.
Šef poslaničkog kluba u Vijeću građana savezne Skupštine SRJ Željko Šturanović priklonio se Đukanoviću, kao i Gajević, tada koordinator crnogorske delegacije u Vijeću republika.
Martovska sjednica
Upućeni tvrde da je sukob u DPS-u počeo znatno ranije. Iako su o tome počele izlaziti informacije tek nakon 25. marta 1997, kada je u praskozorje završena sjednica GO DPS-a koje je prethodila julskoj. Jedan od motiva za razdor u vrhu DPS-a bio je i intervju koji je Đukanović dao za beogradski časopis “Vreme”, u kojem je naveo da je „Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom”.
Članovi GO na sjednici koja je počela u popodnevnim časovima 24. marta izjašnjavali su se o dva zaključka - da li ste za Jugoslaviju bez preduslova i alternative i o odgovornosti tadašnjeg ministra kulture Gorana-Sita Rakočevića i šefa Službe državne bezbjednosti (SDB) Vukašina Maraša.
Prvom je Bulatović tražio glavu zbog izjava da Jugoslavija nema budućnosti sa Miloševićem, a drugi je bio na udaru zbog navodne povezanosti sa firmom ASI, preko koje se švercovala nafta. Glasati za ove zaključke značilo je glasati protiv tadašnjeg premijera i potpredsjednika DPS-a Đukanovića i njegovog okruženja, iako po naknadnim sjećanjima to nije bilo jasno velikom broju članova.
Od simboličke podrške do većine
Tada je uz Đukanovića stao samo Marović, inače kum Momira Bulatovića, tadašnji ministar policije Filip Vujanović, generalni sekretar Vlade Duško Marković, Vojin Đukanović, gradonačelnik Nikšića Blagoje Cerović i direktor vladine Agencije za prestrukturiranje privrede Milutin Lalić. Zbog rijetkih nezavisnih medijskih izvještaja iz tog perioda, ali i selektivnog pamćenja aktera sjednice, teško je tvrditi da li je sam Đukanović tokom javne prozivke bio taj sedmi glas ili je riječ o tadašnjem direktoru Budvanske rivijere Đorđiju Pribiloviću ili o direktoru Fonda PIO Mihailu Banjeviću, mada je vjerovatnije da je sa Draganom Đurovićem, Šturanovićem, Danilom Vuksanovićem... bio među onima uzdržanima. Njih je bilo, opet prema različitim podacima, između onih 11 do 22.
Đukanović je tada podnio ostavku na mjesto potpredsjednika DPS-a, ali je zadržao premijersku fotelju, po nagovoru Marovića, kojeg mnogi vide kao ključnu figuru u pobjedi protiv Bulatovića, što zbog ideoloških temelja koje je postavio u unutarpartijskoj borbi, što zbog načina na koji je vođena bitka u opštinskim odborima.
Partijski i klanovski sukob gurnuo Crnu Goru ka provaliji
Nakon raskola 11. jula, Đukanovićevoj struji u parlamentu ostalo je 28 mandata, jer se 17 poslanika priklonilo Bulatoviću. DPS je u septembru oformio koalicionu vladu u koju su ušle i opoziciona Narodna stranka, SDP, albanske partije, Demokratska unija Albanaca i Demokratski savez.
Nakon julske sjednice GO DPS-a, Bulatović i njegove pristalice su na svom kongresu održanom 16. avgusta odlučili da svoju stranku, takođe, nazovu DPS, a da njihov kandidat na predsjedničkim izborima bude Momir Bulatović. Ustavni sud Crne Gore je Đukanovića “potvrdio” kao jedinog kandidata DPS-a, nakon čega je Bulatović nekoliko mjeseci kasnije formirao Socijalističku narodnu partiju.
U međuvremenu, izborno nadmetanje pretvaralo se u sukob tokom kojeg su mediji, uključujući i TVCG, koju je kontrolisao Đukanović, i “Pobjeda”, koju je dugo kontrolisao Bulatović, iznosile prljavi veš suprotstavljenih tabora. Raskidana su “neraskidiva” kumstva i prijateljstva, sklapana nova, a sukob je kulminirao 13. januara 1998. na protestima koje je ispred Skupštine Crne Gore organizovao Momir Bulatović nakon što je odbio da prizna poraz od Đukanovića na oktobarskim predsjedničkim izborima.
Crna Gora je te noći bila na ivici građanskog rata. Sukob, suštinski iniciran borbom između vladajućih klanova u Crnoj Gori i Srbiji oko plijena od šverca, doveo je do podjela u društvu čije je brazda vidljive i na današnjem licu Crne Gore.
Milo: U bitku samo ako ću pobijediti
Na pitanje da prokomentarise svoje šanse za predsjednika Crne Gore u trci sa Bulatovićem, Đukanović je nakon sjednice GO novinarima rekao da ni u jednu političku bitku ne ulazi bez uvjerenja da će biti i pobjednik:
“Imam odlične pretpostavke za to: podršku stranke i podršku Glavnog odbora”.
Režimski mediji dugo ćutali o sukobu unutar vladajuće partije
Oni koji su se tada isključivo informisali iz RTCG i “Pobjede” nijesu vjerovali u navode malog broja nezavisnih medija o sukobu u DPS-u.
Međutim, to ne iznenađuje ako se zna da je nakon ubjedljive pobjede DPS-a na parlamentarnim izborima u novembru 1996. Bulatović dao Đukanoviću mandat za sastav nove vlade. Naveo je da je to uradio zbog “potvrđenih ličnih sposobnosti i kvaliteta” Đukanovića.
“Dosadašnja saradnja između predsjednika Republike i mene, a i Vlade u cjelini, funkcionisala je na izuzetnom nivou, na zajedničko zadovoljstvo i vjerujem da je dobar dio rezultata koje smo postigli upravo rezultat te saradnje,” govorio je Đukanović u novembru 1996.
Na drugoj strani, “Monitor” je u maju 1997. pisao: „Dok dvoje potpredsjednika DPS-a u 'Pobjedi' puštaju magle kompromisa, na terenu se, javna je tajna, vodi bespoštedna bitka za svaka dva prsta u GO DPS-a i za svaki poslanički taster u Skupštini”.
Podjela na “srpskije” i “crnogorskije” djelove Crne Gore
Pejanović- Đurišić na konferenciji za novinare nakon julske sjednice GO nije potvrdila, ni negirala Bulatovićeve navode da opštinski odbori DPS-a Podgorice, Pljevalja, Bijelog Polja, Berana, Plava, Andrijevice i Ulcinja predstavljaju većinu partijskog članstva.
To je, kako je rekla, veoma sporno jer je “pitanje brojeva veoma relativno”.
Prema medijskim izvještajima, tada je već bilo indikativno i upozoravajuće što je Bulatović obezbijedio većinsku podršku na sjeveru, u rubnim opštinama Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav i Andrijevica.
Time unutarpartijski sukob nije dobio samo regionalnu dimenziju, već su ponovo naglašene podjele na “srpskije” i “crnogorskije” djelove Crne Gore.
Nepomirljiv u vezi sa resorom policije
DPS je prije raskola na jesenjim izborima 1996. potukla opoziciju do koljena, iako je izgledalo da bi tada njena vlast mogla biti uzdrmana prvi put zahvaljujući formiranju Narodne sloge koju su činile Narodna stranka i Liberalni savez. Te dvije stranke nisu uspjele da okupe širi opozicioni blok, iako su pozvale Stranku demokratske akcije(SDA) Haruna Hadžića, SDP, te albanske DUA i DS da im se pridruže i ostave ideološke i nacionalne razlike po strani. DPS je zahvaljući prekrajanju izbornog zakona i zloupotrebom državnih resursa tada osvojio 45 od 71 mandat u Skupštini, dok je Narodna sloga dobila samo 19, pri čemu se rastakanje opozicije nastavilo i nakon izbora.
Međutim, sami tok formiranja nove vlade mogla je nagovijestiti da vrh DPS-a više ne diše istim plućima.
Đukanović je na sjednici GO u novembru bio prinuđen da višesatno obrazlaže i brani ponuđeni sastav nove vlade, da bi čak u jednom trenutku ponudio i ostavku na mjesto mandatara. U knjizi “Pravila ćutanja”, Bulatović je napisao: “Ministarsku policijsku fotelju Đukanović je bio namijenio Vukašinu Marašu i to nije moglo da se promijeni ni na koji način. (Svi ostali ministri kako ti hoćeš, ali ovaj je moj!!!) Kako ja na to nijesam htio da pristanem, uslijedila je njegova odluka da vrati mandat, jer nije u stanju da sastavi vladu koja bi bila izabrana u Skupštini. Pismo kojim me zvanično obavještava o tome zateklo me je u Beogradu. Držao sam taj papir u ruci i - bilo mi je žao”.
Bonus video:
