Svakoj temi se može pristupiti na dva načina. Možemo krenuti od osnovnih pojmova te, razjasnivši njih, nastavimo analitički ka pojmovima nižeg reda sve dok ne stignemo do pojedinačnih situacija i pojedinosti koje želimo riješiti. S druge strane, možemo, ispitujući individualne događaje i probleme da idemo “prema gore” i da tako dokučimo osnovne postulate skoro svake djelatnosti. Kada govorimo u politici, i jedan i drugi metod se čine dobrih, zato što naše društvo ima probleme na obije strane. Bivajući poslednja država koja je dobila Ustav u Evropi prije Prvog svjetskog rata, političke emancipacije skoro da nije bilo u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori. U Kraljevini SHS/Jugoslaviji političke participacije je bilo više ali sve nestabilnosti na etničkim i svim ostalim linijama su učinili da taj začetak demokratije brzo bude zamijenjen tvrdom autokratijom. Komunistička Jugoslavija je na papiru bila daleko emancipovanija ali praktična praznina tog pojma se najbolje očituje u sledećem – komunisti su dali pravo glasa ženama ali efektivno, i ženama i muškarcima, onemogućili da taj glas daju bilo kome u jednopartijskom sistemu.
Sve je ovo učinilo da razvoj predstavničke demokratije i liberalnih vrijednosti maltene u potpunosti zaobiđe naše prostore i da “dolazak” višepartizma dočekamo nespremni, možda i nesposobni i nije za čuđenje kakve smo izbore pravili, kako u Crnoj Gori, tako i u okruženju. Zbog svega ovog nije čudo zašto mnogi teoretičari govore da smo mi, zbog svega ovoga ali prevashodno zbog nesmjenjivosti vlasti na izborima kroz čitavu svoju istoriju, suštinski pret-političko društvo. Samim tim pojmovi kao što su političko, država, ljevica, desnica, socijalizam, liberalizam, demokratija bivaju zloupotrebljeni, pogrešno shvaćeni ili čak u potpunosti ignorisani od strane, kako političara, tako i svih ostalih koji bi trebali da čine jedno političko društvo. Dobar primjer je pojam suvereniteta, ključan u mnogim političkim teorijama, koji je kod nas, mahom zbog referendumske kampanje, izjednačen sa himnom i zastavom, umjesto sa građaninom kao nosiocem istog. O svim ovim pojmovima moramo da razgovaramo.
Daleko od toga da probleme imamo samo na pojmovnom nivou. Sve ovo se veoma reflektuje na političku svakodnevicu. U svakom izbornom ciklusu imamo potpuno ignorisanje izborne regulative, kao što je recimo dolazak na glasanje ljudi koji decenijama ne žive u Crnoj Gori, iako je u pogledu prebivališta, izborni zakon više nego jasan. Imamo nesklad u pogledu toga koga i kako biramo – po našem zakonu, poslanik je vlasnik mandata i može ga držati i djelovati u skupštini bez pritiska ili direktiva njegove partije, ali u procesu glasanja, birači ne glasaju direktno svoje predstavnike, već glasaju partije ili koalicije. Ovo dovodi do toga da glasačima suštinski niko nije odgovoran, što, zajedno sa drugim okolnostima, ima kao proizvod definisanje našeg sistema kao partitokratskog – članovi istih partija uvijek glasaju uniformno, mnogi se nikad ne javljaju za riječ, a izborna obećanja nemaju nikakvu vrijednost. Sve ovo dovodi do toga da nijedan građanin ne može reći da je neki poslanik, ili poslanička grupa, njegov istinski predstavnik u parlamentu, da je zastupljen i da njegov glas na izborima nešto vrijedi. Živimo u partitokratskom sistemu koji je Ustavom praktično onemogućio referendum postavljajući besmisleno visok prag za sazivanje istog što samo proizvodi veću apatiju i nezainteresovanost za politička zbivanja. Zato, razgovarajmo i probajmo da vratimo političke procese sebi.
Sve ovo za proizvod ima političke nonsense kao što je kritikovanje protesta zato što je “politički”, iako je protest nužno i bez izuzetka uvijek politički akt. Proizvod ovoga su i imenom socijalističke partije koje štite tajkune, imenom desničarske partije koje nude otpis dugova i strožije regulisanje banaka i slično. Ostaje pitanje da li da priđemo našem političkom problemu odozgo ili odozdo? Iako je lako izgubiti se u pojmovima i zaglaviti se u akademizmu vjerujem da postoji jedan od kojeg moramo poći – suverenitet. Suverenitet u unutrašnjem smislu je odnos između nas, građana, legalnih nosilaca suvereniteta i naših izabranih predstavnika – poslanika, koji moraju biti naša produžena ruka u parlamentu. Razgovarajući o suverenitetu možemo ići dalje, ka problematizovanju izbornog zakona, promjeni sistema glasanja, legitimitetu političkih odluka koje ne korespondiraju sa opštom voljom građana, direktnijoj demokratiji kroz bliži odnos sa izabranim predstavnicima ali i kroz dostupniji referendum i tako dalje. Pričajmo o tome da li smo suvereni u unutrašnjem smislu pa ćemo vidjeti da li smo suvereni u spoljašnjem. A odatle, razgovarajmo dalje o politici.
Bonus video:
