(Šarl Atan, Samizdat; Arto: Podgorica, 2015)
Objavljivanjem romana Samizdat započeta je serija zanimljivih publikacija izdavačke kuće Arto, koja je, iako mlada, uspjela za kratko vrijeme da značajno modifikuje kulturnu mapu Podgorice, istovremeno transformišući jedan dio najposjećenijeg gradskog prostora u pristupačnu knjižaru i mini-biblioteku, gdje se popularna zabava kombinuje sa ponudom vrhunskih naslova svjetske književnosti.
Nakon čitanja bespoštedne kritike izdavača na početku Samizdata, što predstavlja prvo oneobičavanje konvencije (više poslovne, nego umjetničke), očekuje se da ovaj tekst bude još jedan u nizu ambicioznih poetsko-proznih izraza nekog mladog autora nošenog teško izlječivom melanholijom ili još teže izlječivim entuzijazmom. Očekivanja se prvo potvrđuju, ali ubrzo i komplikuju “pakovanjem” melanholije i entuzijazma u šareno tkivo citata, parafraza i literarnih aluzija, da bi se, najzad, transformisala i suptilnim lirskim prekoračenjem pretpostavki na kojima počiva kritička, teorijska i svojevrsna didaktička svjesnost ovog izdanja. Tekst koji se „naročito preporučuje piscima-koji-to-nisu, raznim nadri-spisateljima i skribomanima“, kako stoji u napomeni Ognjena Savića, izdavača ovog (već po naslovu) veoma intrigantnog djela, izrasta u mnogo više od štiva namijenjenog „vrlim studentima i đacima za razne komparativne analize i sadistička seciranja“. Naime, riječ je o višeslojnoj književnoj igri u kojoj pretpostavljena autoironičnost, koja jeste možda dominantna komponentna, samu sebe podriva u bujnosti jezika, dubini uvida i strastvenosti koja, najzad, čini srž njegove literarnosti. Lirika i intelektualni intezitet izbijaju prevashodno u slikama Čitaočevog (glavni “junak” i pripovjedač svoje priče) zanosa uz pomoć kojeg bira reference na autore i djela koja usmjeravaju i oblikuju ono što sâm piše. Ko god da jeste Šarl Atan - u čitanju šarlatan zasigurno nije; o čemu god da jeste ovaj tekst - on je, prije i poslije svega, apoteoza čitanju, kao i ludoj nadi diskretno pohranjenjenoj u njegovoj moći da preobražava djeliće svijeta u kojem živimo.
Poslije upozoravajuće napomene izdavača i preludijuma koji pojačava poruku o opasnostima loše književnosti, naročito ako je kombinovana sa nesređenim životom, slijedi naslov „Zeleni trag i druge priče”. Međutim, umjesto očekivane zbirke priča, tekst se razvija u formi koja lebdi između epistolarnog ljubavnog romana i vođenja dnevnika o ljubavno-literarnim susretima - ili, češće, o zamišljanju susreta. Pisma su jednosmjerna; korespondentkinja, tek nakon nekoliko zapisa u kojima se, uz obilje sladunjavih visokoparnih fraza (“gledam Ljepotu kako tvojim licem garantuje Istini obličje”) i istrošenih metafora (“Ti si vaskrsla Sapfo… Slobodna i kontemplativna u dubokoj čežnji uzvišene Sfinge…”), veliča njena moć nad junakom/naratorom, dobija “ime”: ona je P, kako saznajemo, stvarni ili/i simbolički pisac. Ka njoj mladi junak Č usmjerava svoju žudnju Čitaoca, ali i žudnju autora-koji-to-želi-biti i koji jedino uspijeva “autorizivati” svoje intimne preokupacije u pismima. Sa druge strane, te su preokupacije toliko napunjene lektirom, da ljubavna linija izrasta u sveobuhvatno duhovno traganje, sa retrospekcijom, meditacijom, preispitivanjem i (samo)zavaravanjem koje se smjenjuje sa trenucima (samo)spoznaje. Zato se ovaj roman može čitati i u prepoznatljivom ključu Bildungsromana, ili Kunstlerromana ako ne prihvatimo presudu urednika da Šarl Atan, kao ni njegov alter-ego Č, nipošto nije umjetnik. Kada, nakon brutalnog tretmana i šamara otriježnjenja koji dolazi od cijenjene i obožavane P, junak-narator Č shvata da nije i autor - makar ne “onaj koji će čovjeka ozariti književnom svjetlošću oživotvorene vizije novog spasenja” - dolazi do diskurzivnog preokreta. Od sumnje i nadanja, kroz ushićenje i očajanje, preko trubadurski raspjevane a onda i oporo bijesne, Č zauzima stilski zreliju poziciju, sada otvorenog bijega u autoritet, te nabrajajući na više od pet stranica imena pisaca i djela u koje zaranja, u kojima se gubi i iznova nastaje, priznaje jedinu autentičnu destinaciju svoje potrage: eksplodirati u smislu, nestati u skladu, pretvoriti se u knjigu, ne zaboravljajući pritom da “Stvarnost je uvek bogatija od naivnih iluzija i lažljivih fikcija,” kako podsjeća autor Rezimea ovog neobičnog romana.
Radikalno samosvjesna i autoparodična proza koja citatnošću, inter- i intratekstualnošću preispituje svaku izvjesnost, ponajprije onu na kojoj i sama stoji, odavno je prestala biti novina, čak i na crnogorskom literarnom prostoru za koji se ne može reći da je naročito zasićen postmodernističkim strategijama. Međutim, te strategije ovdje imaju i određenu didaktičnu i širu kulturno angažovanu notu: one upozoravaju na sopstvene manjkavosti i ispraznu pomodnost onih koji im, u nedostatku talenta ili umjetničke hrabrosti, apriori pribjegavaju, pri čemu formalni kliše postaje sam sebi svrha. Samizdat se može čitati kao obračun sa takvim praksama, kao konfesionalni obračun postmodernog autora-čitaoca-tuđih-tekstova sa samim sobom, ali i kao satirična zabava prepuna borhesovskog ispitivanja granica fikcije i stvarnosti kroz svjesnost o proklizavanju identiteta u pisanju i čitanju. Čini se da je još jače prisustvo srodnosti sa Borhesovim velikim mentorom, Masedoniom Fernandesom, naročito u lavirintski enigmatičnom miješanju uloga čitaoca, pisca i urednika, što se očitava kroz višestruko uokvirivanje, te, čini se, stalni gest ka proširivanju rubova romana dodacima (napomena izdavača, preludijum, prvobitni naslov: Zeleni trag i druge priče, apendiks, rezime, brojne napomene, itd.). Ipak, ono što je možda najupečatljivija vrijednost ovog štiva jeste neizbježni, iako nenametljivi, utisak da je intertekstualni palimpsest duboko utemeljen u osjećanju sveprisutnog i nedokučivog područja koje je alternativa riječima, a kojemu se kroz riječi - varljive i nepotpune, ali i živototvorno snažne - jedino približiti možemo. Kako Spisatelj kojeg Atan pominje (neodoljivost aluzije - namjerne? - na Spasitelja) neprestano sugeriše, pa i onda kad je ironičan, ili naročito onda kad je ironičan: „onostrani život naliči onom što čini ovaj mogućim“, te zato ni ironija u ovom odveć teorijskom svijetu ne zasjenjuje “zeleni trag” umjetnosti, već je u, najboljem slučaju, obogaćuje, kao ovdje, intelektualnom iskrenošću.
Nastavljajući svoju izdavačku djelatnost prevodima po mnogo čemu izuzetnih, nagrađivanih, uticajnih, ali crnogorskoj publici malo ili nimalo poznatih djela svjetske literarne baštine (Simona - Eduardo Lalo, Muzej romana o Vječitoj (prvi dobar roman) - Masedonio Fernandes), Arto je već kreirao atmosferu nestrpljivog iščekivanja naredne izdavačke avanture koja bi mogla pomjeriti čitalačke horizonte naše publike. Pa i ako “jednog, doslovno samo jednog slabovidog čitaoca zaštiti, odnosno jednog nazovi-pisca izliječi”, da primijenimo riječi urednika, tekst je ispunio svoju civilizacijsku svrhu.
Bonus video:
