Želim da kažem nekoliko riječi o trojici stvaralaca, najvećih u svom vremenu.
Dijele ih po neka četiri stoljeća, ovim redosljedom: Dukljanin iz Krajine (? - posl. 1172); Šekspir (1564-1616); Miloš Crnjanski (1893-1977). Koincidencija kako ih dovodim u vezu snažna je kao pogled na vojsku pod barjacima.
Neću izostaviti ni Dubrovčanina rodom iz Kotora, Mavra Orbina (1563-1614), ni njemačkog romansijera Jakoba Ajrera (1543-1605), ni minornog engleskog pjesnika Tomasa Gofa (1591-1629), ni španskog dramatičara Antonija de Esklavu (1575-?). Svi su dio priče.
Dukljanin je u centru.
On je volio jednu ženu, iza tavnog zida svog svešteničkog poziva, dok su zvijezde kapale na njih poput topljenog srebra na obali Jadrana. Zvao ju je, pretpostavljam, Mila, što na latinskom ne znači ništa a na srpskom znači sve.
Ipak, prećutao nam je tu strast u svom slavnom Ljetopisu i poslužio se metaforom za ljubav jednog kneza smrti i jedne knjeginje vjernosti. Za ovu opskurnu metaforu uhvatiće se mnogo godina kasnije momak iz engleskog sela Stratford, imenom Vil Šekspir.
Dukljaninom su se bavili mnogi: Ferdo Šišić (napisao mu je komentare 1929. u Pragu), Vladimir Mošin, Vido Latković i Slavko Mijušković... Da ne pominjem dalekog Ilariona Ruvarca, još daljeg I. K. Sakcinskog ili, najdaljeg, oca hrvatske književnosti Marka Marulića.
Plodno tlo je bila neka italijanska prerada Dukljanina, više nego vjerovatna za ono doba
Umjesto toga skrenuću pažnju na opservaciju onoga koji je sebe lišio zadovoljstva komentara, ili se, možda, zaustavio pred isihastičkom metaforom o ljubavi jačoj od smrti: Miloša Crnjanskog.
Crnjanskog je interesovao Ričard Noulz (1545 - 1605), oksfordski učenjak, slavni hroničar Otomanskog carstva (The General Historie of the Turkes, izdanje 1603). Stari pjesnik je u beogradskom nedjeljniku NIN objavio članak Noulz o Kosovskoj bici (12. 07. 1964), te u narednom broju (19. 07. 1964) Noulz o despotu Đurđu, prikazujući veze engleske istoriografije i srpske povijesti.
Kotorani i Englezi
No, ono što Crnjanski ne stiže, a treba pomenuti su Ulcinj, Bar i Budva, “jaka mletačka utvrđenja na obali Epira i Dalmacije koja padaju pod Turke”, kako kaže Noulz na starom engleskom: Dulcign, Antivari, and Budua, strong towns of the Venetians vpon the coasts of Epirus and Dalmatia yelded to the Turke (v. The General Historie…, Johnson & Laurence, London, 1603, D/869/a).
Potkrijepljeno je mišljenje da je Kraljevstvo Slovena (1601) palo u ruke Ričarda Noulza. Orbin je uticao na njega. Onda su se elizabetanski dramatičari, Šekspir i Tomas Gof (1591-1629), poslužili Noulzom. Minorni pjesnik Gof, na glasu ženomrsca (woman-hater), koji je vlastitu svadbu preživio tek jedan jedini dan, upravo Noulzu duguje komad Hrabri Turčin, o sultanu Bajazitu.
Uostalom, Šekspir je već imao iskustva s našim krajem, jer je preradio dva soneta Ljudevita Paskvalića, pošto ih je uzeo iz antologije svog druga iz pozorišta i pivnice, Tomasa Lodža, koji Kotoranina naziva “excellent poet”, a prerade potpisao lično (vidi G. Čelebić: Barok Crne Gore I-III, t. I, 620, Cetinje - Podgorica, 2015).
Tu je i španski pisac Antonio de Esklava sa svojom zbirkom novela Zimske noći (1606). Tragovi za Buru stoljećima vode kroz evropsku književnost do njega. Esklava diže ulog mora na koji je Šekspir zarazno osjetljiv : “Bugarski kralj, na poziv kralja Grčke, isplovi sa svojom kćerkom na Jadransko more…” (vidi W. A. Neilson: Shakespeare’s sources for The Tempest, N. York, 1914, 28).
Rukavci raznih uticaja na Buru račvaju se poput vena na pjesnikovoj šaci.
Sljedeći Elizabetančev izvor je njemački dramatičar Jakob Ajrer. Iako će ga budući naraštaji smatrati inferiornim, on je, barem ja vjerujem, čudo od pisca. “Mora da je pisao furiozno”, kaže Albert Kon, berlinski Jevrejin, antikvar i šekspirolog u radu Šekspir u Njemačkoj (Berlin, 1889), “pošto je od 1593. do 1605. napisao sve svoje komade”; a bilo ih je 106, od čega je preživjelo 69.
Ajrer je čak prevodio Šekspira, što je još jedno čudo neviđeno, jer se smatralo da je na motiv njegove novele Lijepa Sideja Uzvišeni Elizabetanac napisao svoje oproštajno djelo Buru. Kažem, gonio ga je gnjev stvaralaštva (prevodio je Psalme Davidove), a dopro je izgleda i do Dukljanina.
Evo kako.
Dukljaninov meandar
Belgijski vizantolog Anri Gregoar (1881-1964) izašao je sa ključnom tvrdnjom u jednom značajnom radu (The Origins of “The Tempest” of Shakespeare, Studies in Philology, 1940, XXXVII, 236-256). On kaže da Bura ne vuče porijeklo od Lijepe Sideje, još manje od Zimskih bajki, kako se u Evropi smatralo stoljećima, već od priče o Vladimira i Kosari iz pera prvog slovenskog romansijera: Dukljanina.
Ovdje nam ide naruku i sama Enciklopedija Britanika, izdanje iz 1911 (V3), tvrdnjom da je zaplet Lijepe Sideje, kao i zaplet Bure, uzet zapravo iz istog izvora. Plodno tlo je bila neka italijanska prerada Dukljanina, više nego vjerovatna za ono doba, s obzirom da je roman o Vladimiru i Kosari kolao po Italiji do Mavra Orbina.
Međutim, dodaje Gregoar, priča nije doprla do Šekspira u Noulzovom već prije u nekom izdanju italijanskih novela, koje je prošlo kroz ruke Ajrera i Esklave, kasnije zaturenom. Napokon, u jesenjim noćima 1611, zaključuje belgijski vizantolog, inspiracija tim izdanjem (preradom Dukljanina) natrunila je Šekspirovo pero.
Gutljaj-dva iz Dukljaninova meandra?
Sada dolazim, pomalo zadihan, moram priznati, do savremenog pjesnikovog biografa Pitera Akrojda.
U docnoj zimskoj sezoni 1611, kaže on, Šekspir se vratio iz Stratforda sa dva nova komada: 5. novembra je prikazao Zimsku bajku a četiri dana kasnije Buru (v. Peter Ackroyd, The Biography, London, 2005, 487). Odnedavno je poznato da se pjesnik ubrzo vratio kući da sahrani mlađeg brata Džilberta i proveo ostatak zime sa preživjelim bratom Ričardom, sestom i zetom, da bi se na proljeće vratio u London na neko suđenje (Ibid., 492).
Da li je Šekspir, u Buri, upleo oprobani komplot krvoločnog političkog rivalstva s jedne strane, i zabranjene ljubavi dukljanskog kneza i knjeginje sa druge? Kao nekoć, u mladosti, dok bijaše došljak bez gaća u Londonu (Vil iz Stratforda) i viđaše život kao ružu na livadi u zoru (Romeo i Julija)?
Bura je izvedena poslednji put na pjesnikove oči 8. juna 1612.
Oproštajni rad, “posljednji koji je pjesnik napisao sam, bez saradnika, ne sluteći da će biti posljednji” (There is no sense of an ending), “najumjetničkiji od svih komada”, “najdublji i najličniji” (Prospero is an image of Shakespeare himself, Ibid, 489), duboko, nježno, kao kad nekog zoveš Mila, napisan je na stratfordskom ognjištu u jesen 1611.
Uz gutljaj sa Dukljaninovim ukusom - Anri Gregoar je u pravu - nježne ljubavi kneza smrti Vladimira, i knjeginje vjernosti Kosare.
(Riječ na naučnom skupu 1000-godišnjica Sv. Jovana Vladimira, CANU)
Bonus video:
