Upitana jednom šta bi poručila mladim ljudima, odgovorila je: “Isto što je Barouz rekao meni: 'Izgradite dobro ime i čuvajte ga da ostane čisto. Ne pravite kompromise. Ne brinite o zgrtanju para ili ljestvici uspjeha. Posvetite se tome da posao radite dobro i da to što radite zaštitite'”.
Peti Smit, žena koja se daje bez zadrške, prepušta se cijelim bićem i čvrsto vjeruje u to što radi za “Njujorker” je napisala esej “How does it feel” u kojem se hrabo otvara i izlaže, objašnjava šta se zapravo dogodilo na dodjeli Nobelovih nagrada na kojoj je nastupala u Dilanovu čast; da li je zaista zaboravila tekst pjesme ili je u pitanju nešto potpuno drugačije.
“Rođena sam u Čikagu 30. decembra 1946. usred sniježne oluje. Moj tata je morao da pomogne taksisti da se probije kroz mećavu. Kroz otvoreni prozor gledao je šta se događa na ulici, dok je majka imala trudove.
Bila sam sitno novorođenče pa se moj otac svojski trudio da me održi u životu držeći me iznad kade s vrelom vodom kako bih lakše disala. Misliću na njih na pozornici Rivijere u Čikagu na svoj 70. rođendan.
Uprkos emocionalnoj, napetoj atmosferi koja je pratila predsjedničke izbore, trudila sam se da decembar provedem u bavljenju pozitivnim stvarima, da se pripremim za proslavu Nove godine i brinem se o svojoj porodici. Ali, prije nego što nastupim u Čikagu, imala sam da obavim još jednu važnu dužnost u 2016.
“Bila sam primorana da stanem, izvinim se i još jednom pokušam”
U septembru su me zamolili da nastupim na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade kako bih odala počast dobitniku Nobela za književnost čije je ime tada još bilo nepoznato. To je značilo da ću provesti nekoliko dana u Stokholmu u prekrasnom hotelu iz kojeg se pruža veličanstven pogled. Bila je to jedinstvena prilika da zasijam, kontempliram i pišem. Odabrala sam jednu od svojih pjesama koja mi se učinila odgovarajućom za izvedbu s orkestrom.
Ali, kada je objavljeno da je nagradu dobio Bob Dilan i da ju je prihvatio, ideja da izvedem svoju pjesmu nije mi se više činila dobrom. Našla sam se u neočekivanoj situaciji i savladala su me oprečna osjećanja.
Jesam li dorasla tom zadatku? Da li bi Bob Dilan, čovjek kog nikad ne bih voljela da razočaram, bio zadovoljan mojim nastupom? Budući da sam se obavezala da ću nastupiti, nakon dugog premišljanja izabrala sam 'A Hard Rain's A-Gonna Fall', pjesmu koju volim još od svojih tinejdžerskih dana i omiljenu pjesmu mog, sad već pokojnog supruga.
Otada sam svaki slobodan trenutak provodila uvježbavajući tu pjesmu kako bih bila sigurna da znam svaki stih i kako bih publiku mogla da uvjerim u značenje svake riječi. I sama imam plavookog sina, zato sam pjesmu, u originalnom tonalitetu, odlučno i zadovoljna pjevala za sebe. Naumila sam da je izvedem upravo onako kako je napisana, ali i onako kako to odgovara mojim sposobnostima. Kupila sam novo odijelo i potšišala kosu. Osjećala sam da sam spremna.
Na dan ceremonije probudila sam se pomalo nervozna. Lilo je kao iz kabla, kiša nije jenjavala. Dok sam se oblačila, prošla sam kroz pjesmu sigurno i samouvjereno. U lobiju hotela srela sam lijepu Japanku obučenu u tradicionalnu odjeću - izvezeni krem kimono do poda i sandale. Kosa joj je bila savršeno zaglađena.
Rekla mi je da je u Stokholmu kako bi odala počast svom šefu, dobitniku Nobelove nagrade za medicinu, ali vrijeme nije bilo na njenoj strani. Izgledaš predivno, rekla sam joj, i nema te kiše ili vjetra koji bi to mogli da promijene. Dok sam stigla do koncertne dvorane, počeo je da pada snijeg. Proba s orkestrom bila je savršena. Imala sam sopstvenu garderobu s klavirom, poslužili su mi čaj i toplu supu. Bilo mi je jasno da se ljudi raduju nastupu. Sve je bilo preda mnom.
Razmišljala sam o svojoj majci koja mi je kupila moj prvi Dilanov album kada nisam imala ni punih 16. Bio je na akciji i kupila ga je od svojih napojnica. 'Izgledao je kao neko ko bi ti se dopao', rekla mi je. Neprestano sam vrtjela taj album, a omiljena pjesma bila mi je 'A Hard Rain's A-Gonna Fall'. Palo mi je na pamet kako, bez obzira na to što ne živim u eri Artura Remboa, postojim u vrijeme Boba Dilana. Pomislila sam i na svog pokojnog supruga i naše zajedničke nastupe na kojima bismo izvodili tu pjesmu, njegove ruke kako oblikuju akorde.
I odjednom je došao taj trenutak. Orkestar je bio raspoređen po balkonu sa kojeg se vidjela pozornica gdje su sjedjeli kralj, kraljevska porodica i laureati. Veče se odvijalo prema planu. Dok sam sjedjela tamo, zamišljala sam prethodne laureate kako hodaju prema kralju da prime svoju nagradu. Herman Hese, Tomas Man, Alber Kami.
Onda su objavili da je Bob Dilan ovogodišnji dobitnik nagrade, i srce je počelo da mi tuče. Nakon što je pročitan dirljiv govor posvećen njemu, čula sam svoje ime i ustala. Kao u bajci, stajala sam pred švedskim kraljem i kraljicom i nekim od najvećih umova na svijetu naoružana pjesmom čiji je svaki stih bio prožet iskustvom i eklektičnošću pjesnika koji ih je skovao.
Krajičkom oka vidjela sam veliki stalak televizijske kamere, sve dostojanstvenike i ljude iza njih. Nenaviknuta na takvu nervozu, nisam mogla da nastavim. Nisam zaboravila riječi, one su dio mene. Jednostavno nisam bila u stanju da ih iznesem.
Taj čudovati osjećaj nije prestajao, niti slabio, već je ostajao nemilosrdno utkan u mene. Bila sam primorana da stanem, izvinim se i onda još jednom pokušam, bez obzira na svoje stanje, i pjevam cijelim svojim bićem, i dalje se boreći sa situacijom.
Bila sam i te kako svjesna početka pjesme koji počinje stihom 'I stumbled alongside of twelve misty mountains', a završava stihom 'And I'll know my song well before I start singing'. Dok sam sjedala, osjetila sam ponižavajuću žaoku neuspjeha, ali, istovremeno, i čudnu spoznaju da sam nekako prodrla u svijet te pjesme i istinski ga proživjela.
Kasnije, na banketu, sjedjela sam preko puta američke ambasadorke - prekrasne, elokvente Amerikanke iranskih korijena. Njen zadatak bio je da pročita Dilanovo pismo pred zatvaranje banketa. Čitala je besprekorno i nisam mogla da se otmem utisku kako u njegovom uglu stoje dvije jake žene. Jedna koja je posrnula i druga koja nije, a i dalje je jedina misija obje bila da najbolje što umiju služe njegovom djelu.
Kada sam se probudila narednog jutra, padao je snijeg. U sobi za doručak pozdravili su me mnogi nobelovci. Pokazali su saosjećanje za moju vrlo javnu borbu. Rekli su mi da sam odradila dobar posao. Voljela bih da sam bila bolja, rekla sam. Ne, ne, odgovorili su mi, niko od nas to ne bi volio. Za nas, vaše izvođenje metafora je naših vlastitih borbi.
Zašto nastupamo? Radimo to zbog zabave i transformacije ljudi. Sve je za njih...
Riječi pohvale nastavile su se i tokom dana, pa sam se na kraju pomirila s višom istinom svoje dužnosti. Zašto posvećujemo svoj rad? Zašto nastupamo? Radimo to, prije svega, zbog zabave i transformacije ljudi. Sve je za njih. Pjesma nije zahtijevala ništa. Onaj koji je pjesmu stvorio nije zahtevao ništa. Onda, zašto da ja zahtijevam išta?
Kad je moj muž Fred umro, otac mi je rekao da vrijeme ne liječi naše rane, nego nam samo daje alat da se s njima nosimo. Shvatila sam da je to istina i u najmanjim i najvećim stvarima. Sigurna sam da u budućnosti nedaće neće nestati i da ćemo svi i dalje morati da budemo na oprezu.
Godina se bliži kraju; 30. decembra izvešću pjesmu 'Horses' sa svojim bendom, sinom i kćeri u svom rodnom gradu. I sve ono što sam vidjela i iskusila biće u meni, a žaljenje koje me toliko mučilo izmiješaće se sa svim drugim trenucima. 70 godina trenutaka, 70 godina ljudskog postojanja”.
Bonus video:
