Potpredsjednik Opštine Radoš Šućur otvorio je XIX Nikšićke književne susrete, trodnevnu manifestaciju koja je ove godine podijeljena u dva segmenta - prijepodnevni, koji je namijenjen učenicima osnovnih škola gdje će se održavati poetski časovi, i književne večeri namijenjene omladini i odraslima. Za učenike osnovnih škola u Nikšićkom pozorištu biće priređen i kolažni hepening tokom koga će se osnovci družiti sa dječjim pjesnikom i glumcem Dejanom Đonovićem.
Šućur je kazao da su se na susretima okupili oni koji pišu, ali i oni koji slušaju, kako bi obogatili jedan mozaik stvaralaštva, koji nije počeo XIX Književnim susretima, niti će se završiti u danima koji slijede.
"Nikšić je književna priča koja dotiče i dva milenijuma unazad, ispisana različitim pismima, jezicima, utkana u različite kulture, ali priča koja traje", kazao je Šućur.
Nakon njegove pozdravne riječi upriličeno je književno veče Milisava Savića i predstavljena je njegova knjiga “La sans pareille” za koju je ove godine dobio nagradu “Stefan Mitrov Ljubiša”, ali i nagrade “Meša Selimović“, “Borislav Stanković“, “Petar Kočić” kao i nagradu “Likovne zadužbine za umjetnost”.
"U književnosti Milsava Savića, kako i sam pisac kaže u jednom od svojih djela, prepliću se neartikulisani likovi i duboka tišina uhvaćeni u svom neizgovorljivom obliku, istine sa više lica, junaci i antijunaci koji po svaku cijenu žele da priču o sebi zamijene pričom o predmetima. Njegovom literaturom defiluju promašeni i razočarani, rezignirani, oni koji su srećni makar u svojim mislima, ljudi koji sami iz učtivosti dolivaju vino u čašu i koji su se odlučili na putovanja ne zbog nemira već upravo iz čistog mira”, kazao je moderator večeri, novinar Vanja Kovačević.
Govoreći o knjizi u čijoj osnovi je bajka o Amoru i Psihi, iz Apulejovog “Zlatnog magarca”, gdje je Hasanovo ime “pozajmljeno” od Meše Selimovića, a Toskana od Miloša Crnjanskog, koja namjerno ima formu Bokačovog “Dekamerona”, Savić je kazao da je za sve one koji nijesu pročitali makar 50 djela svjetske književnosti obezbijedio fusnote, tako da ne moraju da razmišljaju o tome šta je pisac htio reći.
A kazao je dosta toga - ispričao je ljubavnu priču o jednom paru koji se lažno predstavlja i koji, nakon upoznavanja u Firenci, provodi deset dana na putovanju To skanom, o Srbinu, slikaru iz Beograda koji je pobjegao od rata u Jugoslaviji sa pasošem na ime Hasan i u Firenci početkom devedesetih doživio sudbinsku ljubav, a već krajem devedestih prinudno je mobilisan i nestaje tokom rata na Kosovu, dok sve to budno prate trgovci organima.
Jedino izmišljeni svijet, smatra Savić, posjeduje neki smisao i jedino nas prerušavanje, u svijetu koji je zlo i opasno mjesto, može spasiti “od zlih grabljivica koje nas vrebaju”.
“Neprekidno preplitanje istorijskog, fiktivnog, lažnog, trenutnog, vječnog, lošeg, dobrog, pseudoistorijskog, u kome pseudo nije upotrebljeno za nešto što ne postoji već za nešto lično, portret današnjeg čovjeka sa njegovim patnjama, velikim strahovima, malim srećama pokazuje nam da su sva vremena podjednako dobra ili podjednako drukčija”, istakao je Kovačević.
A Savićevi romani, pa tako i “La sans pareille”, ljubavni roman sa dodacima, daje nam likove koji sa lakoćom prelaze iz svijeta literature u život i obratno i čije sudbine nas se i te kako dotiču.
“Svi mi želimo da nas drugi vide u drugačijem svjetlu, da manje-više okrenemo novi list u životu. Rijetkima to uspijeva. Većini samo u snovima”, kazao je Savić, za koga kritičari kažu da se iz knjige u knjigu mijenjao, a on priznaje da se dvoumio čemu da da prednost - pisanju ili življenju.
I nije se do kraja odlučio - ostao je na tananoj granici između pisca koji je i “profesor i bandit” iako, kako reče, nije ni jedno ni drugo. Savić literaturu dijeli na banditsku koja se hrani životom i koju je nazvao po Radu Draincu, i na profesorsku, nadojenu književnošću, a nazvanu po Umbertu Eku i Miloradu Paviću. Pobijedila je, smatra on, profesorska književnost i to iz prostog razloga jer su “banditi” izumrli.
Ali, Savić u čitaoce klasifikuje i to u tri kategorije - one koji su ispod nivoa pisca i koji se prepuštaju piscu, čitaoce koji su u ravni s piscem i imaju isto znanje kao on i ravnopravno sarađuju sa piscem, i one koji su iznad nivoa pisca.
“Mislim da je za literaturu potrebno jedno znanje, ali i mašta i da nije sve ono što se događa u stvarnosti, već da je važno ono što se događa u snovima. Književnost ne treba da otkriva nikakve istine i nikakve tajne. Ona samo treba da postavlja pitanja, nikada da daje odgovor, i ako ima tih tajni da ih još više usloži i da još više priču učini zamršenijom, da kad pročitate jednu knjigu ne možete više mirno da spavate, da ona dotakne vašu savjest, da vam podigne pritisak i podstakne nesanicu. Najopasnije za književnost je nešto što se zove 'inflacija književnosti'. Danas se mnogo piše i vrlo je lako objaviti knjigu. Bojim se da će književnost sebe da uguši”, kazao je Savić koji se nakon više od dvije decenije ponovo vratio Nikšićkim književnim susretima i gradu gdje je upoznao Vita Nikolića uz čije stihove se, kao i mnogi drugi, zaljubljivao i udvarao djevojkama.
Odlomke iz knjige govorila je Ana Pejović uz klavirsku pratnju Kristine Šćepanović, učenice Srednje muzičke škole “Dara Čokorilo”.
Neobična ljubavna priča, neuporediva, nesvakidašnja
Naslov romana "La sans pareille", koji je "Agora" objavila u dva izdanja, 2015. i 2016, aludira na neobičnu ljubavnu priču, neuporedivu, neskvakidašnju.
“U prevodu znači ‘bez paralele, bez premca, neuporediva’. Tako su zvali Simonetu Vespuči, najljepšu ženu renesansne Firence.
Ona je ovjekovečena na čuvenim Botičelijevim slikama ‘Rađanje Venere’ i ‘Proljeće’. U nju su bili zaljubljeni mnogi, između ostalih i Đulijano de Mediči”, objasnio je Savić.
Bogata umjetnička i profesorska karijera u zemlji i inostranstvu
Savić je bio urednik "Studenta" i "Mladosti", glavni i odgovorni urednik "Književni reči" i "Književnih novina”, a u izdavačkom preduzeću "Prosveta“ radio je od 1983. do 2004. godine, prvo kao glavni i odgovorni urednik, a zatim kao direktor.
Bio je predsjednik Srpske književne zadruge, obavljao je dužnost ministra-savjetnika u Ambasadi Srbije i Crne Gore, bio predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na univerzitetima u Londonu, Njujorku, Firenci i Lođu, a od 2010. do 2014. bio je redovni profesor Državnog univerziteta u Novom Pazaru.
Objavio je veći broj romana, pripovjedaka, multižanrovskih i drugih knjiga, antologije, leksikon “Ko je ko - pisci iz Jugoslavije”. Dobtinik je većeg broja priznanja. Za roman „Hleb i strah” je 1992. godine dobio nagradu NIN-a, koju je odbio.
Bonus video:
