Bez obzira na sve što je bio: revolucionar, veliki govornik, autoritarni vođa ili diktator, Fidel Kastro bio je i strastveni čitalac. “Naša je prijateljstvo intelektualno”, jednom prilikom izjavio je Gabrijel Garsija Markes, a dugogodišnji kubanski vođa bio je vezan za brojne važne figure iz svijeta književnosti tokom dugog života i vladavine. Među njima su neki od najpoznatijih pisaca našeg vremena, poput njegovog dugogodišnjeg prijatelja Markesa, Ernesta Hemingveja, Pabla Nerude...
Urbani je mit da su Hemingvej i Kastro bili prijatelji - dovoljno je pogledati sve one njihove lijepe zajedničke slike. Pa, istina je da su sve one snimljene istog dana, jedinog kada su se susreli, a kako tvrde poznavaoci, tom prilikom nisu rekli mnogo jedan drugom.
Kastro i Hemingvej nikada nisu bili prijatelji, sreli su se samo jednom - 15. maja 1960. godine kada je Fidel pozvan da bude sudija na godišnjem takmičenju u ribolovu u Havani. Kastro je insistirao da učestvuje u takmičenju i tom prilikom osvojio je ribolovački trofej. Tada se pozdravio sa Hemingvejem. Kao poznavalac i ljubitelj lijepe književnosti, El Comandante je izrazio divljenje prema djelu američkog nobelovca. Mnogobrojne fotografije na kojima su zajedno posljedica su tog kratkog i usputnog susreta.
Jakob Timerman, argentinski pisac i novinar, nekad posrednik u susretu između izaslanika Džona Kenedija i Če Gevare objavio je početkom devedesetih tekst u “Njujorkeru”, u kojem se dijelom bavi Kastorm i Hemingvejem.
“Uz Fidela Kastra i Če Gevaru, na Kubi se promoviše jedino još obožavanje Ernesta Hemingveja”, navodi Timerman koji je zbog ljevičarskih ideja bio mučen u tajnim logorima u vrijeme vojne diktature ranih osamdesetih. Timerman nema romantičarskih predstava o prirodi naklonosti ka američkom piscu, smatra da se “kult Hemingveja stvara radi turističke promocije i propagande”. A i Hemingvej je vjerovatno pokušavao da bude praktičan i da pridobije Kastra kako mu ne bi konfiskovao imanje na Kubi.
“Revolucionari nikada nisu imali simpatija za Hemingveja. On nije bio zainteresovan za ovu državu… za borbu protiv Batiste, ili za bradate gerilce sa Sijera Maestre… Otkako je izvršio samoubistvo 1961. u Havani se bezuspješno traga za znakovima Hemingvejeve naklonosti prema novoj Kubi, traži se neka izjava ili bar putokaz. Iako zvanična Havana nikad to nije eksplicitno utvrdila, turista na Kubi stiče utisak da je Hemingvej podržavao Fidela Kastra, i da je ovaj pisac dio kubanske revolucije. Istina je, da režim nikada nije uspio da utvrdi nijednu čvrstu nit koja bi Hemingveja povezivala sa Kastrom”, piše Timerman.
Mnogo dublje, iskrenije i dugovječnije prijateljstvo vezivalo je Fidela i Garsiju Markesa.
“Fidel je najslađi čovjek kojeg poznajem”, rekao je Garsija Markes novinaru 1977. “Garsija Markes je najmoćniji čovjek u Latinskoj Americi”, izjavio je Kastro. Upoznali su se prvi put 1959. godine, ali su zaista postali prijatelji tek nakon objavljivanja romana “Sto godina samoće”, kojem se Kastro divio.
Stefani Paničeli-Batalja sa Univerziteta u Astonu, izjavila je nakon smrti kubanskog lidera za “Gardijan”: “Predsjednik je bio strastveni čitalac. Kada je upoznao Markesa, vodili su nekoliko razgovora o književnosti, a Fidel se u jednom trenutku ponudio da pročita njegove rukopise, jer je imao oko za detalje”.
Kolumbijski nobelovac bio je vatreni pobornik kubanske revolucije, a podrške Kastru nikada se nije odrekao. Paničeli-Batalja, koautorka knjige o njihovom odnosu “Fidel & Gabo” objavljene 2009. godine, kaže je da je pisac imao običaj da završene rukopise prvo šalje u Havanu prije nego što će ih proslijediti svom izdavaču.
“Kastrove ispravke bile su više činjenične i gramatičke nego ideološke”, tvrdi Paničeli-Batalja.
“Fidel je je jednom Markesu rekao da je uočio grešku u proračunu brzine broda. Još jedan primjer korigovanja bilo je u 'Hronici najavljene smrti' gdje je Fidel ukazao na grešku u specifikacijama lovačke puške”.
Kastro je često pomagao Markesu u slaganju metaka sa oružjem koje su njegovi književni likovi koristili.
Markes i Fidel upoznali su se u jednom kubanskom hotelu 1977. godine. Mada je susret opisivan kao slučajnost, Batalja kaže da je Kastro možda udesio da se to dogodi kada je čuo da pisac radi na knjizi zasnovanoj na istinitim događajima o životu na Kubi pod američkim embargom, a koristeći se svjedočenjima običnih Kubanaca. Ta knjiga nikada nije objavljena.
Naznake njihove bliskosti nalaze se i u knjizi iz Markesove privatne biblioteke koju je nedavno otkupio Centar “Hari Rensom” sa Teksaškog univerziteta. Bilješka koju je Kastro napisao Markesu na “La Victoria Estrategica” namijenjena je Gabu, što je nadimak kojim su Južnoamerikanci tepali piscu. Kastro je poruku zabilježio 2010.
“Tvoja knjiga 'Nisam došao držati govor' uznemirujuća je”, napisao je prijatelju. “Zarobljen drugim obavezama, napustio sam dužnost i počeo da čitam. Nedostajale su mi tvoje priče. Nesreća na Haitiju podsjetila me je na 'Ljubav u doba kolere'”.
Pablo Neruda, i sam komunista - nakratko i senator za čileanske Komunističke partije - bio je veliki poštovalac Fidela Kastra i gorljivi ljubitelj Kube. Godine 1959. posjetio je zemlju i susreo se sa Kastrom u Karakasu.
U svojim memeoarima je zapisao: “Fidel je govorio četiri sata bez prekida na golemom trgu El Silencio, u srcu Karakasa. Bio sam jedan od 200.000 ljudi koji su stajali i slušali taj dugi govora bez riječi. Za mene i za mnoge druge, Fidelov govor bio je otkriće. Slušajući ga kako se obraća okupljenoj masi, shvatio sam da je počelo novo doba za Latinsku Ameriku. Volio sam svježinu njegovog jezika. Čak i najbolji od radničkih lidera i političara obično drndaju jedne te iste formule, čiji sadržaj može biti valjan, ali su riječi istrošene i oslabljene ponavljanjima. Fidel je ignorisao takve formule. Njegov jezik bio je didaktički, ali prirodan”.
Kasnije je Neruda opisao tajni sastanak je imao s Kastrom: “Bio je za glavu viši od mene. Prišao je k meni brzim koracima. 'Zdravo Pablo!', rekao je i ugušio me u zagrljaju medvjeda.
Njegov tanani, gotovo dječji glas me je iznenadio. Nešto u njegovom izgledu bilo je u skladu sa tonom njegovog glasa. Fidel nije odavao utisak velikog čovjeka, već prebrzo iždžikljalog dječaka čije su noge naglo porasle prije nego što je izgubio dječje lice i oskudnu adolescentsku bradu. Osorno, on je prekinuo zagrljaj i, krenuvši u akciju, napravio poluokret i krenuo odlučno prema uglu sobe. Nisam primijetio da se fotograf ušunjao u sobu i nišanio nas kamerom iz ćoška. Fidel je bio na njemu u jednom pokretu. Vidio sam ga kako grabi čovjeka za vrat i počinje da ga trese. Kamera je pala na pod. Prišao sam Fidelu i uhvatio ga za ruku, uplašen prizorom malenog fotografa koji se bori uzalud. No Fidel ga je gurnuo prema vratima, iza kojih je nestao. Zatim se okrenuo prema meni, smiješeći se, uzeo fotoaparat s poda, i bacio ga na krevet”.
Nerudina opomena o kultu vođe
Godine 1960, Neruda je objavio “Canción de gesta”, zbirku koja je uključivala pjesmu “A Fidel Castro”, koja je glasna poruka podrške vođi Kube.
No, 1966. godine, nakon što je Neruda posjetio SAD i prema Kastru neprijateljski nastrojeni Peru, Kuba mu je okrenula leđa. U julu te godine, grupa kubanskih intelektualaca - po nalogu Kastra lično - objavila je oštro javno pismo kojim osuđuje Nerudu za izdaju komunističkih principa na temelju saradnje s neprijateljem. Prema njegovom biografu Adamu Fajnstajnu, Neruda je osjetio da je pismo napisano, jer “Kastro nije dobro primio njegovo napola prikriveno upozorenje da se izbjegne stvaranje kulta njegove ličnosti, u pjesmi 'A Fidel Castro', posvećenoj kubanskom vođi.
Neruda, uvrijeđen, ljut, i osjećajući da ga je Kastro zamrzio, nikad se više nije vratio na Kubu, iako je bio pozvan samo dvije godine kasnije.
Bonus video:
