Izložba njemačkog umjetnika Ulaja koja je otvorena u Mestnoj galeriji u Ljubljani nazvana je “I Other”.
Iako se naslov djelimično oslanja na performans koji je svojevremeno izveo sa svojom bivšom suprugom Marinom Abramović, “The Other”, u kom on upire strijelu u nju, naslov izložbe, kako objašnjava, prije svega je plod njegovog zanimanja za druge ljude.
“Dugo sam u umjetnosti preispitivao svoj identitet i identitet drugih. Još to radim i smatram da je moralno. I zbog tog preispitivanja sam danas srećan čovjek. Zanimaju me drugačiji, oni s margine društva, odbačeni, siromašni, transvestiti.
Kao i antiestetika, koja je i okupirala generaciju sedamdesetih u kojoj sam umjetnički stasao. Uostalom, estetika bez etike je puka kozmetika”, kazao je u razgovoru za “Jutarnji list” njemački umjetnik.
Ipak, na izložbi “i Other” ne nedostaje radova koje je napravio zajedno s Marinom Abramović. Jedan od najranijih je zajednički nastup na Pariskom bijenalu, koji je uslijedio brzo nakon zajedničkog performansa na Venecijanskom bijenalu.
Kada je Marina Abramović imala izložbu “Umjetnik je prisutan” u njujorškom MoMA, došlo je više od milion posjetilaca. Mogli su da sjednu naspram Marine Abramović i gledaju je u oči, što je bio dio performansa. Kada je sjeo Ulaj, slomila se i zaplakala, pa su se uhvatili za ruke, što je trenutak koji je pogledalo oko 30 miliona ljudi na Jutjubu. Kako se on osjećao?
“Kada sam došao na izložbu, naš zajednički galerista Šon Keli me je gurnuo za sto nasuprot nje. Nije me očekivala, nije me vidjela dvadeset godina”, kaže on.
Međutim, u katalogu uz izložbu piše da je naziv “Umjetnik je prisutan” zapravo njegov. “Izložbu istog naziva imao sam u Amsterdamu 1974. Nagovarali su me da pokažem polaroide, ali ja sam se nećkao. Na kraju sam odlučio da ih izložim, a vidio sam da mnoge galerije na pozivnicama pišu da će umjetnik biti prisutan kako bi privukle posjetioce. Zato sam tako nazvao izložbu.”
Performans, svjestan je, danas ima bolji status od onog kakav je imao u njegovim počecima. Ipak, kaže: “Od mene nemojte očekivati da budem umjetnik s potpisom. To je za slikare, a ja sam konceptualni umjetnik s pomalo bizarnim temama”.
Kaže da sve svoje umjetnine, sve što je napravio vezano uz umjetnost “čuva poput hrčka u jednom skladištu u Amsterdamu koje rijetko otvara”, iako je pažnja međunarodnih umjetničkih krugova posljednjih godina fokusirana na ovog umjetnika.
U Ljubljani živi sedam godina, kako kaže, zbog ljubavi i jer mu odgovara veličina toga grada.
Na Kineskom zidu nije baš sve bilo onako kako je Marina rekla
Najpoznatiji zajednički rad umjetničko-ljubavnog para bio je “Ljubavnici: Hod po Velikom zidu”, u kojem su krenuli svako sa svoje strane Kineskog zida, ona od Žutog mora, on od pustinje Gobi.
Danima su pješačili, prešli su svako po 2.500 kilometara kako bi se ponovo susreli. Kada su se napokon našli, prekinuli su svoju burnu vezu.
U gornjem dijelu ljubljanske galerije u kojoj izlaže Ulaj nalazi se veliki crtež koji prikazuje Kineski zid. Inspirisan crtežom jedan kineski muzičar je komponovao kompoziciju koja se može poslušati prilikom obilaska izložbe. Sa strane je niz fotografija koje je Ulaj snimio sa Zida.
Umjetnik na sljedeći način vidi događaje uz ovaj performans: “Prvo nam je trebalo šest godina da uopšte dobijemo dozvolu. Kad smo je napokon dobili, naša veza je bila u vrlo lošoj fazi, tokom posljednje godine gotovo uopšte nismo razgovarali. Sa svakim je išao i vodič i čuvar. Bilježio sam sve u notese, što se može vidjeti i na izložbi, zapise je prevodilac prevodio na kineski.
Uprkos lošim odnosima, bili smo srećni kad smo se susreli nakon tri mjeseca, ali kasnije su snimljene neke scene u kojima ona plače i govori da ja mislim samo na sebe. To nije bilo tako”.
Bonus video:
