Kada ti ljekari saopšte da imaš tumor, ali da treba sačekati nalaz biopsije, cijelim bićem se nadaš da će rezultat pokazati da je benigni. Da ono što najviše želiš, nažalost, ne može uvijek da ti se ostvari, na bolan način je shvatila Milkica Dimitrijević (24) kada je tek stupila u svijet odraslih.
“Krajem ljeta 2009. počelo je da me boli lijevo koljeno kada bih išla stepenicama. Bol je bio jak, činilo se kao da će mi koljeno eksplodirati. Vremenom, boljelo me je i dok hodam, stojim, oslanjam se na lijevu nogu, a pojavio se i otok. Rendgenski snimak i magnetna rezonanca pokazali su promjenu na lijevom distalnom femuru (dijelu butne kosti u koljenu) zbog čega je bilo neophodno uraditi biopsiju. Kada mi je doktor saopštio da je u pitanju osteosarkom, oblik raka kostiju i da ću primati hemioterapije i ići na operaciju, isplakala sam se kao nikad u životu. Zatim sam otišla kući, spakovala se i sjutradan otišla na Institut za onkologiju i radiologiju u Beogradu da započnem liječenje”, priča Milkica.
Za samo jedan dan ono što smo planirali juče više ne mora da važi, jer je život nepredvidiv i može da se okrene za 180 stepeni.
“Prihvatila sam da je počela nova epizoda mog života, kroz koju moram da prođem. Nisam se plašila najgoreg ni u jednom momentu u toku liječenja, razmišljala sam o tome da završim što prije, računala kada bi to otprilike moglo da bude. Kada sam uvidjela da ništa ne može da se planira, opustila sam se, išla korak po korak, terapiju po terapiju, radila ono što mi prija, tjerala sebe da jedem, trudila se da pararelno s liječenjem nastavim da se družim, da čitam, crtam, čak i da učim”, objašnjava naša sagovornica.
Lijepa i bez kose
Ali, i pored jake volje i riješenosti, svakodnevna terapija iscrpljuje i fizički i psihički.
“Najteži dio liječenja bila je hemioterapija. U zavisnosti od toga koje citostatike je trebalo da primam i kakva mi je krvna slika, variralo je i vrijeme provedeno na odjeljenju. Kao posljedica hemioterapije, opao mi je imunitet, povraćala sam, izgubila apetit i kosu. Već nakon prve terapije kosa je počela da mi opada, ne odjednom jer je to proces koji traje, a takođe prorijedile su mi se obrve i trepavice. Bilo je čudno vidjeti samu sebe ćelavu, ali nije mi teško palo. Zapravo, bilo mi je olakšanje što kosu ne moram više da perem, sušim i češljam. Bilo mi je čak i smiješno jer sam izgledala kao dječak, ali sam zahvaljujući tome uvidjela koliko je kosa precijenjena i da zapravo predstavlja društvenu normu. Društvo prosto nameće djevojčicama i djevojkama da moraju imati dugu kosu jer je ona jedan od pokazatelja ljepote, ali ljudi su lijepi i kad su ćelavi”, ističe mlada djevojka.
Kad god joj je zdravstveno stanje dozvoljavalo, Milkica je odlazila kući, šetala. Velika podrška bili su joj drugari iz srednje škole i vršnjaci s kojima je dijelila bolničke muke.
“Iako je liječenje mučno i naporno, nalazili smo snage i mogućnosti za priče, šale, druženje, okupljanje po sobama i slušanje muzike. Sestra mi je donosila na odjeljenje pribor da joj nacrtam zadatu temu iz likovnog, čemu sam se zaista radovala jer mi je to skretalo misli. Skoro godinu dana, tačnije jedanaest mjeseci, trajalo je moje liječenje, a veći dio vremena provela sam u bolnici. Nakon tri ciklusa hemioterapije, operisana sam u Institutu Banjica, odstranjen mi je tumor i ugrađena proteza lijevog koljena”, priča naša sagovornica.
Nisi više ista osoba
Sve teškoće Milkičine bolesti zajedno je proživljavala cijela njena porodica.
“Bila mi je potrebna podrška, kao i vrijeme da obradim sve to kroz šta sam prošla, da se ponovo socijalizujem, suočim sa strahom od povratka bolesti i da ga se oslobodim. Cijeloj porodici je trebalo vremena da prebrodi taj težak period. Danas smo mnogo opušteniji prilikom suočavanja sa svakodnevnim problemima. Čini mi se da ih brže prihvatamo i da se manje nerviramo, a samim tim smo i spremniji da se suočimo s njima. Prioritet nam je da više uživamo i da iz svakog iskustva naučimo po nešto. Na mene kakva sam danas u velikoj mjeri je uticalo liječenje. Sazrela sam ne samo pod uticajem bolesti već i zahvaljujući podršci grupe mladih, liječenih od raka 'Mladica', čiji sam član”, objašnjava Milkica.
Nakon dugog i napornog liječenja, kada se sve završilo, bila je presrećna što konačno ide kući.
“Prvu godinu nakon liječenja provela sam odmarajući se i privikavajući se na život bez terapije i bolnice. Trebalo mi je vrijeme da se oporavim, ojačam fizički i vratim se svakodnevici. Nisam imala snage za spremanje prijemnog ispita za fakultet. Sačekala sam sljedeću godinu, a zatim upisala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu”, kaže Milkica Dimitrijević.
Bonus video:
