Među osamdeset izlagača iz svijeta na video izložbi Gran prix video eksposition u pariskom Luvru tokom oktobra našao se i rad poznatog slikara iz Bijelog Polja Milutina Obradovića. On je uz umjetnika iz Hrvatke Zlatka Milakovića bio jedini izlagač sa eks-ju prostora.
Rođen je 8. jula 1979. godine u Bijelom Polju, poslije Srednje likovne škole „Petar Lubarda" završio je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Do sada je imao dvadesetak samostalnih i kolektivnih izložbi. Nominovan je za “Palm Art Award” 2016. u Lajpcigu.
Ipak poziv za Pariz je bio veoma prijatno iznenađenje.
„Na izložbu me pozvao kustos muzeja Salvatore Ruso, koji je moje slike slučajno otkrio na američkom sajtu „Apsolute art“. Bio sam presrećan kada sam dobio poruku da je oduševljen mojim umjetničkim senzibilitetom i da me poziva na umjetnički događaj koji se održava jednom godišnje“, kaže Obradović u razgovoru za "Vijesti".
Ipak, iako značajan događaj, Milutin zbog obaveza nije mogao da prisustvuje izložbi. „Vrijeme u kojem živimo je vrijeme informacija. Svim umjetnicima koji se nađu na tako prestižnom mjestu kao što je Pariz i Luvr je to ogroman podsticaj. Kud ćete bolji način nego da vaše djelo vide ljudi koji su istinski zaljubljenici u umjetnost i kada vaše djelo vide na video zidu čuvenog Luvra. Stoga mi sva ta priča liči na jedan divan san. U suštini sam vrijedan radnik i vjerujem da upornost pobjeđuje i ako čovjek ima talenta da uvijek pronađe put da to iznese iz sebe“, priča Obradović.
Obradović je skrenuo na sebe pažnju svjetske javnosti, o čemu svjedoči pisanje “Vol strit magazina”. Njegova djela su privukla pažnju i popularnog sajta “TheArtbo”. Za njega je umjetnost uspjela ako od stotine posmatrača titraj osjećanja dopre bar do dvoje ljudi, koji to prepoznaju i vide. Onda je ta umjetnost bila iskrena i tada ima pravo da kaže da je umjetnost, a ne samo puko slikarstvo.
„Kao što to radi muzika, mada ona ima mnogo veću moć, jer je prožimana od raznih vibracija. Slikarstvo to ima, ali nije toliko široko zastupljeno“, objašnjava on.
Pored kičice, titraje duše Obradović često prenosi preko svojih pjesama, koje piše od djetinjstva. O tome šta je bolji medijum za umjetnika, slikarstvo ili poezija kaže:„Ako je čovjek umjetnik, on nije sastavljen od samo jednog talenta. Ako je dobar umjetnik onda je on i dobar kuvar, vojnik i dobar pjesnik. Ako to iskreno proživi i pomiri se da to što želi može da spozna samo svojim istraživanjem. Mučna su ta ćutanja i samoće u ateljeu, nose bezbroj pitanja a ako nešto od toga ne zapišete, kako ćete dati odgovor. Tada se rađa poezija"...
Iako je za slikare mala sredina često ograničavajući faktor, Obradoviću nije tijesno u rodnom Bijelom Polju.
„Istorija dokazuje da su male sredine uvijek davale velike ljude, bilo da su to umjetnici, filozofi, naučnici. Volio bih jednoga dana da ponesem makar ime neke slijepe ulice u mom gradu. Ali samo na taj način ako bi uspio da svojom umjetnošću ostavim trag, da sam živio u umjetnosti svakog dana i svakog trena. Umjetnost je nešto što mora spajati. Kod mene je učinilo da moja čula budu svestrana, drugačija, i učinilo da me ljudi gledaju posebnim očima. Čak mislim da u ovom vremenu brzog zaboravljanja, ako ispustite jedan korak, već sjutra će vam trebati nekoliko zaleta da nadoknadite to. A ja sam eto ispustio dosta koraka i zaustavio sam se u onoj vrijednosti za koju smatram da je moj cilj, a čovjek kad ima cilj on ima i uspjeha. Bijelo Polje jeste mali grad, ali je grad velikih ljudi. Nema grada koji može biti tijesan ako čovjek ima širinu. Mala sredina je ta koja na mnogo ljepši način može dočarati umjetnost nego velika, i nema toga mjesta gdje umjetnik može biti veći od male sredine. Iskreno kažem da volim Bijelo Polje, nije ono nikad tijesno. Isti ukus i miris ima i ćevabdžbinica, i buregdžinica, Ristov park, tajnoviti Lim, isto dobro jutro dragih ljudi koji su svoju poslovnost i ljubaznost prenijeli na druge generacije“, priča Obradović.
Moji đaci su iz radničkih porodica i dirljivo su iskreni
O tome kako spaja posao profesora likovne kulture i umjetnika Milutin kaže da voli energiju tih mladih ljudi, koja ga često zapljusne i vodi kroz umjetnost.
"Djeca u Bijelom Polju su uglavnom iz radničkih porodica. Ima u toj djeci poštenja i nečeg toliko dirljivo iskrenog. Raduje me što u njima ima žara i volje za budućnošću. Lijepo je pričati sa djecom i držati im časove. Slušajući i posmatrajući ih čovjek shvati koliko je vrijedno kada dijete ima svoje mišljenje, koliko vrijedi njegova bezazlenost i iskrenost. Onda bude veoma lako spojiti umjetnost profesora i iskrenost djeteta. Ako hoćete zdravo društvo, morate za predavača imati zdravog čovjeka i morate dobiti vizionara, koji zna način na koji treba da radi i kuda to vodi“, uvjerava Obradović.
Ovaj nekada poznati bjelopoljski boem danas svoje boemstvo živi na drugačiji način.
„Boem je neko ko rasipa. Ono što je danas moj boemizam to je usmjeravanje na činjenje dobra. Boem rasipa, a ja želim sebe da rasipam pomažući drugima, kad i koliko mogu. Da pomognem ljudima kojima to znači. Jesam i ostaću boem, ali sam danas ulogu boema preselio prema nekim drugim adresama", kazao je on.
Bonus video:
