Obično većina ljudi kad polaze u penziju kažu „sad ću malo da odmorim i uživam". No, to ne važi i za profesora Iliju Mijuškovića. Otkako je pošao u penziju on je na naučnoistraživačkom polju uradio više nego pojedine institucije.
To svjedoči i njegova nova knjiga „Njegoš je rekao - Orman“ (Unireks, Nikšić).
U crnogorskoj višestoljetnoj povjesnici isticali su se i proslavljali brojni ljudi i junaci boreći se za opstanak, slobodu i sreću svoje zemlje i naroda, na čast i slavu svoje porodice, bratstva i plemena. Tako je vremenom nastala cijela galerija istorijskih likova, poznatih, glasovitih i znamenitih Crnogoraca i Crnogorki, nacionalnih heroja i heroina.
Među malim bratstvima koja su stekla veliku slavu su nesumnjivo i Giljeni, starinom iz Katunske nahije, koje su slučaj i sudbina vezali za Drobnjak i Uskoke, gdje ih je uzvisio i proslavio podvig maloljetnog Save Boškova, koga su narod i istorija častili, kao posebnim i jedinstvenim činom Orman, a gospodar Crne Gore i najveći nacionalni pjesnik, Petar II Petrović Njegoš, to samo potvrdio i ozakonio.
Giljeni su, kao starosjedioci u Markovini, usljed plemenske grabeži, narastajuće jačice za obucak zemlje, kičeljivosti i fursata morali da se brane, tako da su izgleda, u nevolji, pali na krv. Usljed toga uslijedila je njihova razura i rasijanje.
Milovan Giljen je za spas života i opstanak porodice bio prinuđen da oko 1820. uskoči u turski Nikšić. Ali ni on ni njegovi rođaci nijesu, kao što su to činili mnogi pošto bi „uskočili“ od nevolje, pizme ili osvete, da bi dokazali svoju lojalnost i stekli pravo da se nastane, grabili i sjekli crnogorske glave, kojima se kitila Nikšićka tvrđava, ili prelazili na islam, već su ostali u svojoj časti i dostojanstvu, što su i nikšićki Građani (Turci) znali da cijene i nasele ih u okolini utvrđenog grada. Oni nijesu slijedili one koje je, kasnije, opjevao knjaz Nikola:
Ko što kamen može kamen da samelje, u prah stvori, Crnogorac najžešći će Zlotvor biti Crnoj Gori.
Izgleda da je naseljavanja Giljena u okolinu Nikšića bilo i ranije, jer je vladika crnogorski Petar I Petrović Njegoš dao Giljenima 1809. godine barjak prilikom opsade Nikšića od strane Rusa i Crnogoraca. Tom prilikom barjaktar je poginuo.
Centralni događaj u bratstveničkoj istoriji zbio se nepune dvije decenije kasnije, kada je Dedaga Čengić krajem oktobra 1847. godine krenuo u kazneni pohod na Uskoke, da ih iznenadi, razuri i uništi.
Ali ih je od toga mogućeg pogroma spasio mlađani Sava Boškov, unuk Milovana Giljena. On je noću, neopaženo, uspio da se iskrade „po jednima iz Dedagine vojske u koju je, kao mnogi bio prisilno mobilisan, a po drugima, kao čobanče u najmu kod drobnjačkog obor kneza Đoka Malovića, prijatelja i kuma Čengića, i da obavijesti uskočke prvake šta im se sprema, da se na vrijeme pripreme za odbranu i da sklone nejač i stoku u zbjeg, neđe van domašaja Turaka.
O ovome značajnom događaju, koji bilježe narodno predanje, narodna pjesma i istoriografija, nema sačuvanih istorijskih izvora, tako da je nastala izvjesna konfuzija, prevashodno oko toga koliko je godina imao Sava Giljen, kasnije nazvan Orman, prilikom toga jedinstvenog spartanskog podviga.
Po jednima Sava je tada imao sedam, po drugima osam, po trećima 15-17, a po nekima - skoro 20 godina.
Autor ove knjige, Ilija M. Mijušković, poznat kao pouzdan istraživač, ali nepretenciozno, navodi da je Sava Boškov Giljen rođen 1827. u selu Orah kod Nikšića.
Naravno, romantizma i domišljanja ima i u tome da li je Sava pretrčao i „kao orao preletio“ od Nikšića do Uskoka ili od Duži do Malinska, kao i to da li se, kao hrabri i neustrašivi dječak svoga doba, na taj čin odvažio sam ili ga je, možda, potajno poslao, kako neki vele, lukavi, oprezni i promućurni knez Đoko Malović. Naravno, kako bi rekao Njegoš: „Od toga su u grobu ključevi!“
Takođe, ne zna se da li je narod Savu prozvao Ormanom ili ga je tim istorijskim slavnim nadimkom „krstio“ i blagoslovio Njegoš, rekaviši: „Ti si od danas - Orman!“
A gospodareva se ne poriče. „On je govorio i mislio iz glave cijela naroda“, njegov narod je kroz njega progovorio.
Ilija M. Mijušković je, kao vrsni poznavalac crnogorske prošlosti, iz pijeteta prema Savi Ormanu i njegovom potomstvu, za koje ga veže i obostrano višedecenijsko prijateljstvo nekoliko generacija, sačinio monografiju o Ormanima (Giljenima), barjaktarskoj crnogorskoj kući. Ona je pored Save Ormana i njegovog sina Mirka - Minja Savina Ormana dala, u širem bratstvu, nekolike generacije uskočkih barjaktara, koji su nosili barjak četni i bataljonski preko 100 godina, sve do bitke na Mojkovcu, u kojoj je na Božić 1916. poginuo posljednji - Rade Giljen, i, pod najsvetijim vojničkim znamenjem, pridružio se Njegoševom barjaktaru Savi Ormanu i barjaktaru Petra I, Savinom đedu Milovanu.
Među Savinim potomstvom bilo je još znamenitih potomaka, kako po muškoj tako i po ženskoj liniji, o čemu svjedoči detaljno, odgovorno i objektivno sačinjeni rodoslov Ormana. Oni su se, u staroj časti i slavi, dokazivali i na drugim poljima, u ratu i miru, u teškim vremenima, čuvajući dostojanstvo prezimena Orman i svoje lično ime, integritet ličnosti, karakter, patriotizam, humanost, duhovnost i smjelost u pregnuću - sve ono što simbolizuje prezime Orman u minulih 17 decenija, kroz pet naraštaja.
Sava Orman je bio jedan i neponovljiv kao i što je njegovo prezime bilo i ostalo zagonetno, neponovljivo, u oreolu časti i slave, u istoriji i sudbini Crne Gore. I danas, u miru, kad u Crnoj Gori i širom svijeta zalepršaju zastave crnogorske imamo osjećaj da ih, pored toliko crnogorskih barjaktara kroz istoriju, iz brojnih pokoljenja, drže i ruke barjaktara iz bratstva Giljen i Orman.
Iako je danas malo čobančadi u našim selima i na planinama i, posebno, malo onih koja i golog konja u trku mogu pojahati, koja se ne plaše ni noći ni vukova, ne napušta nas zadivljujuća slika kako kroz vrijeme i durmitorski predio juri nekadašnji Njegošev „Mrav“, kasniji silni junak i hajduk, na bijesnom konju, dok od njegovih toka koje mu je Njegoš darovao, bliješte sunčevi zraci kao ognjena buktinja, a đeca klikuju: „Ene, poljeće poljem Sava Orman“. Knjiga koju je sačinio Ilija Mijušković je u čast i spomen i njemu i njima. Autor je ovom knjigom obnovio njihovui junačku zadužbinu i Njegoševu riječ, koja je bila biblijska, mojsijevska.
On je Savu Ormana i njegovo potomstvo i Giljene barjaktare smjestio u crnogorski junački pomenik, u panteon opštecrnogorski.
Na njegovom frizu su likovi iz proslavljene barjaktarske kuće Ormana, sa dvije heroine, Ružom ili Krunom Laković, Savinom sestrom i Stanom Orman, čija su tri sina 1862. poginula pod barjakom, a kad je i treći pao, ona je pritrčala, dohvatila barjak iz njegove mrtve ruke, njime visoko zavijorila i kliknula: „Naprijed, braćo, naprijed junaci, naprijed đeco moja - ja ću da vam prednjačim s barjakom umjesto mojih mrtvijeh sinova!“
Polećela je i ona u boj, onako poormanski, a za njom su polećeli i svi Crnogorci i slomiše turski tabor. Glas Stane Orman i toliko drugih crnogorskih heroina razliježe se kroz vjekove kao opomena i zavjet.
Njihov podvig, kao svjetionik, osvjetljava neizvjesni crnogorski put kroz život i istoriju.
Ormani su zaslužili trajan spomen u crnogorskoj državi i svome narodu. Ova knjiga čuva od zaborava i potomstvu Orman stavlja u zavjet da postoji.
Nakon knjige Ilije Mijuškovića Savu Ormana, njegovo potomstvo i Giljene istorija ne može zaboraviti. A ostaje samo ono što je zapisano.
On je, kako bi rekao komandant Uskočkog bataljona u boju na Mojkovcu, poručnik Ljubomir Ljubo Poleksić, sa najmanje riječi najviše rekao. Njegovo kazivanje potvrđuju narodno predanje, epske junačke pjesme i anegdote. Knjiga je nastala iz plemenite namjere i naučne pobude. Ona nije panegirik, niti klasični rodoslov, već spomen - knjiga na viteštvo i pregnuća Save Ormana i njegovog bratstva.
Ova knjiga svjedoči kako mali i neznani ljudi preko noći, u podvigu i pregnuću, postaju veliki i znameniti, kad su od nevolje i zarad viših ciljeva prinosili sebe na oltar slobode i žrtvenik opstanka.
Koliko je tek Savinih vršnjaka kroz istoriju, anonimnih i zaboravljenih dječaka, ostalo da se kao i on nazovu Orman, da uđu u viteški leksikon, u galeriju znamenitih, u enciklopediju junaštva i čojstva, u integralnu crnogorsku povjesnicu?!
A Njegoš je rekao - Orman! Tako ostaje za sva vremena. To je metafora za mladost crnogorsku kroz vjekove.
Bonus video:
