Institut za javno zdravlje danas će izdati saopštenje o broju inficiranih virusom HIV-a u godini koja je na izmaku. Po podacima koji su do danas bili poznati javnosti, u 2015. godini registrovano je 19 novih HIV/AIDS slučajeva. U momentu postavljanja dijagnoze HIV infekcije, 11 novoregistrovanih osoba je već bilo u stadijumu AIDS-a, dok je 7 osoba registrovano u fazi asimptomatske HIV infekcije. Ove podatke ispričala je za naš dodatak dr Aleksandra Marjanović, spec.soc.med. i rukovodilac Savjetovališta za HIV/AIDS u Centru za kontrolu i prevenciju bolesti Instituta za javno zdravlje.
“Epidemija HIV/AIDS-a u Crnoj Gori počela je 1989. godine kada je prijavljen prvi slučaj AIDS-a. Ukupan broj registrovanih osoba sa HIV/AIDS-om od početka epidemije 1989. godine, do kraja 2015. godine, je 194 osobe inficirane HIV-om, od kojih je 99 osoba u momentu otkrivanja infekcije bilo u stadijumu AIDS-a (51% svih registrovanih HIV pozitivnih osoba), a njih 95 je bilo ili u asimptomatskoj fazi ili u simptomatskoj non-AIDS fazi HIV infekcije”, pojašnjava dr Marjanović.
HIV - šta treba da znamo?
Statistički podaci vaše ustanove pokazuju rast broja novoinficiranih HIV infekcijom. Šta to znači?
“Trend rasta broja novoinficiranih može da ukaže na više stvari. Može pokazivati da je došlo do povećanja svijesti o mogućnosti rizika za HIV infekciju. Takođe, može značiti da je došlo do smanjenja straha od dijagnoze usljed novih saznanja koja ukazuju da se HIV danas tretira kao hronična bolest. Postoji i mogućnost pojave epidemije u grupama ljudi koji imaju češća rizična ponašanja, a mišljenja su da se HIV ne događa u našoj sredini… U svakom slučaju, brojni su razlozi i treba se potruditi da se stalnom promocijom vrši 'zdravstveni pritisak' na seksualno aktivno stanovništvo i zdravstvene radnike da se rutinski testiraju na HIV i prateće infekcije koje se na sličan način prenose. Prema HIV-u svi treba da se ponašamo kao prema virusnoj infekciji, a ne kao prema moralnoj kategoriji,” upozorava dr Marjanović.
Šta treba svi da znamo o virusu HIV-a?
“HIV (Human Immunodeficiency Virus) je virus koji može izazvati AIDS/SIDA. Virus humane imunodeficijencije (HIV) je retrovirus. Identifikovana su 2 tipa: tip 1 (HIV-1) i tip 2 (HIV-2). Ova dva virusa su serološki i geografski relativno različita, ali imaju slične epidemiološke karakteristike. Tip 1 je patogeniji. HIV-1 je češće zastupljen u svijetu uopšte, dok je HIV-2 najčešći u zapadnoj Africi. Rezervoar zaraze je čovjek, inficiran ili obolio. HIV se može prenijeti sa jedne osobe na drugu seksualnim kontaktom (vaginalnim, analnim ili oralnim), korišćenjem zajedničkih kontaminiranih igala i špriceva, transfuzijom inficirane krvi ili njenih komponenti ili transplantacijom inficiranih tkiva ili organa. Iako se ponekad virus može naći u pljuvački, suzama, urinu i bronhijalnom sekretu, nisu opisani slučajevi prenošenja nakon kontakata sa ovim izlučevinama. Rizik prenošenja analnim seksom je zbog anatomskih karakteristika veći nego vaginalnim, a pretpostavlja se da rizik prenošenja infekcije oralnim seksom nije veliki. Nema laboratorijskih ni epidemioloških podataka da se HIV može prenijeti ubodom insekta. Liječenje trudnica antiretrovirusnim ljekovima, dovodi do znatne redukcije infekcije odojčadi. Dojenjem se, takođe, može prenijeti HIV infekcija, pa se preporučuje da HIV pozitivna majka ne doji svoje novorodjenče.
Koliko dugo se virus može nositi u organizmu bez simptoma i da li se SIDA uvijek razvije?
“Period zaraznosti počinje vrlo brzo nakon infekcije i traje tokom čitavog života. Nakon infekcije HIV-om, za nekoliko nedJelja ili mjeseci, kod jednog broja (oko 35%) inficiranih osoba nastaje akutno oboljenje nalik mononukleozi koje traje od 1 do 2 nedJelje. PoslIJe toga inficirani mogu biti bez kliničkih znakova ili simptoma bolesti mjesecima ili godinama. Težina kasnijih oportunističkih infekcija ili kancera vezanih za HIV infekciju u principu je direktno srazmjerna stepenu poremećaja imunog sistema. Procenat HIV pozitivnih osoba kod kojih će se na kraju razviti AIDS ukoliko ne uzimaju antiretrovirusne ljekove, procjenjuje se na preko 90%. Inkubacioni period može biti različit. Mada je vrijeme od infekcije do detekcije antitijela u principu 1 do 3 mjeseca, vrijeme od infekcije do dijagnoze se kreće manje od godinu dana do 15 i više godina. Bez efikasne anti-HIV terapije, polovina inficiranih odraslih osoba razviće AIDS posle 10 godina od infekcije”, otkriva naša sagovornica.
Šta su prvi znaci da se AIDS probudio?
“Nema buđenja AIDS-a, samo razvoja grupe bolesti i oboljenja koja nastaju kao posljedica pada otpornosti organizma kod onih osoba koje ne koriste antiretrovirusne ljekove. Tada dolazi do pojave simptoma koji ukazuju da je oštećen imuni sistem, javljaju se česti prolivi, visoke temperature, infekcije koje se ponavljaju, gljivična obloženost usta i jezika, uvećanje limfnih žlijezda, gubljenje na težini. U tim situacijama svako ko je imalo svjestan mogućih rizika može da prepozna da je moguća HIV infekcija i da pođe da se testira”, kaže dr Marjanović.
Koje su to najrizičnije grupe i ponašanja?
“Ne postoje rizične grupe. Kod HIV-a se radi o rizičnom ponašanju i to upražnjavanju seksualnih odnosa bez zaštite, korištenjem zajedničkog pribora za ubrizgavanje droga, nepoznavanjem statusa inficirane trudnice, pa se virus prenosi na potomstvo, neadekvatnim tretiranjem infektivnog materijala uz potencijalne povrede. Sve su ovo ponašanja koja svaka osoba može da upražnjava, bez obzira na pripadnost nekoj posebnoj grupi društva”, objasnila je doktorka.
Inficirani u Crnoj Gori...
Osobe koje HIV rano dijagnostikuju imaju veću vjerovatnoću da će dobro reagovati na liječenje i da će imati dug i kvalitetan život, kažu ljekari. Zato je testiranje imperativ za sve one koji smatraju da su se u prošlosti barem jednom rizično ponašali. Dr Marjanović priča o tome koliko se mladi ljudi odazivaju stalnim apelima da se testiraju.
“Obim testiranja na HIV, osim kod dobrovoljnih davalaca krvi, je nizak. U periodu do 1997. godine stopa testiranja nije prelazila 1 na 1000 stanovnika i bila je daleko niža nego u svim djelovima bivše SFRJ, osim Kosova. Od 1997. stopa testiranja je stalno u porastu i u poslednjih nekoliko godina pokazuje porast. Testiranje u Crnoj Gori, u proteklih nekoliko godina, značajno je unaprijeđeno uspostavljanjem mreže od osam regionalnih Savjetovališta za povjerljivo savjetovanje i testiranje ( Bar, Kotor, Herceg Novi, Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje, Berane, Pljevlja). Od ukupnog broja osoba testiranih u Savjetovalištima u Crnoj Gori, 10% čine osobe koje pripadaju grupama koje su više izložene HIV-u (muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima, intravenski korisnici droga, seksualne/i radnice/i)”, kaže naša sagovornica.
Šta podrazumijeva testiranje?
“Testiranje najprije podrazumijeva povjerljiv pretest razgovor tokom koga sa pacijentima razgovaramo o vrsti rizika, vremenskom intervalu u okviru koga se dogodio rizik, mogućnosti razumijevanja rezultata testa, postojanju podrške za potrebe pozitivnog razultata testa. Po obavljenom razgovoru radi se testiranje. Ono koje radimo iz kapi krvi (iz prsta) je brzo testiranje i rezultati budu gotovi za pola sata. Tu je i testiranje iz venske krvi, tzv. Eliza testovi, čiji rezulati budu uglavnom sjutra gotovi. Nakon testiranja se obavlja post test razgovor koji zavisi od rezultata testa. Dakle, rezultat određuje u kom će smjeru biti vođen. Ako je rezultat testa negativan, dajemo savjet o zadržavanju te vrste ponašanja, a ako je pozitivan onda se pacijent upućuje na podršku izabranog ljekara i infektivnu kliniku. Ako je rezultat testa pozitivan, klijenti se obično više puta vraćaju i javljaju savjetovalištu za savjet, bilo sami ili sa članom porodice. Testiranje je anonimno, povjerljivo i dobrovoljno. Ako je test pozitivan, klijent se obavještava da zbog administrativnih potreba liječenja mora imati zdravstvenu knjižicu i da se više tada ne radi o anonimnom pružanju usluga zdravstvene zaštite”, objašnjava doktorka.
Kada treba uraditi testiranje?
“Ono sto je važno jeste da mora da prođe najmanje 2,5 do 3 mjeseca od poslednjeg rizičnog kontakata da bi test koji se radi bio validan i tačan. Ovo je tzv.'period prozora' za testove koji se kod nas koriste i taj period je period za vrijeme koga virus može da bude u organizmu osobe, ali da se ne detektuje našim testovima, jer se u tom vremenu, antitijela koja se razviju kao odgovor na virus ne mogu uočiti.
O čemu pacijent prije testiranja može da razgovara sa vama?
“Prije testiranja se razgovara o razlozima za testiranje, 'periodu prozora', podršci, nekim brigama koje klijent izrazi… Upoznavanje sa klijentom i stvaranje uslova za povjerenje je veoma važna komponenta dobrog procesa savjetovanja.
Da li u Crnoj gori Postoji prava kampanja za sprečavanje širenja virusa HIV-a?
“Svaka javnozdravstvena kampanja je prava, ali na žalost, kao i sve kampanje, i ove naše su skupe i njihova učestalost zavisi od količine novca koja se u njih uloži. Kampanje koje se sprovode su usklađene sa svjetskim i evropskim kampanjama kao i sa kalendarom zdravlja SZO. Svakako bi trebalo napraviti kampanje za opštu populaciju, kampanje za osobe u povećanom riziku, za zdravstvene radnike, posebno za mlade, itd. Trebalo bi iskoristiti i uticaj medija kako bi se probudila društvena odgovornost kod materijalno boljestojećih privatnih i državnih preduzetnika i institucija”, kaže dr Marjanović.
Koliko su generalno ljudi u Crnoj Gori svjesni da je HIV tu, oko nas, i da se mogu zaraziti?
“Mislim da još uvijek nisu svjesni mogućnosti da se HIV infekcija dešava i u našoj zemlji, ali polako se i ta svijest povećava, obzirom da se Crna Gora otvara kao turistička zemlja prema svijetu i svijet “dolazi kod nas”. Recimo, ¾ ispitanika u Istraživanju o znanju, stavovima i seksualnom ponašanju u vezi sa HIV/AIDS-om mladih od 15-24 god u CG iz 2009. godine, minimalnim je procijenilo svoj rizik za HIV infekciju”, otkriva doktorka.
Gdje se upućuju pacijenti koji su pozitivni na HIV?
“Kada osoba sazna da ima HIV infekciju (poslije urađenog prvog, drugog kontrolnog i trećeg potvrdnog testa) onda se ona upućuje kod svog izabranog ljekara. Izabrani ljekar upućuje pacijenta na Infektivnu kliniku KBC Crne Gore i pacijent je dalje tretiran od strane infektologa koji se nadalje bave njim. Krug zdravstvenih radnika koji bi trebalo da se brinu o HIV pozitivnoj osobi su Savjetovalište za HIV, izabrani ljekar u Domu zdravlja i infektolog u KBC CG. Ovom bi timu trebali biti pridruženi i psiholog za potrebe psihoterapeutske pomoći u slučaju potrebe, ali i izabrani ginekolog za žene u slučaju planiranja potomstva, jer danas HIV nije prepreka za ostvarivanje zdravog potomstva”, kaže naša sagovornica.
Kakve savjete dajete oboljelima? Koliko se njihov način života mijenja nakon ovog saznanja?
“Oboljeli dobijaju prvenstveno edukativne savjete kako da sačuvaju svoje zdravlje u situaciji kada je virus kojim su inficirani napao njihov imuni sistem. Takođe, dobijaju savjet o tome kako da sačuvaju zdravlje sebi bliskih seksualnih i/ili bračnih partnera u smislu da ih obavijeste o svojoj dijagnozi i ponude im da se testiraju. Porodicama dajemo savjet kako mogu da budu podrška svojim inficiranim članovima, a da ne žive u strahu da mogu biti inficirani. Uglavnom svi oni nauče da žive sa HIV-om, poštuju i savjete koje su dobili prilikom savjetovanja i testiranja i tokom liječenja”, kaže ljekarka.
Da li oboljeli mogu svu medicinsku pomoć i lijekove dobiti u Crnoj gori?
“Da, oboljeli mogu svu medicinsku pomoć i lijekove dobiti u Crnoj Gori, od antiretrovirusne terapije koja se uzima u Montefarmovoj apoteci na recept, do mjerenja imunoloških parametara i broja virusnih kopija. Kada se radi o kasnom otkrivanju infekcije i komplikacijama koje mogu da nastanu kao posljedica dugotrajne infekcije, ponekad se zdravstvena zaštita ne može ostvariti u Crnoj Gori, pa se pacijenti o troškovima Fonda za zdravstveno osiguranje, šalju u inostranstvo, najčešće za Srbiju”, kaže dr Marjanović.
Liječenje osoba zaraženih HIV-om
“Danas liječenje osoba koje žive sa HIV-om izgleda kao liječenje svake druge hronične bolesti. Preporučuje se što ranije otkrivanje infekcije jer tada osoba ima sve mogućnosti da dugo i kavalitetno živi. Pacijenti koriste ART u vidu ljekova koji se uzimaju po dnevnom režimu (jednom, dva ili tri puta), dolaze na redovne kontrole, kako bi se sagledala uspješnost terapije, ali i njen štetni efekat (koji, naravno, postoji kao i za sve druge terapije hroničnih bolesti). Liječenje osoba sa već razvijenom formom infekcije u fazi AIDS-a je znatno teže, jer nerijetko pacijent mora biti hospitalizovan zbog narušenog imunog i cjelokupnog zdravlja, duže traje proces imunske rekonstrukcije, nekada je i upitan oporavak, a nekada, ako je ovakvo stanje udruženo sa karcinomom ili teškim infekcijama, može se završiti i smrtno”, objašnjava dr Aleksandra Marjanović.
Kako se prenosi?
HIV se prenosi razmjenom određenih tjelesnih tečnosti - krvi, vaginalnog sekreta, sperme i mlijeka za dojenje. Zato što virus HIV-a živi u ovim tečnostima, većina ljudi zarazi se:
- nezaštićenim seksom (vaginalnim, analnim ili oralnim) sa zaraženom osobom
- zajedničkom upotrebom igala ili špriceva (prilikom ubrizgavanja droge) sa zaraženom osobom
- trudnoćom - rođenjem ili dojenjem kada je majka zaražena HIV-om
Gdje se sve možete testirati?
Anonimno testiranje svi zainteresovani mogu obaviti u osam savjetovališta širom Crne Gore. Osim u Podgorici, na Institutu za javno zdravlje (ponedjeljkom i utorkom od 16-20 časova), savjet i tesiranje možete dobiti u domovima zdravlja u Herceg Novom (ponedjeljkom, utorkom i srijedom od 14 do 18 časova), Beranama (ponedjeljkom, utorkom i srijedom od 14 do 18 časova), Baru (ponedjeljkom i utorkom od 16 do 20 časova), Kotoru, Bijelom Polju (ponedjeljkom, utorkom i srijedom od 14 do 18 časova), Pljevljima (ponedjeljkom i utorkom od 14 do 18 časova) i u Nikšiću. Sve informacije, kažu iz Savjetovališta, mogu se najprije dobiti preko telefona koji su dostupni na sajtu ijzcg@ijzcg.me ili na Facebook grupi Dobrovoljno povjerljivo savjetovalište za HIV. Za sve zainteresovane dostupan je i mail savjetovaliste_hiv@ijzcg.me.
Tekst preuzet iz dodatka "O zdravlju".
Bonus video:
