Ima knjiga koje svojim sadržajem i melanholijom u nama bude nostalgiju za vremenom, odnosno svijetom koji je bio posve drugačiji od ovog danas podložnog opštoj dehumanizaciji. Jedno od takvih štiva svakako su “Podgorički medaljoni” Slobodana Vukovića. Riječ je o zbirci kratkih narativa koji su na granici uslovne dnevničke hronologije i novinarskih zapisa sa prepoznatljivim literarnim dosezima. Uostalom, u svim Vukovićevim knjigama uočljiv je prodor književnog diskursa u novinarske obrasce.
Kao što nam sugeriše naslov ove knjige, riječ je o korpusu kraćih tekstova u kojima su opisani ili naznačeni važni detalji iz poratnog Titograda, odnosno Podgorice kojima je autor svjedok. Mjesta, ljudi, događaji, prepoznatljivi toposi i amblemi grada u nastajanju nižu se kao biseri na đerdanu prošlovjekovnog grada koji raste pred autorovim očima. “Živjelo se oskudno, ali je bilo toplo u Titogradu, koji je svakog došljaka prihvatao otvorena srca, raširenih ruku... Kao i danas”, piše Vuković opisujući nekadašnje vrijeme.
Stiče se utisak da bi od ovih zapisa mogli nastati deblji romani pošto svojom strukturom i koncepcijom podrazumijevaju mnogo širi kontekst od naznačenog. Sami odabir tema i motiva kreće se od istorijskih činjenica, priča o podgoričkim legendama, svjedočenja o industrijskom razvoju grada, nastanku crnogorskog Univerziteta, Titovih posjeta, hotela Podgorice vrsne arhitektice Kane Radević do Vukovićevih opservacija o određenim događajima koji su obilježili određene periode u razvoju grada koji je, kako on podsjeća, dao četrdeset sedam narodnih heroja i koji je na predlog Gradske skupštine, 13. jula 1946. godine dobio ime Titograd, da bi mu krajem prošlog vijeka opet bio vraćen raniji naziv Podgorica. Vuković podsjeća kako je, zapravo, grad preimenovan u Titovgrad. “Slovo ’v’ je kasnije ’ispalo’, pa je ostalo Titograd.”
Vuković ostavlja zapise o gotovo svim djelovima društvenog života. Ponekad se njegovi tekstovi doimaju kao dnevnički zapisi o periodu nagle industrijalizacije, životu sportskih klubova, posebno fudbalskih i njihovim asovima, istaknutim piscima i likovnim umjetnicima, običnim ljudima čiji životopisi snažno bilježe ambijent svakog mjesta, a suštinski oni predstavljaju omaž jednom vremenu pohranjenom u sjećanju. To nas sjećanje sada gane i opominje kako se brzo okreće točak istorije i kako se u dehumanizovanom vremenu u kojem živimo valja osvrtati na lijepe detalje naše prošlosti koji su izgledali sasvim drugačije i bolje.
Ovo su svojevrsna svjedočanstva o nekadašnjem životu, o ljudima i događajima koje je autor zapamtio, o svijetu koji nikada više neće biti isti. To su zavodljivi zapisi što se svojim sadržajem razlikuju od novinarskih tekstova sa senzacionalističkim porivima. Vuković gotovo intimistički, svakako prijateljski piše o ljudima i događajima sugerišući nam kako on doživljava to vrijeme.
Vukovićeve kratke narative možemo posmatrati i kao zgusnute lirske ispovijesti. Njegovi zapisi su nepretenciozni, a samim tim i univerzalni. Oni su katkad dati samo u formi skica, a katkad su ove skaske ispunjene zanimljivim događajima i upečatljivim likovima koji obećavaju složenije narativne strukture koje su sklopljene od niza događaja.
Emotivna svjedočenja o zbivanjima iz prošlih dana
“Podgorički medaljoni“ govoreći o prolaznosti i nestanku, o onome što nestaje u dubini vremena istovremeno bude nostalgiju za sličicama iz prošlih dana. Život je inače sazdan od niza fragmenata, a samim tim i malih priča, a Vuković ih ovdje slaže onako kako izviru iz njegovog pamćenja. Njegove su priče zasnovane i na emocijama kao jednom od njihovih prepoznatljivih pratećih elemenata što je sasvim razumljivo budući da ih autor niže kao svjedok svih događaja i zbivanja.
U Vukovićevoj knjizi prelamaju se život i stvarnost pa nema mjesta za maštu, kako to obično biva u srodnim narativnim cjelinama. Uzorci su birani onako kako ih sjećanje vraća u sadašnjost i obiluju detaljima koji nijesu izblijedjeli.
Ovo je svakako zanimljivo štivo što nikoga ko je bar malo vezan za Podgoricu ne može ostaviti ravnodušnim. Pored ostalog, zbirka “Podgoričkih medaljona” kazuje kako uspomene mogu biti sačuvane i kako se uvijek mogu oživjeti.
Bonus video:
