Bogdanu i Hajrudinu, dvojici besmrtnih neimara. Da umijem spjevao bih vam najljepšu poemu....
Putujući Centrotransovim autobusom za Mostar te prve novembarske subote - sjetih se kako sam prije nekoliko godna sa velikim nestrpljenjem čekao autobus na ovoj liniji sa veoma dragocjenom pošiljkom - dvotomno izdanje djela Maka Dizdara, koje mi je poslao njegov sin Majo. I kada malo bolje razmislim ta dvotomna pošiljka je opredjeljujuće učinila da dubinski i sudbinski zavolim zemlju Bosnu, njene gradove, brda i planine, u kojima je nastala najveličanstvenija poema u kamen klesana za koju čovječanstvo zna, što Krleža zapisa u katalogu izložbe fotografija stećaka u Parizu - koja je pedesetih godina prošlog vijeka bila iznenađujući i prvorazredni kulturni događaj za ondašnji zapadni svijet, čiji kulturni centar i onda, jednako kao i danas, istina u nešto promijenjenijem obliku i obimu, bijaše taj megapolis.
Za tom poemom sam poslije i sam tragao i sam je čitao. Ona me dovela do Stoca i Mostara, do Boljuna, Radimlje... i drugih mjesta po čijim predjelima je ispisna... Klesali su je samouki klesari, a neki od njih bijahu pjesnici, koji su nemušti govor života pretvarali u kamen, za vječnost ostavajujući oporuke onih što su nekada živjeli - za one što dolaze... Poslije će mi Makov sin Enver u Stocu jednog septembra pokloniti STARE BOSANSKE TEKSTOVE u novm izdanju i u posveti napisati: “Mirašu moj, da ti napišem nešto što je bolje od ove knjige - ne znam. Zato - evo ti knjige“. (Stolac, 15.9. 2012).
Titova antifašistička borba u otsudnim trenucima na prostoru Bosne je našla svoje uporište i utočište. Sve njegove i naše velike ofanzive u njoj su se odigrale. Naša Četvrta, i naša Peta... I to je, konačno, i viši i dublji razlog što volim ovu zemlju. I da se u meni stvori za nju i one koji na njoj žive - posebna ljubav. Ljubav me u te krajeve nosila i ovoga novembra ove 2016. godine. Motivi su uvijke drugi i različiti - a suštinski je ljubav uvijek i u svemu najvažnija. Ako ljubavi nemate - ničega nemate, rekao je propovjednik Božje riječi. I ta istina nepomično stoji, jednako sada kao i onda, u svim vremenima, kako što stoje kameni biljezi diljem zemlje Bosne. Ona se ne mijenja. Kao što se ni čovjek ne mijenja, uz vrline i mane koje su promjenjive, on jednako i postojano traje.
On me kao takav, suštinski interesovao, takvog ga tražio i nalazio. Sve što istinski tražimo - jednom ćemo naći. Nema traženja koje prije ili kasnije nije krunisano pronalaskom.
S takvom mišlju sam i ovoga puta išao iz Herceg Novog prema Mostaru, preko Trebinja, Ljubinja, Stoca, prošao izvor Bune... Ulazeći u grad čije su mi se i vidljive i nevidljive kapije širom otvarale.
Velika borba - treba velike pjesnike
Zašto je ovo moje putovanje u Mostar bilo u znaku Bogdana Bogdanovića i želje da posjetim njegov Partizanski spomenik u tom gradu? Zašto me je taj spomenik zvao i to upravo sada, kada čitam Bogdanova djela? Ništa nije slučajno, ni Bogdanović, ni njegov spomenik partizanskoj borbi, sada zapušten i zarastao u korov. Tim spomenikom Bogdan se odužuje veličanstvenoj antifašističkoj borbi, Titovoj i Titovih partizana. U haosu Drugog svjetskog rata, u vrijeme pokolja, u paklu samom, pojavljuje se vođa, i u vrijeme potpunog razjedinjejna, nacionalističke, ideološke i fašističke pošasti koja sije mržnju i smrt, lansira parolu bratstva i jedinstva oko koje okuplja zavađene i razjedinjene narode. Veličanstvene su slike, a s njima činjenice, te parole i te borbe - kada čitav narod sa Kozare i drugih prostora Bosne prerasta u Titovu vojsku koja vodi nadčovječanske ofanzive protiv elitnih i dobro opremljenih Hitelrovih armija, ozbiljno dovodeći u pitanje njegove planove na Balkanu i oko Balkana. Tada se veliki hravtski i jugoslovenski pjesnici Goran i Nazor pridružuju partizanskom pokretu. Zogović je od početka u toj koloni, na samom njenom čelu, i na zlonamjerne izmišljotine, onima što špijaju i lažu oko Titova imena i puta, odgovara veličanstvenom poemom PJESMA O BIOGRAFIJI DRUGA TITA, u kojoj objašnjava ko je Tito:
Na vas, ne za vas prokleto Gebelsovo pleme Titovih biografa Što špija i laže oko Titova imena i puta, Prkosno palim vreli britki rafal, Rafal stihova i baruta...
A za nas narode - borče kada propjevam o Titu Srce moje staće ko soko tebi na ruku. Pjevaće o britkom oku, o gnjevu plahovitu, O vjeđama Titovim, napetom luku...
Pjevaće o majci Mariji, o kraljevičkom doku I kako su očinski brižne bile Titove rečenice i bore, Pjevaće o tihoj suzi što vidjeh je u Titovom oku, Poslije priče o borcima s Fruške gore....
I danas i uvijek, moja malekost je u toj koloni, a moje skoromo djelo u službi borbe, koja propovijeda bratstvo među ljudima, koja je protiv fašizma i mraka koji sobom nosi. Kao zrio i osviješćen čovjek, shvatio sam koliko je velika i veličanstvena ta borba bila! I koliko su veliki gestovi dvojice velikih pjesnika, onaj mlađi Goran u planini mrkoj vidjeće svoj hum… čuti urlik vuka, crnih grana šum (zaklaće ga četinici u junu 1943. kod Foče s profesorom Medicinskog fakulteta dr Simom Miloševićem, poslije proboja na Sutjesci!), a stariji Nazor će ostati u koloni, s kravom koja je vođene da u opštoj oskudici i gladi, kada svi gladuju, ne manjka mlijeka za pjesnika koji je već u homerovskim godinama. Glavnokomandujući te kolone je znao da velika borba treba velikog pjesnika.
Svjetiljke - u vremenima mraka
Parola bratstva i jedinstva zasvijetlila je neprolaznom svjetlošću u najvećem mraku. Spomenik toj borbi je podigao Bogdan Bogdanović, jedan od najveličantvenijih gorostasa XX vijeka sa evropskih prostora, arhitekta svjetskog glasa, gradonačelnik Beograda, rijetko svijetla figura koja se izdvaja iz miloševićesko - populističkog mraka i svijetli, gotovo usamljena na obzorju, kao sloboda, kao cvijet, kao ptica, kao svi njegovi spomenici veličanstvenoj antifašističkoj borbi... Onaj u Jasenovcu, Mostaru, Vlasenici, Bihaću, Prilepu, Vukovaru... Ti prepoznatljivi kenotafi, prazne gorbnice, počasni spomenici podignuti u čast poginulih u ratu, za pokojnike kojima se ne zna grob… Rijetka svjetiljka u vremenima mraka, slična onoj u knjizi Ljudi u mračnim vremenima Hane Arent, slvane Hajdegerove ljubavnice i filozofkinje, Jevrejke koja je okusila mrak fašizma, pošast što je gutala slobodu bespoštedno, a sa njome čitave narode.
U toj knjizi ima čuvena rečenica o tim rijetkim ljudima - svjetiljkama.
Šta bi mi bez njih? - pitala se Hana?
I, zbilja, mnogo poštovana Hana, šta bi? Kako bi mi dans i onda bez Bogdana i onih rijetkih, Bogdanu i Vama sličnih? Šta bi bez Vas? Mrak bi bio isuviše gust i ljudi bi bez te, iako male ali značjen svjetlosti, oslijepili. Svuda bi bila tama. A šta bi čovjek u tami?
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
