Prije 195 godina, 11. novembra 1821,u službenom stanu Marijinske bolnice za uboge, ugledalo je svjetlost dana jedno od osmoro djece ljekara tog lječilišta, dr Mihaila Adrejeviča. U Matičnu knjigu krštenih i upokojenih, u hramu svetih Petra i Pavla u Peterburgu, unesen je ovaj zapis: ”U domu bolnice za uboge i sirote , a u službenoj kvartiri doktora Mihaila Andrejeviča, rodi mu se sin Fjodor”. Tako su “bijednim i ubogim” pripojeni “poniženi i uvrijeđeni” - to bješe ime novorođenčeta - Dostojevski.
Čitanju se naučio iz Biblije
Umjesto iz bukvara, naučio je da čita po knjizi “Sto četiri Svete priče Starog i Novog zavjeta” što će se kasnije odraziti u njegovim romanima. Po očevoj želji, postao je vojni inženjer, ali književnost, kojom je počeo da se bavi čim je stupio na dužnost inženjera potporučnika, prevagnula je. Ubrzo je služeći u Peterburškoj inženjerijskoj komandi podnio otkaz na vojnu službu i potpuno se posvetio pisanju. Prošao je dugačak put pun iskušenja - od borca za socijalnu pravdu, što je platio osudom na smrtnu kaznu koja je neposredno pred strijeljanje carskom milošću bila zamijenjena progonstvom u Sibir, do čovjeka sa dubokim religioznim osjećanjima kome je jedinstveni ideal postao Hristos.
Besjeda na gori
“Oče naš na nebesima, zapovijedi suncu svojemu da izlazi nad zlima i dobrima i prosipa kišu na pravedne i nepravedne”.
Citat iz Isusuove Besjede na gori ovdje se navodi s razlogom. Najprije zato što je sam Dostojevski vrlo često citirao Hrista, a drugo stoga što je upravo takav bio i ostao odnos “prema velikom ispovjedniku ruske duše”, nedostižan, natčovječanski, nedokučivih razmjera i vaseljenskih visina.
Veličanstvenost duha Dostojevskog često zastrašuju mračnjaštvom. I tako se često dobija ista slika: mršavog, nervoznog čovjeka, pomalo bezumnog, sumornog izgleda, u sivoj, iznošenoj odeždi, koji u asketskoj pozi ispija čaj dok mu se oko lica motaju kolutovi duvanskog dima, zamišljenog pogleda u kome se može naslutiti vazda isto pitanje koje se stalno ponavlja: “Šta će konačno biti s otadžbinom i s nama”.
Istorijskoj istini iz ovog opisa mogli bi u krajnjoj mjeri da odgovaraju jedino kolutovi duvanskog dima. Dostojevski je zaista pušio zastrašujuće mnogo, i duvan volio više od svega: “Učinite mi božansku milost, uzmite ovu rublju i kupite mi uz put paklicu duvana, ako je moguće “satči i mangubi”, a ako ne, onda “laferm”. Obje firme su bile registrovane kao snabdjevači carskog dvora, ispostave prestižnih proizvođača duvana iz Beča i Pariza.
Ma kakav asketa, sladokusac!
Ne samo što nije u jelu bio nikakav asketa, nego naprotiv - i te kakav sladokosuc, gurman. O tome svjedoči njegova prijateljica Vsevolda Solovjova: “Bio je veliki gurman.“
To je pokazivao na različite načine. Njegova žena je pričala kako je volio rusku kuhinju i slao je po gradu da nabavlja potrebne namirnice za spremanje ruskih specijalteta.
Prvo poznanstvo sa budućom suprugom
“Izašla sam od Dostojevskog u vrlo tužnom raspoloženju. Nije mi se uopšte svidio i ostavio je na mene veoma mučan utisak”, tako se Ana Snitkina Dostojevski sjećala svog prvog susreta sa budućim mužem. Njena lična preživljavanja mogu podijeliti poslije jednog stoljeća čitaoci koji su se upoznali sa stvaralaštvom velikog pisca. Tužno i teško. Uostalo, tako je uvijek bivalo i biće.
Veličina romana Dostojevskoga, a pogotovo ona četri najznačajnija (“Zločin i kazna”, “Idiot”, ”Zli dusi”, ”Braća Karamazovi“) za pojedinog čovjeka i za društvo u cjelini stalno pristiže i raste. I već je u XX vijeku dostigla neslućene razmjere.
A u početku, isto kao u 19. vijeku, kad su Dostojevskog smatrali tako beznačajnim piscem, da su, na primjer, Tolstoju ili Turgenjevu po štampanom tabaku plaćali i po 400 rubalja, a njemu četiri puta manje. Po uticaju na um i srce čitalaca, književni junaci kao što su bili Rodion Raskoljnikov ili Njetočka Nezvanova su neuporedivo bili beznačajniji od, recimo, danas potpuno zaboravljenih, a u to vrijeme veoma popularnih književnih junaka izvjesnog spisatelja Pjotra Boborikina.
“Pišćev dnevnik” - ondašnji blog
Ali 1873. došlo je do preokreta i to iznenada. U časopisu “Građanin” Dostojevski je dobio rubriku koju će on nazvati “Piščev dnevnik”, zahvaljujući kome će kroz tri godine ovaj časopis za društvena pitanja prerasti u, za to vrijeme, publicistički gigant sa tiražom od tri do osam hiljada primjeraka po broju!
Autor, urednik i apsolutni vlasnik časopisa bio je sam Dostojevski. O svojoj uređivačkoj koncepcji “Piščevog dnevnika” on je zaspisao: “ O čemu govoriti? O svemu što privlači moju pažnju ili me podstiče na razmišljanje”.
Njegov “Pišćev dnevnik” u mnogo čemu podsjeća na savremeni blog na internetu sa povratnom vezom ogromnih razmjera po broju dobijenih pisama. Jedino je Lavu Tolstoju uspjelo, i to u XX vijeku, da obori ovaj rekord Dostojevskog u broju dobijenih pisama od čitalaca. I sve zato što je “zaprepastiti i podstaći na razmišljanje” umio Dostojevski bolje od bilo koga drugog U “Piščevom dnevniku” Dostojevski je bio iznijansiran, sa veoma širokim tematskim krugom interesovanja. I uvijek, nevjerovatno savremen i vrlo, vrlo aktuelan.
Najkraći pregled tema pokrenutih u “Piščevom dnevniku” i odgovori Dostojevskog na njih koji po aktuelnosti zvuče kao da su juče postavljeni na njegov “internet blog”: O tolerantnosti: “Nije na meni ni na vama da učimo narod vjerskoj tolerantnosti. U tome narod i vas i cijelu Evopu ima čemu naučiti”. O sadašnjim sankcijama i kontrasankcijama: “Kad uvide da se mi Rusi ni deficita ni bankrotstva ne bojimo, nego nastavljamo po starom, sami će nam doći i ponuditi novac”.
Ponekad je na stranicama “Piščevog dnevnika” Dostojevski objavljivao svoje strateške zamisli vijeka: “Izgradite dvije željezničke pruge, počnite s njima: jednu u Sibiru, a drugu u Srednjoj Aziji, i odmah ćete osjetiti blagotvorene posljedice”.
Zadivljujuće je, ali sve se desilo kao što je genijalni pisac savjetovao - izgrađene su carska Transsibirska magistrala i sovjetske Turksib i BAM !
Uspio da “zamađija” čitalačku Rusiju
Dostojevski je uspio da oduševi i “zamađija” svu čitalačku Rusiju. Njegovi “teški i tužni” romani ponovo privlače čitaoce koji još jednom u njima otkrivaju poražavajuću visinu i dubinu. Našli su se i hulitelji imena Dostojevskog. Vječiti rival Dostojevskog, prorok iz Jasne Poljane, Lav Nikolajevič Tolstoj, često je mijenjao mišljenje o svom antipodu, pa će se jednom svojom ocjenom upisati u spisak “hulitelja imena Dostojevskog” koja glasi: “Pročitao sam 'Braću Karamazove' ...Vrlo loše...”. Ali to ne bilo sve od autora “Rata i mira”. Samo nekoliko dana kasnije, Tolstoj će napisati: “Ma koji Hristos, kakva Besjeda na gori? Tu ima mnogo suvišnog. Teško je čitati. Napisano je gore od Dostojevskog”.
Dragocjeno priznanje, a ni društvo nije loše. A glavno je rečeno - za cijelo čovječanstvo i za sva vremena.
Bonus video:
