Stiv Beri jedan je od vodećih pisaca današnjice. Njegove knjige prevedene su na više od 40 jezika u preko 14 miliona primjeraka, štampanih u 51 zemlji. Na nagovor supruge Elizabete osnovao je fondaciju History Matters posvećenu očuvanju istorije.
Od 2009. godine Stiv i Elizabeta putuju po svijetu i spasavaju ugrožene istorijske riznice i drže predavanja. Stiv Beri je završio pravni fakultet i trideset godina se bavio advokaturom. Osnivač je međunarodnog udruženja pisaca trilera, koje broji više od 2.000 članova iz cijelog svijeta.
Berijevi romani “Džefersonov ključ”, “Kraljevska prevara”, “Afera Kolumbo”, “Paklena odaja”, “Tajna grobnice”, “Pariska osveta”, “Carska potjera”, “Venecijanska izdaja”, “Proročanstvo Romanov” i “Aleksandrijska veza” dostupni su našim čitaocima u izdanju Vulkana.
- Rođeni ste i odrasli u Džordžiji gdje ste diplomirali pravo. Sada ste poznati američki pisac, trenutno živite na Floridi. Možete li nam reći nešto o svom životnom putu?
Rođen sam u Atlanti, Džordžija. Pohađao sam koledž i pravni fakultet u Džordžiji, a onda bio pravnik 30 godina u malom gradiću St. Meriz, Džordžija. Ja sam oženjen, imam troje djece i troje unučadi. Bio sam na javnoj funkciji 14 godina, kako u lokalnom školskom odboru i u okružnim komisijama. Sada živim u St. Augustinu, Florida, najstarijem kontinuiranom evropskom naselju u Americi.
- Vi ste član ustanove Savjetodavnog odbora Smithsonian biblioteke i jedan od osnivača udruženja Međunarodni pisci trilera. Ova grupa okuplja više od 3.800 pisaca trilera iz cijelog svijeta. Kakvo iskustvo imate kao potpredsjednik te grupe?
Bio sam izvršni potpredsjednik godinu dana i potpredsjednik još tri godine. Trenutno sam na funkciji Upravnog odbora kao potpredsjednik za publikaciju. Ja sam istinski uživao u radu Međunarodnih pisaca trilera. Gledajući tu organizaciju koja je počela od nule, a sada ima preko 3.800 članova u više od dvadeset zemalja širom svijeta, osjećaj je sasvim zadovoljavajući.
- Vi ste napisali 16 trilera, kako je sve to počelo?
Krenuo sam da napišem roman 1990. godine. To je bilo nešto o čemu sam razmišljao godinama, pa sam na kraju odlučio da to i učinim. Taj prvi pokušaj je bio dug i grozan. Ni drugi i treći pokušaji nijesu bili puno bolji. Tek kod četvrtog pokušaja sam počeo da shvatam kako je pisanje romana teško. Ali izdržao sam pišući 12 godina i stvorio 8 rukopisa. Svaki od njih je bio iskustvo učenja. Moje obrazovanje je bilo kroz suđenja i greške. Pohađao sam radionicu pisanja jednom nedeljno u toku 6 godina, gdje su učesnici rastrgli sve što sam napisao. Onda bih otišao kući i spremio sve ponovo, nadam se malo bolje nego ranije. Između radionice, grupe pisaca i svakodnevnog pisanja naučio sam zanat. Takav proces je trajao šest godina dok me nije potrefila sreća da sretnem agenta, Pem Ahern. Bog je blagoslovio. Ona me je držala oko 7 godina do maja 2002. godine, kada je Ballantine Books konačno kupio “Ćilibarsku sobu”. Za vrijeme tih 7 godina pet različitih rukopisa su dostavljeni njujorškim izdavačima, i svaki je bio odbijen od strane svakog izdavača, ukupno je bilo 85 odbijanja, dok na kraju, u 86. pokušaju, pravi urednik u pravo vrijeme sa baš pravom pričom nije pronađen. Kao što govorim cijelo vrijeme, “ja možda znam ili ne znam puno o pisanju, ali ja sam stručnjak za odbijanje.”
- Koliko je vaše iskustvo u advokatskim poslovima doprinijelo pisanju dobrih trilera? Postoji li “tajna veza” između ove dvije profesije?
Ima zaista malo veze između ove dvije profesije. Bio sam advokat na suđenjima, vodio puno razvoda, krivičnih odbrana, i drugih teških predmata na raznim suđenjima. Vidio sam ljude na dnu, u dosta teškim situacijama. Pisanje trilera je bio bijeg od svega toga. Prilika da odem u veliku avanturu. To je takođe tako i u slučaju čitaoca. Trileri su bjekstvo.
- Često govorite o činjenici da se svijet ubrzano mijenja. U kom smislu se svijet najviše promijenio?
Za mene to se promijenilo kada se Hladni rat završio 1991. godine. Kada se to dogodilo umro je žanr špijunski triler. Urednici jednostavno više nijesu kupovali rukopise toga žanra. Ako ste već imali ime i mjesto u tom žanru poput Ladlama, Kaslera i Le Karea, bilo je sve ok. Ali pokušavati da se probijete tokom 1990-ih godina? To je bilo nemoguće. Onda se svijet ponovo mijenja sa objavljivanjem “Da Vinčijevog koda” 2003. Špijunski triler se vratio, ali ovaj put to su bile akcija, istorija, tajne i zavjere. Upravo ono što sam ja pisao. I to sam objavio zahvaljujući “Da Vinčijevom kodu”. Ja volim tu kombinaciju akcije, istorije, tajni i zavjere. Danas mi to zovemo međunarodni napeti triler. Žanr je i dalje tu, živ i jak.
- U vašem romanu “Linkolnov mit” pišete o ulozi mormona u američkoj istoriji. Zašto su vam mormoni bili tako inspirativni, više nego Apači, poznato autohtono pleme, na primjer?
Mormonska vjera je suštinska američka religija, rođena i odrasla u potpunosti sa Sjedinjenim Američkim Državama. To je jedina religija po kojoj sam Ustav Sjedinjenih Američkih Država funkcioniše, na temelju njenih uvjerenja. Mormoni su igrali zanimljive uloge u američkoj istoriji, naročito tokom građanskog rata. Ono što se dogodilo između njihovih lidera, Brajama Janga i Abrahama Linkolna, znatno je promijenilo tok građanskog rata. Malo se zna o fascinantnom događaju koji je poslužio kao osnova za “Linkolnov mit”.
- Predsjednik Abraham Linkoln je proučavao mormone, čitao knjige o njihovoj religiji i slično. Koliko je to zaista imalo značaj za SAD ili na njihovo zakonodavsto?
Činjenica je da je, 1862. godine, Linkoln uzeo Knjige Mormona iz Kongresne biblioteke i zadržao ih nekoliko mjeseci. On je bio blizak sa mormonima iz njegovog vremena iz politike Ilinoisa. Ne zna se tačno da li je ono što je u tim knjigama pročitao imalo uticaja na bilo šta. I to je ta tajna koja stvara dobre romane.
- U knjizi “Proročanstvo Romanov” govorili ste o Raspućinu i posljedicama ne samo za budućnost Rusije, već i za Majlsa Lorda, glavnog lika priče. Koliko je ova knjiga zasnovana na stvarnim istorijskim činjenicama?
Sveukupna ruska monarhistička skupština, iz te knjiga, je stvarna ruska organizacija posvećena ne samo carskim sjećanjima, već obnovi Romanovih. Niko tom pokretu ne pridaje velike šanse, ali to je ista stvar, rekao bih, kao prije nekoliko decenija kada je bila riječ o propasti komunizma. Dakle, sve je moguće. Rusija me je uvijek zanimala. Naravno, moj prvi roman, “Ćilibarska soba” izoštrio je moj apetit dok sam se bavio legendarnim ruskim blagom. Ali ja sam zadovoljio moju žudnju kad sam napisao “Proročanstvo Romanov”. Uživao sam u istraživanju, koje je trajalo oko 8 mjeseci, čitajući mnoge primarne i sekundarne izvore o onome što je moglo ili nije moglo da se desi Romanovima. Ideja za knjigu pala mi je na pamet prilikom obilaska Kremlja. Vodič je stalno spominjala izraz “treći Rim”. Pošto nijesam bio upoznat sa tim terminom raspitivao sam se i ona mi je rekla da je Ivan Veliki (Grozni), koji je bio prvi čovjek nazvan carem i vladao Rusijom u 15. vijeku, jednog dana dao je taj komentar. On je rekao, “dva Rima su pala (mislio je na Rim i Konstantinopolj), treći je sada ovdje (mislio je na Moskvu), a četvrtog nikada neće biti”. To je bila intrigantna misao i u narednih nekoliko dana roman je rođen.
Čitav scenario koji se bavi Nikolajem II i njegovom porodicom, njihovim hapšenjem, zatvaranjem, ubistvom, ukopom i ekshumacijom je zaista fascinantan. Oko 90% onoga što je u romanu je tačno. Nevolja je, što ima toliko suprotnosti u verzijama onoga što se dogodilo da su redukcije kroz ukrase i pronalaženja nekih verzija stvarnosti postale izazov. Informacije o Raspućinu, Jusupovu i Faberžeu su sve u svemu precizne. Mnogi lokaliteti su prava mjesta, koja sam ispitivao dok sam bio u Rusiji.
- Rekli ste mi da ste bili u Crnoj Gori. Kakvi su bili vaši utisci o ovoj zemlji?
Crna Gora je veoma lijepo i fascinantno mjesto. Želim da se vratim i provedem više vremena tamo, da saznam više o njenim misterijama, legendama, tajnama. Postoji moj roman o tome, to već mogu da osjetim.
Ljudi uče istoriju iz romana
- Vaše knjige su moderni trileri u koje je stopljeno dosta istorijskih činjenica. Koliko ti istorijski podaci čine knjigu atraktivnom za čitaoce?
Tražim za temu ono što drugi nijesu doticali, one istorijske sitnice koje se obično nalaze u fusnotama knjige. Aspekte istorije koji su relativno nepoznati, ali, nadam se, da o njima čitaoci žele više da znaju. Posebno ne želim da preorem polje koje su drugi prije mene već orali. Želim nešto svježe i drugačije. Ja sam rano shvatio da mnogo ljudi uče svoju istoriju iz romana kao što su moji. To nije nužno dobra stvar, jer roman, po definiciji, nije realan. Zato se trudim da zadržim moje priče oko 90% vjerne stvarnosti, a da izmislim samo 10% zbog vrijednosti zabave, na kraju krajeva, to je moj glavni cilj - da zabavim čitaoca.
Ja takođe ostavljam napomenu pisca na kraju svake knjige na kojoj provodim dosta vremena. Tamo objasnim šta je stvarno a šta nije, tako da ne bude nikakvih nesporazuma. Taj komentar je rezultat mog istraživanja koje ide uz svaku priču. Za mene to je proces od 18 mjeseci za svaki roman. Istraživanje troši lavovski dio mog vremena. Ali, važno je da na kraju bude sve kako treba.
Bonus video:
