Nekada mlada i zdrava djevojka sanjala je velika atletska takmičenja, osvajanje medalja u skoku udalj i trčanju na 1.000 metara, dok publika gromoglasno navija. Međutim, snovi se često rasprše, a stvarnost postane nešto što se ni u najgorim košmarima nije moglo zamisliti. Jedna ljekarska greška prije 38 godina Dragicu Kovačević (57) iz Srpske Crnje zauvijek je prikovala za invalidska kolica.
“Radila sam tek tri mjeseca u Fabrici ulja Banat kada sam osjetila da gubim kontrolu u nogama. To me je zabrinulo, jer sam bila mlada i zdrava, pa sam se obratila ljekaru. Prvo su me uputili u zrenjaninsku bolnicu na odjeljenje reumatologije, gdje su me tri mjeseca liječili od upale zglobova. Poboljšanja nije bilo, pa me šalju na dalja ispitivanja u Novi Sad na odjeljenje neurologije. Mnogo je teško kada ljekari ne znaju šta vam je, a vi se osjećate sve gore. Kada su mi punktirali kičmenu moždinu, nalaz je pokazao da imam tumor od prvog do četvrtog pršljena na torakalnom dijelu kičme. Ljekari su mi savjetovali operaciju jer tumor pritiska kičmene nerve i objasnili da u suprotnom postoji opasnost da ostanem nepokretna. Bila sam uplašena jer sam strahovala od posljedica operacije, ali pošto nije bilo drugog rješenja, pristala sam. Otišla sam na operaciju na nogama, a kući se vratila totalno nepokretna”, počinje svoju priču Dragica.
Kako mlad čovjek završi u kolicima?
Preplašena i iznenađena, pitala je ljekare zašto ne osjeća noge. Odgovor je bio da je to posljedica spinalnog šoka i da će nakon osam mjeseci, uz rehabilitaciju, ponovo hodati.
“Povjerovala sam u to i cijelim bićem prionula na naporne vježbe. Međutim, uspjela sam tek neznatno da se oporavim i još uvijek sam zavisila od tuđe pomoći. Prošao je i taj period spinalnog šoka, a ja sam i dalje u kolicima, i tako već punih 38 godina. To saznanje da više neću hodati jeste nešto najstrašnije što može da zadesi mladu osobu pred kojom je čitav život. Nikada nisam ni pomišljala da mlad čovjek može biti u kolicima. Smatrala sam da nepokretnost dolazi samo u poznim godinama, a eto, desila se i meni. Odjednom se sve promijenilo. Suočila sam se s novim načinom života, neuporedivo težim od prethodnog, a mnogi su počeli da me sažaljevaju, što ja nikako ne volim”, iskrena je naša sagovornica.
Smatram da nauka i medicina sve više napreduju i da će kolica jednog dana postati muzejski eksponat. Jednostavno, ne razmišljam o bolesti, već uvijek nađem nešto da radim da bih skrenula misli.
Pošto je bila spremna da se i dalje bori, Dragica je dala kompletnu dokumentaciju o svojoj bolesti prijateljici, koja je zatim kontaktirala s ljekarima u Londonu. Preostalo joj je da sačeka i napokon je stigao njihov odgovor da joj vjerovatno mogu pomoći.
“Mnogo ljudi iz mog mjesta i okoline učestvovalo je u prikupljanju novca za moj odlazak na liječenje. Mjesec dana sam bila tamo, a njihovi stručnjaci su mi predložili boravak od tri mjeseca u specijalnom centru za rehabilitaciju Stoke Mandeville u mjestu Ejlsberi. Pošto su mogućnosti u našoj zemlji poslije tri godine moje invalidnosti bile iscrpljene, obratila sam se tadašnjem Pokrajinskom SIZ-u da mi odobri liječenje, ali proces je bio težak i spor. Pomoć je stigla od ljudi koji su tada bili na određenim položajima. Otputovala sam ponovo poslije godinu dana, u maju 1985. Smjestili su me u specijalni centar za pacijente sa oštećenom kičmenom moždinom. Bolnica je bila opremljena svim najmodernijim spravama, na kojima sam vježbala da bih se što više osposobila. Puna životne snage da se što prije oporavim, zamolila sam ljekare da mi uključe što više vježbi. Bilo je veoma naporno”, sjeća se Dragica.
Pomoći ipak nije bilo
Engleski ljekari su potom obavili novu operaciju.
“Tom prilikom konstatovali su da su mi naši ljekari prilikom ubrizgavanja rendgenološke boje (kontrasta) sabili nerve, koji zbog toga nisu mogli da funkcionišu, te su ih oni razdvojili. Međutim, otkrili su i da mi je povrijeđen cervikalni (vratni), a ne torakalni (grudni) dio kičme, kako su naši u dijagnozi napisali, kao i da mi je tumor nestručno odstranjen i tom prilikom povrijeđena kičmena moždina. Nažalost, rekli su mi da sam zakasnila. Da sam došla samo malo ranije, sve bi bilo u redu i ponovo bih stala na noge”, objašnjava naša sagovornica.
Čak i poslije 38 godina provedenih u kolicima, Dragica se nije pomirila sa sudbinom.
“Smatram da nauka i medicina sve više napreduju i da će kolica jednog dana postati muzejski eksponat. Jednostavno, ne razmišljam o bolesti, već uvijek nađem nešto da radim da bih skrenula misli. Družim se s prijateljima, idem na kulturne događaje, a kad me nešto zainteresuje, napišem i poneki članak. Živim s majkom i ženom koja nam pomaže, ali ja sam domaćin kuće i o svemu vodim računa. Svakodnevno idem u nabavku. Kada nešto ne mogu sama, potražim pomoć i svi mi rado izlaze u susret. Omiljena sam u društvu jer sam vedra osoba, puna optimizma. Mnogo mi je žao što nigdje u blizini nema pozorišta koje obožavam. Trudim se i da vježbama održavam fizičku kondiciju, a ako se možda nekad bude ukazala prilika, spremna sam da se podvrgnem nekom eksperimentu”, kaže Dragica.
Ispovijest je preuzeta iz dodatka "O zdravlju" koji svakog četvrtka izlazi uz "Vijesti"
Bonus video:
